Odbor za europske poslove Hrvatskog sabora u utorak je održao sjednicu na kojoj se predstavila kandidatkinja Republike Hrvatske za članicu Europske komisije u mandatnom razdoblju od 2024. do 2029. godine, Dubravka Šuica. Odgovarajući na izjavu SDP-ove saborske zastupnice, i članice spomenutog Odbora, Sanje Bježančević o upitnim sposobnostima Šuice, budući da u prethodnom mandatu povjerenice za demografiju i demokraciju njene mjere nisu zaustavile stravičan val iseljavanja iz Hrvatske (s naglaskom na Slavoniju), premijer Andrej Plenković izjavio je iduće:
"Što se tiče depopulacije ili pak korištenja prava na slobodu kretanja otkako je država Hrvatska članica Europske unije, kroz ono što je prošla Hrvatska, prošle su sve članice istočne i srednje Europe kada su postajale članice. Dakle, činjenica je da mi od 1. siječnja 2013. godine, uz onu standardnu formulu od dvije plus tri godine plus dvije godine za limitiranje tržišta rada, poštujući nacionalne odluke pojedinih država članica, imamo otvorenu slobodu kretanja koja više ne podrazumijeva za hrvatske građane niti radne dozvole niti kvote, naprotiv – njihove diplome, njihove kvalifikacije priznaju se jednako kao što se priznaju kvalifikacije i diplome bilo kojeg državljana one članice Europske unije u koje neki naš državljanin ode. To je ključni i osnovni razlog."
Sažeto, premijer je ustvrdio kako Hrvatska ni u kom slučaju nije iznimka od prirodnog procesa iseljavanja nakon ulaska u EU i otvaranja tržišta rada te da je i deset zemalja istočne i srednje Europe to prošle nakon proširenja 2004. (Slovenija, Mađarska, Češka, Slovačka, Poljska, Estonija, Latvija, Litva) te 2008. godine (Rumunjska i Bugarska), piše Faktograf.
Ta izjava je zavaravajuća. Hrvatska je doista prošla sličan proces kao i nabrojane zemlje, ali je u odnosu na njih prošla najgore. Istraživanja pokazuju i kako motivacija za odlazak građana u druge članice EU u tako velikom broju nije isključivo ekonomske prirode, već se veže i uz percepciju građana o Hrvatskoj kao koruptivnoj zemlji u kojoj se rad ne cijeni.
Drugi po broju radno sposobnih građana u drugim članicama EU
Podaci Državnog zavoda za statistiku (DZS) pokazuju da je od 2013. do 2023. godine iz Hrvatske iselilo 389.197 ljudi. Do 2016. broj Hrvata koji su emigrirali godišnje nije prelazio 30 tisuća. Te godine, točnije 19. listopada, počeo je prvi mandat prve HDZ-ove Vlade pod vodstvom Andreja Plenkovića. Podaci DZS-a pokazuju da je broj odseljenih s 29 651 (2015.) skočio na 36 436 (2016.) te potom na 47 352 (2017.). Ta je godina bila rekordna po broju odlazaka iz Hrvatske – odselilo se 272,9 posto više ljudi nego 2011. godine.
Nakon toga broj Hrvata koji iseljava, tijekom Plenkovićeva tri mandata, nije padao ispod 39 tisuća ljudi godišnje, izuzev 2020. godine. Tada je zbog pandemije COVID-a iz zemlje emigriralo nešto manje građana, točnije njih 34 046.
Da je tomu tako ustvrdili su i Nenad Pokos i Ivo Turk s Instituta društvenih znanosti Ivo Pilar u svom radu “Iseljavanje u inozemstvo 2011.—2021. po manjim teritorijalnim jedinicama (županijama, gradovima i općinama)”.
