Obrat koji slama srce; ljudi nisu zaboravili dobrog duha svoga grada: ‘Nećemo to dopustiti, bio je divan čovjek‘

U 69. godini umro je Tomica Novak, dugogodišnji prodavač časopisa Ulične svjetiljke, koji pišu i prodaju beskućnici ili ljudi u riziku od beskućništva. Vijest je to koja je ovih dana obišla Hrvatsku.

Na uglu Jurišićeve ulice u centru Zagreba, gdje je godinama Tomica stajao, sada stoje svijeće i njegova fotografija. Ljudi su ga voljeli, svi su portali izvjestili o njegovoj smrti, na društvenim mrežama nanizalo se stotine komentara koji hvale njegovu narav i odaju mu počast.

Nakon smrti pojavilo se i pitanje: kako to da će čovjek kojeg su mnogi zvali "dobrim duhom Zagreba" biti pokopan u javnoj grobnici, bez obreda i spomen-ploče? Takva sudbina često zadesi one bez imovine i obitelji, no ta sistemska činjenica tema je za sebe, piše Jutarnji list.

U Tomičinom slučaju, sve će biti u redu, radi prijateljstava i poznanstava koja je gradio. Zato, ova priča nije tako birokratski tmurna, već duboko čovječna, kakav je bio i Tomica. Takvog ga pamti i Vlatka Bakran Burić, volonterka Uličnih svjetiljki, koja ga je upoznala prije više od 10 godina.

– Imao je to nešto ljudsko. Nikada se nije žalio ni psovao sudbinu. Mislim da je baš zato privlačio ljubav,  prisjeća se Vlatka. – Bio je vjernik i znam da bi htio dostojan pogreb.

Da to i bude, založili su se njegovi prijatelji iz Uličnih svjetiljki i građani koje su mobilizirali. Glavna urednica časopisa Dunja Osojnak Marinović na Facebooku je napisala: "Kad nam umre netko blizak, nastojimo učiniti sve kako bismo još taj posljednji put, ljudski, pokušali učiniti nešto lijepo za svog pokojnika." I učinili su mnogo toga, vidimo, na javni apel za pomoć javili su se mnogi.

Dobri čovjek ustupio mu grobno mjesto 

"Nudimo kompletnu pogrebnu opremu za dostojanstven pokop", poručili su iz Pogrebnih usluga Jablan. "Idemo svi zajedno uplatiti", napisala je jedna građanka. Uskoro je Dunji stigao i ključni mail: "Sjećam se Tomice, bio je dobar čovjek. Imam viška obiteljsko grobno mjesto u Vrbovcu i želim mu ga ustupiti."

- To mi je bilo nevjerojatno i intimno, da će netko Tomicu pokopati u obiteljsku grobnicu. Čovjek je jednostavno rekao: "Ja bih to volio da netko napravi za mene, Tomicu sam poznavao i meni je to u mojoj glavi vrlo jednostavno.", sretna je Dunja.

U trenutku pisanja ovog teksta, Dunja zove već stoti broj i otkazuje postupak ukopa u javnu grobnicu koji je počeo još prije mjesec dana, kada je Tomica pronađen u svojoj sobici. Naime, socijalne službe još utvrđuju je li imao rodbinu, grobno mjesto i neke druge procedure. Spora birokracija još traži tko je bio Tomica, a njegove prijateljice to znaju vrlo dobro: bio je čovjek malih gušta, blage naravi i velike ljubavi prema ljudima i životu.

- Volio je kremšnite i cappuccino od vanilije, prisjeća se Vlatka. Čekao je srijedu zbog jeftinijih ulaznica za kino, obožavao je ići u kino. Bio je izuzetno uredan – sobica mu je uvijek bila čista. Nosio je traperice i imao sijede brkove, nije bio tip koji vodi šalu, nego onaj koji se svakoj nasmije. Vjera mu je bila važna, volontirao je i istinski je volio posao koji je radio - pisanje i prodavanje časopisa.

"Ja sam sretan što sam kao prodavač Uličnih svjetiljki upoznao puno divnih ljudi koji mi pomažu. (...) Želim i da vi budete veseli i sretni", svojevremeno je napisao.

– On je bio taj koji je, prodajući časopis, uvijek s iskrenim zanimanjem pitao kupce: "Kaj ima, kak si?" Zato su ga svi i voljeli – kaže Dunja. – Svaki Božić, Uskrs, rođendan, u šest ujutro prva je bila Tomičina poruka.

