StoryEditor
HrvatskaFASCINANTNA SAZNANJA

‘Ni blizu nije točno da smo živjeli bolje i zdravije!‘: ugledni antropolog Mario Šlaus otkriva koje sve strahote kriju kosti naših predaka, kosile su ih ‘ubojice‘ gore od korone. ‘Ne želim biti zloguki prorok...‘

18. prosinca 2021. - 20:58

- Svjesno sam pisao knjigu da bude razumljiva nestručnjacima, zainteresiranim laicima, studentima, intelektualcima, svakome koga zanima kako su naši preci živjeli, kojim su izazovima bili izloženi, kako su se s njima suočavali...

Ideja je bila da to napravim na jedan svima razumljiv način, što nije baš lako znanstvenicima naučenima koristiti znanstvenički žargon, koji je prosječnom čovjeku kompliciran i nerazumljiv. Zato sam nastojao napisati knjigu kao da se obraćam običnom čovjeku na ulici, govori Mario Šlaus, najpoznatiji hrvatski forenzični antropolog i bioarheolog, autor knjige ”Vrijedne kosti”, upravo objavljene u izdanju Školske knjige.

Šlaus je rođen u Zagrebu prije 62 godine, studirao je na Medicinskom i Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu. Godine 1991. dobio je stipendiju na Smithsonianu (SAD), gdje je usavršavao znanje iz bioarheologije i forenzične antropologije. Doktorirao je 1996., a od 1990. je zaposlen u Antropološkom centru HAZU. Danas je trajno izabran znanstveni savjetnik, redoviti profesor i upravitelj.

Od 1993. godine stalni je član multidisciplinarne ekipe stručnjaka koju je Vlada RH zadužila da pronađe i identificira žrtve Domovinskog rata i do danas je u tom kontekstu sudjelovao u više od 3000 identifikacija. Objavio je više od 200 znanstvenih radova, uveo je bioarheološka i forenzičko antropološka istraživanja u hrvatsku znanost te je bitno pridonio razvoju tih disciplina na međunarodnoj razini.

Znanstveni je savjetnik na Katedri za Sudsku medicinu i kriminalistiku Medicinskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu, redoviti je profesor na Odjelu za arheologiju Sveučilišta u Zadru. Za svoj znanstveni doprinos bioarheologiji i forenzičkoj antropologiji 2011. dobio je Državnu godišnja nagradu za znanost.

image
'Pretjerano iskorištavanje prirodnih resursa, kroz sječu šuma, eksploatacije sirovina itd, i danas je aktualno. Pravimo se da su svi ti resursi neograničeni i da ćemo ih uvijek imati, što nije istina. U knjizi opisujem kako to može dovesti do potpunog kolapsa različitih zajednica ili civilizacija'
Ronald Gorsic/Cropix

- Hura! Konačno da je netko primijetio knjigu! - reagirao je duhovito kad smo ga nazvali, hvaleći stil kojim je napisao knjigu - mješavinu filmskog scenarija, obiteljskih anegdota i znanstvenih činjenica upakiranih u zabavno štivo. Knjiga se čita u dahu kao intrigantan triler, obogaćen multidisciplinarnim pogledom na povijest ljudskog roda, s bezbroj ključeva za razumijevanje naše i nekih prošlih civilizacija.

- Moj posao ima predispozicije da bude i kompliciran i depresivan, i zato sam knjigu nastojao olakšati humorom, ubaciti elemente iz svog svakodnevnog života. Taj sam trik naučio radeći dokumentarnu seriju za televiziju (”Zapisano u kostima”, op.a.).

Palo mi je na pamet da u knjigu ubacim i jedan fiktivni lik, kao svojevrsnog vodiča starog oko 1700 godina, a podaci koje iznosim su prikupljeni iz kostura, oni su rezultati stvarnih događaja koji su se dogodili ljudima prije deset i više tisuća godina.

Niz je civilizacija, država, carstava propao, evo zašto

Profesore Šlaus, što iz kostiju možemo doznati o našim precima?

- Svi mi smo uvjereni da je svijet počeo i završava s nama. Uvjereni smo da je to što mi prolazimo nešto što ljudi prvi put prolaze i da su izazovi kojima smo mi izloženi izazovi kojima je čovječanstvo prvi put izloženo i to je na neki način prirodno. No to nije istina. Izazovi kojima smo mi izloženi su isti oni kojima su bili izloženi i naši preci.