Podaci statističkog ureda Europske unije, Eurostata, iz 2020. godine pokazuju da je Hrvatska druga zemlja po broju građana starosti od 20 do 64 godina koji rade u drugim članicama Europske unije. S udjelom od čak 17,6 posto odmah smo iza Rumunjske (18,6 posto). Usporedbe radi, 2010. godine taj postotak je iznosio 9,9 posto radno aktivnog stanovništva. Primjerice, kod Slovenije je taj omjer 2010. iznosio 1,9, a 2020. 3,5 posto.
Prema Eurostatu (podaci iz 2021. godine), čak 553 721 Hrvata živi u drugim članicama Unije. I kad se gleda samo broj građana u inozemstvu bez dovođenja u odnos s veličinom zemlje i njenog stanovništva, nalazimo se na visokom devetom mjestu od 27 članica. Od zemalja na koje se referira Plenković ispred nas su samo Rumunjska, Poljska i Bugarska koje imaju značajno veći ukupan broj stanovnika. Mađarska je na 12., Slovačka na 13, Češka na 17., a Slovenija na 24.mjestu.
Najveći pad broja stanovnika nakon ulaska u EU
Profesori na Katedri za demografiju Ekonomskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu, Anđelko Akrap i Krešimir Ivanda lani su u časopisu Matice Hrvatske “Hrvatska revija” objavili rad naziva “Prvih deset godina članstva Republike Hrvatske u Europskoj uniji: demografske promjene u Hrvatskoj 2013–2023.”.
U njemu navode kako je većina zemalja koje su pristupile Europskoj uniji 2004. i poslije (osim Češke, Estonije, Slovenije, Malte i Cipra), zabilježila pad ukupnog broja stanovnika. No potom dodaju: “U analiziranom razdoblju (2013–2022) Hrvatska je zabilježila značajno najveći pad (-9,4 posto) ukupnog broja stanovnika u Europskoj uniji, dakle, i u odnosu na preostale zemlje koje su zabilježile pad broja stanovnika.”
Tablica o promjenama broja stanovika koju u svom članku prilažu Akrap i Ivanda:
Tom zabrinjavajućem nalazu pridodaju i kako je Hrvatska u 2019. godini bila u društvu s još tri zemlje u EU-u (Latvija, Litva i Rumunjska) koje su imale i negativan prirodni prirast i negativan saldo migracija. Potvrđuju kako najsnažnije iseljavanje iz Hrvatske nije zabilježeno 2013., kada smo pristupili Uniji, nego nakon 2015., kada je Njemačka ukinula ograničenja na useljavanje hrvatskih građana jer je vladala nestašica na njemačkom tržištu radne snage. Potom dodaju i ovu zanimljivu informaciju: “Ekonomska kriza je prestala, ali iseljavanje nije prestalo. Naime, nezaposlenost je zaista bila iznimno negativan čimbenik iseljavanja, ali se i podcijenila privlačnost inozemnog tržišta rada u obliku boljih primanja, ponude i kvalitete poslova te mobilnost mlađih generacija u Hrvatskoj pa je i značajan dio iseljenika bio iz kontingenta zaposlenih osoba u Hrvatskoj.”
U radu podcrtavaju kako se zaustavljanje iseljavanja s područja “s više nego polustoljetnom depopulacijom” moglo jedino provesti “osmišljenom strategijom gospodarskog razvoja u koju bi bila uključena populacijska politika primjerena nerazvijenim područjima”, ali je to izostalo. “Brojni činitelji koji utječu na prostorni razmještaj stanovništva idu i dalje u pravcu još izrazitijih demografskih disproporcija. Sadašnji razmještaj stanovništva i njegove strukture predstavljaju za velik dio hrvatskog teritorija ograničavajući čimbenik gospodarskog razvoja”, ističu u radu. Dakle, znanstvenici tvrde da nije bilo adekvatnog odgovora politike na ovaj problem.
