StoryEditor
HrvatskaMirjana Nazor

Nitko od nas nije uistinu važan našim političarima - ni mladi koji odlaze, ni osobe s invaliditetom, ni stradalnici na Baniji, nitko! Važni su samo oni sami sebi

Piše Prof. dr. sc. Mirjana Nazor
27. siječnja 2022. - 12:22

„Sloboda, jednakost, nacionalna ravnopravnost i ravnopravnost spolova, mirotvorstvo, socijalna pravda, poštovanje prava čovjeka… najviše su vrednote ustavnog poretka Republike Hrvatske.“

Na papiru može pisati sve što netko poželi, pa i vjeruje da je važno, ali u životu, na svakom koraku, svakodnevno, događa se mnogo toga što sigurno ne spada u vrednote našeg ustavnog poretka. One najpotrebitije, najslabije, često se zanemaruje, ponižava, zaboravlja, ignorira.

Nažalost, nisu oni jedini prema kojima se država tako ponaša, ali se teže od drugih mogu tome suprotstaviti. Na primjer, osobe s invaliditetom su, ma koliko se javno zaklinjali u suprotno, ipak građani drugog reda. Novim prijedlogom Zakona o socijalnoj skrbi nastavlja se stara, loša praksa. Naime, predlaže se da se oduzme pravo na osobnu invalidninu osobama najtežeg stupnja oštećenja, čija primanja iznose više od četiri tisuće kuna. „Prestajemo li biti osobe s invaliditetom i nestaju li svi naši zdravstveni problemi jednom kada se zaposlimo? Postaje li život osobe s invaliditetom jeftiniji njezinim zaposlenjem, postaje li kretanje do posla jeftinije ili barem financijski identično kao kretanje zdrave osobe s istim iznosom primanja? Jesu li zaposlenjem osobe s invaliditetom njezine životne i osnovne potrebe manje?" - pita se osoba s invaliditetom, Antonio Milanović iz Zadra.

Plemenito, nema šta!

Hoće li doista ovaj prijedlog biti dio novog zakona? Umjesto da cijenimo trud i želju osoba s invaliditetom da se uključe u svijet rada, da pridonose svojim radom zajednici u kojoj žive, društvo ih kažnjava. Umjesto da ih se potiče na rad među ljudima, na stvaranje novih socijalnih kontakata, a time i na podizanje njihova samopouzdanja, osobama s invaliditetom zapravo se sugerira da je najbolje da se zatvore u svoja četiri zida. Jer jedino će tako ostvariti pravo na invalidninu. Uistinu plemenito, suosjećajno i socijalno pravedno!

Teško je povjerovati da država godinu dana nakon što je potres uzdrmao Banovinu i Zagreb nije učinila praktički ništa kako bi vratila u život građane koji su ostali bez ičega ili su im kuće i stanovi u takvom stanju da ne smiju u njih ući. Prvo se dugo čekalo na Zakon o obnovi, pa se konstatiralo da nije dobar, pa se donio novi, pa će se sada navodno konačno krenuti brže i bolje… Svi oni koji nisu uspjeli sami nešto učiniti ili dobiti izravnu pomoć od nekog donatora nalaze se u uistinu teškoj situaciji. Mnogi se, nažalost, osjećaju prevareno i zaboravljeno. Izgubili su nadu da će dočekati povratak u tzv. normalni život. Ali političari ne priznaju svoje pogreške, stalno tvrde da rade sve što je u njihovoj moći te da se ništa dobro ne može učiniti na brzinu. Ako je ovo što su do sada učinili uistinu sve što su mogli, bilo bi najpametnije i najpoštenije da se prihvate nekog drugog posla, gdje će njihovo „djelovanje“ donositi manje štete.

Nažalost, nabrajanje ugroženih ne može proći bez spominjanja obiteljskog nasilja, koje je očito u porastu. Ali, ni prije ni sada, nakon potpisivanja Istanbulske konvencije, nema na vidiku adekvatnog, dugoročnog rješenja tog problema.

U ugroženu i zanemarenu kategoriju, ali na drukčiji način, ubrajaju se i mladi ljudi u ovoj zemlji. Mnogi s diplomom u džepu odlaze iz Hrvatske jer ovdje ne vide svoju budućnost. Međutim, zanemarivanje mladih ljudi, nebriga za njihovu budućnost, počinje mnogo ranije. Naime, godinama se suočavamo s problemom neadekvatnih kvota za upis u srednje škole, ali i na fakultete. Poznato je koja su zanimanja deficitarna, i na srednjoškolskoj razini i na razini fakulteta. Slika se donekle i mijenja od godine do godine. Ali to se malo ili nimalo ne ogleda u upisnim kvotama. Nedostaje medicinskih sestara, defektologa, psihologa, strojara, profesora matematike, fizike…

Sokrat, učitelji i Atenjani

Nedostaje stolara, zidara, vodoinstalatera, armirača, vozača motornog vozila… Istina je da pojedini gradovi, općine i županije raspisuju natječaje za dodjelu stipendija za deficitarna zanimanja, ali se ne mijenjaju kvote koje određuje ministarstvo. Ni tamo gdje bi ih trebalo povećati, kao ni tamo gdje bi ih trebalo smanjiti. Uz to, kada se radi o budućim srednjoškolcima, izostaje kvalitetna profesionalna orijentacija. Potrebno je sustavno i detaljno upoznati đake osnovnih škola i njihove roditelje o zanimanjima na srednjoškolskoj razini, kao i o mogućnosti dobivanja zaposlenja nakon završene srednje škole. Ali taj posao treba obavljati tijekom sedmog razreda, kako bi i djeca i roditelji imali dovoljno vremena da dobro sagledaju pozitivne i negativne strane izbora škole, odnosno zanimanja.

Kako ono reče Sokrat: „Ako u Ateni ne bude krojača, Atenjani će hodati goli, ako ne bude obućara, hodat će bosi. Ne bude li u Ateni učitelja, neće biti ni Atenjana.“

A u nas? Učitelji očito nisu bitni, ali ni mladi, ni osobe s invaliditetom, ni oni koji u potresu ostadoše bez krova nad glavom, ni žrtve obiteljskog nasilja, ni mnogi, mnogi drugi… Postoji li u ovoj državi itko važan našim političarima osim njih samih?

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
28. svibanj 2022 14:41