Samo što postoji jedna velika razlika između njih i nas. Nama se to događa sada i način na koji ćemo se mi suočiti s tim izazovima je otvoren. Za naše pretke znamo kojim su izazovima bili izloženi, znamo koje su strategije koristili da se tome othrvaju i točno znamo jesu li u tome uspjeli ili nisu.

Ne želim biti zloguki prorok, ali niz je civilizacija, država, carstava, koja su nekada bila vrlo jaka i moćna, propala i danas ih više nema. Oni se nisu uspješno suočili sa svojim izazovima iz raznoraznih razloga.

Na primjer?

- Zamislite da ste planinar i da idete na neku stazu prvi put, da prije vas nitko tuda nije prošao. Teško vam je, postoji realna opasnost da ćete zalutati i možda završiti u nekoj jaruzi. Ako je, međutim, netko prije vas išao tim putem i označio ga, vi ste u velikoj prednosti jer imate njegovo znanje koje vam može koristiti da se uspješno nosite s tim izazovom.

Naši preci su prolazili kroz neke od ovih stvari kroz koje mi danas prolazimo. Konkretno, danas je aktualna pandemija koronavirusa, to nije prva pandemija koja je zahvatila čovječanstvo, naši preci su se suočavali s puno gorim pandemijama i puno većim "ubojicama". U kostima možete vidjeti kako su se oni s time suočili i na koji način su se tome othrvali ili nisu uspjeli. Želim reći da nam iskustva naših prethodnika mogu biti od velike koristi.

Zarazne bolesti su samo jedan od primjera, ali imate i druge primjere, recimo pretjerano iskorištavanje prirodnih resursa, što je i danas aktualno, kroz sječu šuma, eksploatacije sirovina itd., praveći se da su svi ti resursi neograničeni i da ćemo ih uvijek imati. To nažalost nije istina, i u knjizi opisujem kako preiskorištvanje resursa može dovesti do potpunog kolapsa različitih zajednica ili civilizacija.

image
'Prije smo imali isključivo energiju od ljudskih ili životinjskih mišića, ili od snage vode ili vjetra, a mi smo otkrili parnu energiju, pa električnu, nuklearnu... Zahvaljujući svemu tome mi smo danas u situaciji da živimo dva i pol puta dulje nego prije i da živimo neusporedivo zdravije'
Ronald Gorsic/Cropix

Do danas je bilo oko 8000 ljudskih generacija, o toga je njih 7990 u prosjeku živjelo između 30 i 40 godina

Kako i zašto kosti sve to pamte?

- Odatle i pomalo pjesnički naziv knjige ”Vrijedne kosti”. Naime, naše kosti tijekom čitavog života vrijedno zapisuju sve što se nekome dogodilo. Zapisuju ne samo je li netko neku kost slomio ili je ubijen, nego sve što se nekome dogodilo tijekom njegova života, od spola, starosti, koliko je bio visok, koja mu je bila dominantna ruka, pa do toga koje je hobije imao, kojim se specifičnim aktivnostima bavio, je li se bavio nekim sportom, što je jeo, koliko je to bilo kvalitetno ili nekvalitetno, od kojih je bolesti bolovao, je li sudjelovao u nekim oblicima nasilja itd.

Ljudske kosti sve to vrijedno zapisuju, a upravo zbog toga što vrijedno zapisuju te informacije one su vrijedne nama znanstvenicima, bioantropolozima, koji to znamo pročitati i po tome rekonstruirati život nekoga tko je živio davno prije nas.

Jesu li naši preci živjeli zdravije od nas?

- Ne! Homo sapiens kao vrsta ima starost od oko 200 tisuća godina. Ako ćemo računati u ljudskim generacijama, a jedna generacija traje 25 godina, onda lako možete izračunati da je do danas bilo oko 8000 ljudskih generacija. Od tih 8000 ljudskih generacija, 7990 generacija je u prosjeku živjelo između 30 i 40 godina. To se odnosi isključivo na one osobe koje su uspjele preživjeti djetinjstvo, što je po prilici bilo jedna do dvije osobe na njih deset.