“Opća negativna društveno-politička klima”
Krajem lipnja ove godine Jutarnji list je objavio članak o istraživanju Instituta za istraživanje migracija o namjeri mladih građana Hrvatske za iseljavanjem iz države. U njemu je naveden podatak kako je čak 44 posto ispitanika (u dobi od 18 do 30 godina) “stalno, često ili nekoliko puta pretraživalo natječaje i tražilo posao u inozemstvu.” Navode i kako kao “posebno zabrinjavajući podatak” istraživači ističu onaj po kojemu intenzivnu namjeru za iseljavanjem ističe oko četvrtina mladih u statusu studenta te da oko 28 posto mladih koji su trenutačno zaposleni razmišljaju o odlasku iz Hrvatske, neovisno o tome što imaju posao u svojoj zemlji. Viši znanstveni suradnik s Instituta za migracije, sociolog Ivan Balabanić upozorio je da se ne može reći da mladi žele ići “trbuhom za kruhom”, budući da se Hrvatska u posljednje vrijeme donekle ekonomski razvila i problem nezaposlenosti nije toliko izražen.
“Vidimo iz rezultata da čak 28 posto mladih koji imaju posao u Hrvatskoj razmišlja o odlasku iz države. Živimo u Europskoj uniji i imamo otvorene granice te sam dojma da je samo iseljavanje iz države postalo svojevrsni avanturistički trend. Naravno, uvjeti rada i visina primanja su daleko viši u nekim državama Europe, nego kod nas, ali kao primarni razlog iseljavanja vidim svojevrsnu želju za promjenom okoline kod mladih ljudi”, kazao je Balabanić, dodajući da treba uzeti u obzir i “opću negativnu društveno-političku klimu, što je također faktor koji mlade potiče da privremeno ili stalno napuste državu.”, navodi Faktograf.
Slobodna Dalmacija je 2021. godine objavila kako je docent na Hrvatskom katoličkom sveučilištu, Tado Jurić, u Njemačkoj proveo istraživanje o “gastarbajterima milenijcima” naziva “Percepcija iseljenika o Hrvatskoj”. Istraživanje je proveo na uzorku od 1200 ispitanika 2018. godine i uzorku od 534 ispitanika 2021. godine. U intervjuu nam je Jurić izjavio: “Da glavni motivi iseljavanja nisu isključivo ekonomski, vidimo i iz činjenice da je više od polovine iseljenika imalo radno mjesto u Hrvatskoj.
Analiza iseljeničkih stavova pokazala je da je glavni poticaj odlasku predodžba da u Hrvatskoj nisu institucionalizirane vrijednosti radne etike i uopće poštenja. Percepcija iseljenika je da se hrvatsko društvo moralno slomilo, a naša istraživanja ukazuju na jasnu vezu između političke etike, slabih institucija i iseljavanja.
To znači da su hrvatske vlade odgovorne za iseljavanje svojih građana, ali i da mogu učiniti puno toga da se iseljavanje smanji. Ako mlade nije iz Hrvatske otjerala ekonomija, onda ih ni oporavak ekonomije neće vratiti.”
“Hrvatskom vladaju načela stranačke ili obiteljske pripadnosti”
Sociolog Krešimir Krolo sa Sveučilišta u Zadru nedavno je za Deutsche Welle pojasnio:”Prema onome što nam govore različita istraživanja više je čimbenika u pitanju koji istovremeno kombiniraju i stare i nove uzroke. S jedne strane imate odljev mladih koji smatraju da u hrvatskom društvu ne vrijede meritokratska načela, već načela stranačke ili obiteljske pripadnosti, barem kada je u pitanju posao u javnim institucijama i javnom sektoru općenito. Onda biraju odlazak u države za koje smatraju da će svojim radom i trudom ostvariti znatno povoljnije životne prilike u odnosu na Hrvatsku. S druge strane, imate i problem koji nije vezan za javni sektor već i za nerazvijenost ponude na tržištu rada i u privatnom sektoru. Tu osim visokokvalificirane radne snage odlaze i niže kvalificirani radnici”, istaknuo je Krolo.