Volio je putovanja i hodočašća

Još je bilo stvari koje je Tomica volio. Volontirao je u Dumovcu, šetao psa Dumu. Posebno su mu godila putovanja i hodočašća. Najdraži trenutak bio mu je odlazak u Rim na poziv pape Franje. "Najbolja stvar koja mi se dogodila", znao je reći. U Zagrebu je navečer u sobici slušao radio i pisao za časopis. Malo je bio i štreber.

– Mi se zezamo kako im damo domaću zadaću, damo im temu i oni napišu tekst u Uličnim svejtiljkama za rubriku koju sami ispunjavaju. Brojni kasne, Tomica nikada. Uvijek je na vrijeme predao tekst i jasno izrazio svoje misli, kaže Dunja.

"Eto, prođe 2013. godina. Mnogi predviđaju i goru ovu 2014., ali sam vječni optimist i optimizam me drži… (...) Uvjeren sam da će ova godina u Hrvatskoj napokon biti bolja, da će biti manje nezaposlenih, da će ljudi za svoj rad dobivati plaće.", pisao je.

O prošlosti nije puno govorio. Bio je Zagrepčanin, roditelji su mu preminuli, obitelji nije imao. Više od 20 godina bio je dio Uličnih svjetiljki. I sam je bio beskućnik, ali je uspio izaći iz začaranog kruga i smjestiti se u dijeljeni smještaj, gdje je proveo posljednje desetljeće. Vlatka neke detalje njegova života zna, no iz poštovanja ih ne dijeli javno.

Ono što je dijelio jest iskustvo s alkoholom, koji mu je dugo bio negativan faktor u životu. Izvukao se iz ovisnosti, godinama nije pio, čak ni rekreativno, iako su ga ljudi ponekad iz neznanja ili razbibrige nutkali pivom na druženju. Ali ne – to je bila njegova konačna odluka.

- Kada bi bile radionice za djecu ili mlade, nikada nije propustio priliku da im kaže koliko alkohol može otežati život. Bilo mu je važno upoziriti ljude, kaže Vlatka.

kao bolestan pomagao oboljelima 

Prisjeća se i kada je Tomica završio u toplicama, nakon oporavka od raka pluća ili mozga, više se ne može točno sjetiti koja je to bila od dvije nesreće što su ga zadesile posljednjih nekoliko godina. Ali dobro pamti kako je pričao da mu je bilo žao drugih pacijenata, pa je nastojao nekako ih razveseliti.

– Stalno ih je zvao u šetnju, na razgovor, govorio im da ne smiju potonuti, iako njegovo stanje nije bilo bolje - smije se. - To je baš bio tipični Tomica.

Znala bi stajati s njim na tom uglu Jurišićeve, gdje je prodavao Ulične svjetiljke. Nije to lagan posao. Na vremenske uvjete, od kiše, snijega i mraza, Tomica je sve prošao, prvenstveno što je nekada na ulici i živio. Međutim, na teške riječi prolaznika bezrazložne zloće, nitko se ne navikne, ali Tomica nikada to nije komentirao.

- Nikada nije psovao ili se srdio. U našem jeziku psovke su česte, ali on je bio tako blag, emotivna je Vlatka.

Bilo je i u njemu zahvalnosti i skromnosti koju je posebno voljela. Jedne prilike mu je donijela dvije posteljine. On je inzistirao da jednu odnese nekome drugom, jer jednu već ima, što će mu tri? Nije htio jesti u pučkoj kuhinji kada je imao za jesti, tada je samo volontirao. Uvijek je dio svojih prihoda od nekoliko stotina eura mjesečno odvajao za dobrotvorne akcije, volio je donirati za djecu u udruženju Kolibrić.

"Odlučan je u namjeri da život okrene na dobro i izvuče najbolje od sebe kako bi pomogao drugome. Siromaštvo nikada nije izbor, ali pomaganje uvijek jest", napisala je Vlatka uz jednu njegovu fotografiju na Facebooku nekada davno, a Tomica bi uvijek te objave pratio. Bilo mu je to drago vidjeti.

Tomica je posljednje primjerke časopisa uzeo u kolovozu. Preminuo je 16. rujna. Sada, kraj je listopada, a još se čeka na dostojan pokop, koji je sada sve bliže.

– Tvrdoglava sam kao mazga. Nazvala sam toliko brojeva i još ću toliko, ali moj prijatelj bit će dostojno pokopan, rekla je Dunja u jednom trenutku našeg razgovora, piše Jutarnji list.