Duga je moja privatna povijest možda ne baš preziranja Stipe Šuvara, ali metodičkog njegovanja odbojnosti prema njemu. Ta povijest seže još od nježnih godina. Umjesto u klasičnu gimnaziju, koja je njegovom reformom pospremljena u povijest kao buržujski prosvjetni relikt, upisan sam u Brodograđevni školski centar, gdje sam u metalostrugarskom kabinetu brusio vještinu izrade krakuna i ciginjoli za škure. Nakon dvije duge, preduge godine, bilo mi je dopušteno izabrati usmjerenje po svome ćeifu.
Kurs partije
Tek što sam zagvoškog reformatora uspješno zaboravio, sredinom osamdesetih dogodila se takozvana “Bijela knjiga”, dokument čije je službeno ime glasilo “O nekim idejnim političkim tendencijama u umjetničkom stvaralaštvu, književnoj, kazališnoj i filmskoj kritici, te o javnim istupima jednog broja kulturnih stvaralaca u kojima su sadržane politički neprihvatljive poruke”. U tome opsežnom sažetku debate sa savjetovanja koje je okupilo kremu pravovjernih partijaca u kulturi, pedantno su bili pobrojani svi koji svojim javnim radom podrivaju tekovine na kojima se temeljilo naše socijalističko društvo.
U realnom vremenu, ta je zbirka denuncijacija kojom se htjelo odijeliti ideološki i politički kukolj od blagorodnog žita, bila, naravno, gadljiva. Treba, međutim, biti pošten pa tome dodati važnu činjenicu kako se radi o partijskom dokumentu koji je sjajno ostario, jer ispada kako je (većinski) upro prstom na prvoborce srpskog šovinizma koji su tih godina tek hvatali zalet. Za nevolju, stradalo je i ponešto ljudi čija čestitost ni onda ni danas nije bila upitna, u rasponu od Rajka Grlića do Igora Mandića. Oni, doduše, jesu, obilato i metodično skretali s kursa partije (kojoj ionako nikada nisu ni pripadali), ali na tome im je i onda i danas trebalo zapljeskati, a ne ih javno prokazivati kao neprijatelje kojima bi svi odani vjernici poretka trebali okrenuti leđa. Naravno, Stipe Šuvar bio je zamašnjak, začinjavac i prvi operativac toga projekta.
Moja odbojnost prema čovjeku koji je ulagao silan napor da se nikome ne dopadne, jer je uvijek na licu imao mrzovoljnu grimasu čovjeka kojeg muči žgaravica i kojemu su zbog neupotrebe atrofirali mišići za smijanje, dodatno se produbila kada sam upisao Filozofski fakultet. Na Odsjeku za sociologija nitko ga nije mogao vidjeti ni u štampi ni u tisku. Preostala praxisovska starčad doživljavala su ga kao rigidnog partijca i komesarskog uljeza na sveučilištu. Mlađi, pak, naraštaj predavača, friško pristiglih sa studijskih godina na bjelosvjetskim sveučilištima, mislio je to isto samo još i gore. Ni jedni ni drugi nisu se trebali previše truditi da svoje organske nesimpatije prema Šuvaru prenesu na svoje studente.
Potonuće u zaborav
Kako se naš studij bližio kraju, bližio se kraju i rok trajanja Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije. Zanimljivo, čovjek koji se doimao kao zadnji integrativni faktor Jugoslavije, jer su svi njezini stanovnici bili ujedinjeni u antipatiji prema Šuvaru, preko noći se prometnuo zamalo u heroja kojemu su počeli skandirati čak i nogometni navijači, do toga trenutka već prestrojeni na desne pozicije.
Stipe Šuvar bio je tada jedini glas hrvatskog otpora Miloševićevom orgijanju, i da nije bio principijelan i dosljedan u odluci da nikada i ni pod koju cijenu ne paktira sa šovinistima, lako je mogao postati Račan umjesto Račana.
Ovako se povukao na marginu. U vremenu općeg presvlačenja dresova i krivotvorenja biografija, izabrao je ostati isti, čime je samog sebe osudio na potonuće u zaborav.
Ali znate kako se kaže, život piše romane, koji put prilično groteskne. Ovih dana u medije je dospjela informacija kako naše prosvjetne vlasti spremaju, novu, valjda 378. po redu reformu kojom bi se učenicima dala mogućnost da odluku o budućem zanimanju ne donose na kraju osmoga razreda, već tijekom srednje škole, konkretno nakon prvog ili drugog razreda, ovisno o tome je li riječ o trogodišnjoj ili četverogodišnjoj školi. U bitnom, radi se, dakle, o povratku na Šuvarovu doktrinu.
Nije li to zgodno? Obasjana suncem slobode, naša zemlja već trideset godina radosno hrli prema boljoj budućnosti i gdje smo na koncu dospjeli nakon tako dugog marša? Ravno u prošlost, u mrak ranih osamdesetih, stabilizacije i jada, kad se nije smjelo reći da si Hrvat i kad je vječno nadrkani aparatčik Stipe Šuvar vedrio i oblačio. Kad je već tako, bio bi red da se netko službeno i nakloni pokojniku bez kojega, uostalom, ne bi bilo ni palače Nacionalne i sveučilišne knjižnice koja je kao podstanare udomila i hrvatsku Vladu.