StoryEditorOCM
HrvatskaIŽBENIKA

Ni Tuđman se nije slagao sa svojim Banožićem

20. studenog 2022. - 18:00

Mit je da smo 1991. bili jedinstveni, a da smo danas, 2022. godine, podijeljeni. Da ministar obrane Banožić i vrhovni zapovjednik Milanović o svemu imaju različita mišljenja. Pa tako je bilo i 1991. godine, kad je tadašnji ministar obrane RH Martin Špegelj – kladim se da ste ga zaboravili – na početku srpnja predlagao da Hrvatska krene u frontalni sukob s JNA i blokadu svih vojarni, umjesto “besplodnih pregovora” i taktiziranja predsjednika Tuđmana koji će dovesti do poraza i sloma Hrvatske. I nije bilo malo onih koji su vjerovali generalu Martinu Špegelju, više nego generalu Tuđmanu, kojega se – tada – javno optuživalo za defetizam i dogovaranje s Miloševićem.

HSP, pak, nije vjerovao ni jednom ni drugom “Titovom generalu”, pa je pored ZNG-a, koji je ustrojavao Špegelj popunjavajući ga “bivšim JNA oficirima”, i rezervnog i aktivnog sastava MUP-a, koji je pod kontrolom imao HDZ, ustrojavao i svoju stranačku vojsku HOS, koju se i tada, kao nerijetko i sada, već zbog amblema na rukavu, s pozdravom ZDS, optuživalo za ustaštvo. Vrhovni zapovjednik HOS-a bio je šef stranke Dobroslav Paraga, a načelnik Glavnog stožera bio je Ante Paradžik. Koji gine od hrvatske ruke, u rujnu mjesecu, izrešetan mecima hrvatske policije, na kontrolnom punktu u Zagrebu, pod i danas nerazjašnjenim okolnostima.

Stvarno uzorno jedinstvo u vrijeme kad je trajala bitka ne samo za Vukovar, nego i za Šibenik.

Koji bi, da je pao, prošao jednako kao herojski grad na Vuki. Ili Škabrnja, koja je tu istu noć doživjela strahoviti pokolj, JNA i domaćih četnika. Par dana kasnije hrvatski su branitelji digli u zrak Maslenički most, u očajničkom pokušaju da sačuvaju Zadar i Dalmaciju od okruženja i gotovo sigurnog pada, nakon što je JNA zauzela već cijele Ravne kotare. A Dubrovnik visio na nitima.

Takva je bila, gotovo pa beznadna, očajna hrvatska pozicija tog 18. studenog 1991. godine. Umjesto vijesti da je nad izmučenim hrvatskim Alamom spušten crni zastor, emitiran je na HTV-u spot “Zlatnih dukata” s pjesmom “Vukovar, Vukovar”. Slušala se u suzama jer je svima sve bilo jasno. “Slikom na sliku” je u naše domove, posredstvom eurovizijske razmjene, donijela pravu, necenzuriranu sliku rata, sada već glasovitu snimku BBC-ja: “Slobodane, Slobodane, šalji nam salate, bit će mesa, bit će mesa, klat ćemo Hrvate.”

I tada se, kao nerijetko još i sada, optuživalo Tuđmana da je žrtvovao Vukovar u zamjenu za međunarodno priznanje Hrvatske, da se grad mogao braniti, da su proboj i deblokada grada namjerno zaustavljeni. Da je oružje pripremljeno za Vukovar Šušak, koji je u međuvremenu postao ministar obrane, slao u Hercegovinu zbog planova o podjeli Bosne. Te će priče – u koje brojni, kao i u mit o jedinstvu, i danas jednako vjeruju – postati još jače i intenzivnije kad je samo mjesec i pol dana nakon pada Vukovara, 3. siječnja, potpisano Sarajevsko primirje. Ponovno će se – skoro unisono i jedinstveno – optuživati Tuđmana da to nije napravio da Hrvatska kupi vrijeme, da se oporavi, opremi i naoruža, jer je bila međunarodno nepriznata, bez saveznika, s hipotekom NDH na leđima, nego upravo obratno – da produži rat, da omogući već srbiziranoj JNA, koja je bila pred slomom u Hrvatskoj, da se spasi i izvuče tehniku u Bosnu. Koju će potom, zajedno s Miloševićem, i podijeliti, Hrvati i Srbi.

Što je priča u koju brojni vjeruju i danas.

Skoro jednako kao i u priču, odnosno mit o hrvatskom jedinstvu. Kojeg, kako vidimo, nije bilo ni 1991., pa što bi ga onda bilo i danas, 2022. godine. Za to smo se, uostalom, i borili – za pravo da svak misli i drži svoje. I da se za to bori. Na izborima.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
06. veljača 2023 05:55