Preživjeti nekoć nije bilo lako. Nadalje, naši preci su imali neusporedivo oskudniju hranu od nas, šansa da ta oskudna hrana nestane je bila vrlo velika i bili su izloženi puno većoj opasnosti od sve sile različitih vrsta bolesti, najviše zaraznih. Nažalost, bili su izloženi istoj količini nasilja i trauma kao i mi danas. Ideja da su naši preci živjeli zdravije od nas, da su živjeli bolje, da su živjeli od netaknute prirode i da su zbog toga bili zdravi, ne stoji. Živjeli su puno, puno gore od nas.

image
'Krapina, koja je daleko najvažnije nalazište neandertalaca na svijetu. Imali smo sreću, i možemo biti ponosni na to, da je vrhunski bioantropolog Dragutin Gorjanović Kramberger našao te kosti, ispravno ih prepoznao te ih briljantno analizirao s najnovijim znanstvenim metodama tada poznatim u svijetu'
Ronald Gorsic/Cropix

Ideja da je nekoć bio raj koji smo mi uspjeli pokvariti nažalost nije točna

Znači da se ljudski vijek počeo produljavati tek unatrag zadnjih 250 godina?

- Računajte, unatrag zadnjih sto do dvjesto godina uspjeli smo naš prosječni životni vijek produljiti za dva i pol puta. Danas je u Hrvatskoj prosječna doživljena starost oko 80 godina, malo manja za muškarce, malo viša za žene, dakle skoro tri puta više od naših predaka. Glavni razlog zašto imamo taj zapanjujući skok je napredak znanosti.

On nam je omogućio da ispravno identificiramo uzročnike bolesti koji su naše pretke mučili i nisu bili ni blizu toga da ih otkriju, a mi ih danas doslovno možemo vidjeti kroz mikroskop. Nadalje, uspjeli smo razviti različite lijekove, bilo u smislu prevencije, kao cijepljenje, bilo u smislu terapija za ljude koji su bolesni, i sve to u kombinaciji s drugim napretkom u znanosti te s napretkom u iskorištavanju različitih oblika energije.

Prije smo, naime, isključivo imali energiju od ljudskih ili životinjskih mišića, ili od snage vode ili vjetra, a mi smo otkrili parnu energiju, pa električnu, nuklearnu... Zahvaljujući svemu tome mi smo danas u situaciji da živimo dva i pol puta dulje nego prije i da živimo neusporedivo zdravije.

Stvari koje su prije bile osuda na smrt, i to vrlo ružnu smrt, danas liječimo rutinski, ambulantno, dobiješ injekciju i ne moraš ići ni u bolnicu. Današnja situacija je neusporedivo bolja nego prije i bilo koja ideja da je nekoć bio raj koji smo mi uspjeli pokvariti nažalost nije točna.

Jedino što je ostalo isto kao nekad, a kosti pamte, tragovi su nasilja?

- Nažalost je tako, a zašto je tako ne znam. Nisam sociolog niti filozof i to ću ostaviti drugima da objasne, ali dva poglavlja u knjizi bave se problemom trauma i nasilja.

Jedno se bavi masovnim grobnicama, u kojima imam jako puno iskustva, a drugo se bavi traumama na kostima jer, nažalost, jedna od rijetkih konstanti ljudskog postojanja je naša nevjerojatna želja da jedni drugima činimo zlo.

Otočani su se nekad vrlo rijetko hranili ribom i morskim plodovima

U knjizi navodite nekoliko kostura pronađenih na području Hrvatske, ističući njihovu raritetnu vrijednost. Koje su to naše kosti posebno vrijedne?

- Tijekom karijere analizirao sam oko 15.000 kostiju i ljudskih kostura. Sa stanovištva antropologije u Hrvatskoj imamo neke izuzetno rijetke stvari, izuzetno važne na svjetskoj razini. Hrvatska, što se tiče bioantropologije, ima nevjerojatnu sreću, što je fascinantno.

Na području Hrvatske nalazi se Krapina, koja je daleko najvažnije nalazište neandertalaca na svijetu. Imali smo sreću, i možemo biti ponosni na to, da je vrhunski bioantropolog Dragutin Gorjanović Kramberger našao te kosti, ispravno ih prepoznao te ih briljantno analizirao s najnovijim znanstvenim metodama tada poznatim u svijetu.

Recimo, koristio je rendgensko snimanje kostiju, samo pet ili deset godina nakon otkrića zračenja. Bio je revolucionaran, ispred svog vremena i taj materijal je još uvijek najvažniji materijal za proučavanje neandertalskog čovjeka na svijetu. Osim toga, držeći se homo sapiensa, imamo jako važne nalaze u drugim sferama.

