Pošla sam u “Lisinski” kupiti karte za koncert Placida Dominga.
Ovaj put ne dolazi u Zagreb kao pjevač, već kao dirigent Verdijeva “Requiema”. Putem razmišljam: jesam li zakasnila, je li sve rasprodano, ta do koncerta je (tada bilo) tek nekoliko dana... Kad tamo, karata koliko želite. Čujem, ni petsto ih još nije prodano. Zagrebačka palača glazbe dočekat će, po svemu sudeći, Placida Dominga – poluprazna.
Prva mi je asocijacija bila – splitska Riva, kolovoz 1997. Na pozornici Placido Domingo, Svetla Vassileva i Boris Martinović, dirigira pokojni Vjekoslav Šutej. Sva sjedeća i stajaća mjesta na Rivi su dupkom popunjena, baš kao i ona u susjednim ulicama. Jedni kažu više od pedeset tisuća ljudi, drugi uvjeravaju – gotovo stotinu tisuća.
Ni petsto karata
Nakon dvosatnoga koncerta, na bis su otpjevali “Tu divnu splitsku noć”. Na hrvatskom dakako. (Podsjetiti se možete i na YouTubeu). Placido Domingo u to je vrijeme neprijeporno bio najveća zvijezda svjetske operne scene – i kao pjevač, i kao dirigent, i kao najpoznatiji od Tri tenora (Domingo, Pavarotti, Carreras), i kao ravnatelj velikih opernih kuća. Hrvatska je u to vrijeme zemlja koja se oporavlja od rata, turisti se u Dalmaciji još broje na prste, država je u međunarodnoj poluizolaciji, a svjetske zvijezde svih glazbenih žanrova zaobilaze je u širokom luku.
Stanje danas. Domingo u hrvatskoj palači glazbe – ni petsto karata. Srpska i nekad jugoslavenska pop-zvijezda Momčilo Bajagić Bajaga – tri rasprodane dvorane.
Njegovi koncerti u okupiranom Kninu prešućuju se u hrvatskom javnom prostoru jednako sustavno kao i Domingov veličanstveni nastup u Splitu 1997. Prešućuju se s istim razlogom – da se publika ne bi podsjetila ili da bi lakše zaboravila. Bajagino koncertno “žmurenje” u Kninu Milana Martića prešućuje se da bi se olakšalo obnovu mita o navodno apolitičnom beogradskom romantiku, da ne bi eventualno odbili publiku, kojoj se danas tako uspješno prodaju starojugoslavenska idila i novi jugoslavenski kulturni prostor, kao “light” inačice srpskog sveta.
Placidov nastup u Splitu, u vrijeme kada su nas svi zaobilazili u širokom luku i kada su mu u SAD-u prigovarali, i usmeno i pismeno, da se time svrstava na jednu “zaraćenu stranu”, prešućuje se da se možda netko ne bi prisjetio te njegove osobne hrabrosti i lojalnosti hrvatskim prijateljima, zbog kojih je pristao doći pjevati u Split. Da možda netko, prešutnom bojkotu unatoč, ipak ne bi kupio tu 501. kartu za njegov zagrebački koncert.
Ali se zato u Hrvatskoj prisjećaju Domingove afere navodno neprimjerenog seksualnog ponašanja, koju je prije nekoliko godina pokrenuo američki radikalno lijevi MeToo pokret i na koju se više nitko ne obazire u koncertnoj Europi i ostatku svijeta, gdje Domingo nastupa i kao pjevač i kao dirigent, od lijevog Hamburga do desne Budimpešte, tranzicijske Ljubljane ili svoje Španjolske.
No da ne bi ispalo da branim ili prikrivam seksualnog nasilnika, eto samo ukratko o čemu je bila riječ. Na vrhuncu MeToo pokreta, bivša američka operna pjevačica Patricia Wulff optužila je Dominga da ju je prije tridesetak godina seksualno zlostavljao. Učinio je to tako što bi je nakon svakog nastupa, tada kao ravnatelj washingtonske opere, dočekao iza pozornice, prišao joj neprimjereno blizu (bez dodirivanja, potvrdila Wulff) i pitao je: “Patricia, zar večeras moraš ići kući?” Ona bi odgovorila “da”, okrenula se i otišla. I tako dvadeset i pet puta.
Nakon čega je on odustao (potvrdila Wulff). No nju je to toliko uznemirilo i obilježilo za cijeli život da je tridesetak godina kasnije progovorila za MeToo.
Europa mu se vratila
Anonimno joj se pridružilo još sedam opernih pjevačica i jedna balerina: jednu je navodno na poslovnom ručku neprimjereno dodirivao ispod stola, drugoj je telefonirao kasno noću, najgore je prošla ona koja je (prema vlastitu priznanju) – dvaput sporazumno pristala. U strahu da bi odbijanje moglo naškoditi njezinoj karijeri... I tako je pri kraju blistave operne karijere Placido Domingo – koji nikad nije skrivao da uz suprugu Martu voli i druge žene, a i one su njega, onako zgodnog i karizmatičnog, prilično opsjedale – oglašen kao nasilnik. U SAD-u mu je zaustavljena karijera, globalno je osramoćen zbog nečega što je prema tadašnjem, čini mi se prilično normalnom kodeksu ponašanja, spadalo u rubriku – legitimno udvaranje.
I, nakon što se pokazala priroda toga “nasilništva”, Europa se vratila Domingu. Ali hrvatske podružnice MeToo, one koje su mirno odšutjele mnogo svježije i mnogo bliže optužbe za seksualno uznemiravanje, primjerice protiv dvojice sveprisutnih profesora zagrebačkog Filozofskog fakulteta, uznemirio je dolazak Placida Dominga. Tako je Sanja Sarnavka, za svaki slučaj, unaprijed upozorila da njegov nastup u “Lisinskom” vrijeđa sve zlostavljane žene. Poruka je ponajprije upućena hrvatskim sponzorima.
Ali oni bi to vjerojatno, razumijevajući neojugoslavenski duh hrvatskog kulturnog prostora, shvatili i bez tog upozorenja. Iz perspektive srpskog sveta u hrvatskoj kulturi nije grijeh Placida Dominga to što je 25 puta pitao Patriciu “moraš li večeras ići kući”. Neoprostivi grijeh mu je ona “Divna splitska noć” na Rivi 1997. Umjesto da je otišao u Knin 1995. otpjevati “Marš na Drinu”. Humanitarno dakako.