Primjerice, u Belom Manastiru smo našli kostur žene iz doba tri tisuće godina prije Krista. Ona je jedna od najstarijih osoba na svijetu koja je bila zaražena kugom. Ta je kuga bila sasvim drukčija od kuge koja je kasnije, u 14. stoljeću, upropastila čovječanstvo i uzrokovala oko 60 posto smrti svih ljudi u tadašnjoj Europi.

Nadalje, imamo kostur s Dugog otoka koji je otkopao kolega Dario Vujević sa Sveučilišta u Zadru. On je raritetan jer pokazuje atipičnu vrstu prehrane za mezolitsku populaciju.

Naime, u srednjem kamenom dobu, dakle od 10.000 do 6500 godina prije Krista, ljudi su se vrlo rijetko hranili ribama i morskim plodovima, usprkos činjenici da su živjeli na obali ili na otoku pored nevjerojatno bogatog mora

image
Kosti zapisuju ne samo je li netko kost slomio, je li ubijen, nego  nego sve što se nekome dogodilo tijekom života, od spola, starosti, visine, dominantne ruke, pa do toga koje je hobije imao, je li se bavio nekim sportom, što je jeo, od kojih je bolesti bolovao...
Ronald Gorsic/Cropix

. U načelu su se hranili kopnenim životinjama i upravo je taj kostur s Dugog otoka specifičan po tome što se on hranio i morskom ribom.

Zahvaljujući suradnji s kolegama sa Sveučilišta Sapienza u Rimu, uspjeli smo saznati i vrstu ribe: hranio se oradama! U suprotnosti s gotovo svim mezolitskim stanovnicima Europe, barem onog dijela u mediteranskom bazenu. Kostur s Dugog otoka je jedan od najstarijih kostura modernog čovjeka u Hrvatskoj.

Bili ste jedan od pionira forenzičke antropologije u Hrvatskoj. Uspjeli ste uspostaviti studije antropologije na dva sveučilišta (Zagreb, Zadar). Kakvo je danas stanje u struci?

- Kad sam ja studirao nije bilo studija antropologije. Da bih naučio ono što me zanimalo, najprije sam tri godine studirao medicinu, skoro četiri, a onda sam se prebacio na arheologiju.

Danas je situacija puno bolja. Imate nekoliko studija antropologije, na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu, na Sveučilištu u Zadru, kolegije iz forenzičke antropologije na Prirodoslovno-matematičkom Fakultetu u Zagrebu i na Filozofskom fakultetu u Splitu,

Odjelu za forenzičke znanosti, tako da su današnji studenti u puno boljoj situaciji nego što sam ja bio. Moja ideja da kombiniram medicinu i arheologiju nije bila loša, u trenutku kad sam ja studirao vjerojatno najbolja, ali daleko od toga da je bila idealna.

Puno sam naučio u Institutu Smithsonian u Washingtonu i ta sam znanja nastojao prenijeti svojim studentima. Imamo antropologiju i u HAZU, gdje smo osnovali zasebni Centar za antropologiju.

Tu je ekipa odličnih mladih znanstvenika, moji bivši studenti, sadašnji suradnici, na koje sam jako ponosan, ali imamo dobre antropologe i u Zadru, Splitu... Ideja je da se kao struka i znanost što više razvijamo.

Pronašli smo rijetke primjere osoba patuljastog rasta u Dubrovniku

Analizirali ste na tisuće kostura, što predstavlja izazov u vašem poslu?

- Nijedan kostur nije isti, svaki ima svoje posebnosti. Velika osobina ovog posla je da nikad ne znaš što ćeš naći. Uvijek te nešto može iznenaditi, uvijek možeš naći nešto što će biti novo, što prije nije bilo objavljeno. Recimo, na nalazištu Udbina smo našli veliki broj ljudi koji su poginuli u Krbavskoj bitci, gdje smo se neuspješno suočili s Turcima.

Riječ je isključivo o muškarcima, ostaci sugeriraju da su ubijeni s 20-30 rana, što nam daje nevjerojatan uvid u to kako je izgledala jedna srednjovjekovna bitka. Sasvim drukčije nego što većina ljudi misli o tome!

Našli smo neke nevjerojatno rijetke bolesti kože iz srednjeg vijeka na području Slovenije, kakve danas gotovo uopće nema, otkrili smo atipičan oblik kuge prije nego što je bakterija mutirala i postala visoko smrtonosna, pronašli smo rijetke primjere osoba patuljastog rasta u Dubrovniku, žrtve maskara u Čepinu koji nije zabilježen u povijesnim izvorima, osim podatka da su 1441. godine turski akindžije provalili na području Osijeka i tamo napravili veliku štetu, a mi smo našli žrtve tog maskara i sada znamo kako je ta šteta izgledala.

image
----

Pronašli smo i niz bolesti koje su nekad bile strahovito opasne, poput bruceloza ili malteške groznice, koja je bila endemična, lepre (gube) u Radašinovcima kod Zadra.

Zanimljivo je da oboljeli, suprotno očekivanjima, nisu bili ostracirani iz svoje zajednice, što se vidi na temelju grobova, položaja tijela i grobnih priloga... Doslovno svaki dan kad dođeš na posao ne znaš što ćeš novo vidjeti ili naučiti i to je ono što ovaj posao čini toliko zanimljivim i uzbudljivim.

Na kostima se otkrivaju i radne navike, posljedice fizičkog rada. Ali i nerada. Kako će naši kosturi izgledati, nakon što smo usvojili sjedilački stil života?

- Evolucija i prirodna selekcija postoje, ali one idu relativno sporo, puno sporije od razvoja kulture i milijun puta sporije nego što se znanost razvija, tako ćemo na morfološke promjene, koje su dio prirodne selekcije, još neko vrijeme čekati. Međutim, nema nikakve sumnje da su promjene koje danas vidimo na kostima modernih ljudi jako različite od promjene koje vidimo na kostima naših predaka.

Oni imaju, što bismo danas nazvali, ozljede prenaprezanja kao rezultat intenzivnog fizičkog stresa, posljedice napornog fizičkog rada. Danas imamo različite vrste energije koje nam omogućavaju da puno manje fizički koristimo svoje mišiće i kao rezultat toga imamo puno manje promjena na kostima.

S druge strane, nešto što naši preci nikad nisu imali, mi imamo - degenerativne promjene, na primjer, na vratnoj kralježnici, koje su rezultat toga da stalno sjedimo i buljimo u ekran. I većina nas, pretpostavljam, ima slične degenerativne promjene na kralježnici. Sjediti i buljiti u ekran je jako nezdrava aktivnost.

Analizirali smo grobnice na Ovčari, Lovasu, Tordincima...

Sudjelovali ste u procesu identifikacije žrtava u masovnim grobnicama nakon Domovinskog rata?

- Masovne grobnice su puno starije od pisane povijesti, imamo ih još iz mlađeg kamenog doba. Bio sam uključen nakon rata u komisiju sastavljenu od multidiscipliniranih forenzičnih stručnjaka koju je formirala Vlada kako bi se otkrio identitet žrtava Domovinskog rata. Bila je to ekipa iznimnih stručnjaka, a ja sam sudjelovao kao antropolog. Strahovito je to zahtjevan, kompleksan i rijetko timski posao. Imali smo, mislim, oko 187 pronađenih masovnih grobnica. Bio sam kotačić u tome i jako sam ponosan i sretan što sam svojim znanjem mogao pomoći.

Analizirali smo sve velike masovne grobnice, poput Ovčare, Lovasa, Tordinaca... Za sada su rezultati dosta dobri. Imali smo vrlu visoku stopu pozitivne identifikacije. Jedini veći problem je što, nažalost, određeni broj ljudi još uvijek nedostaje, smatra se nestalima, ali to nema veza s nama forenzičarima. Da imamo njihove ostatke mi bismo ih možda mogli identificirati. Problem je političke volje da dobijemo informacije gdje se masovne grobnice sve nalaze, ali forenzički dio posla obavljen je vrlo kvalitetno.

Koliko je otkrivenih žrtava još uvijek neidentificirano?

- Cilj je sve žrtve identificirati, ali da biste to mogli, treba nekoliko stvari napraviti. Prvo morate znati da netko nedostaje, morate nadalje znati neke podatke o njemu, idealno bi bilo da ima živu rodbinu od koje možete uzeti DNK i usporediti s posmrtnim ostacima ili da raspolažete s nekim drugim informacijama o preboljelim bolestima.

Ako imamo adekvatne podatke, identifikacija je uvijek moguća, problem je što nemate uvijek takve podatke. Teoretski, možete imati masovnu grobnicu u kojoj je devet naših branitelja, ali deseta osoba je turist iz svijeta koji je tu zaglavio za vrijeme ratnih djelovanja. Možda je u Njemačkoj prijavljen da je nestao, ali je ovdje ubijen. U načelu, ako imamo dobre informacije, svaka osoba se može identificirati.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
28. svibanj 2022 06:46