U svakodnevnim "žalopojkama" osnovnoškolskih učitelja, srednjoškolskih nastavnika i sveučilišnih profesora čuje se kako je dio današnje generacije mladih nesposoban za samostalan život, da jako slabo komuniciraju međusobno uživo, da su glavni kanali sporazumijevanja razne aplikacije, videopozivi, glasovne poruke.
Ne znaju se ophoditi, nisu kulturni, često su agresivni i na svaku kritiku znaju burno reagirati. A onda, s druge strane, tu je i "struka", koja često sugerira da se na djecu ne treba vikati, da ih ne treba ni kažnjavati jer, eto, oni se loše osjećaju. No kako će znati da su nešto pogriješili ako nema sankcija?
O današnjim mladima za "Slobodnu" je tekst napisala dr. sc. Gabrijela Kišiček, komunikologinja i izvanredna profesorica na Odsjeku za fonetiku Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu.
MLADI I ‘STAKLENO ZVONO‘
Ono što je potrebno naglasiti prije svega jest da su današnja djeca i mladi rezultat društva u kojemu živimo. I naravno da su drukčiji od prijašnjih generacija. I dobro je da su drukčiji jer svaka generacija sa sobom nosi otiske razvoja društva, tehnologije i promjenu stila života. I kad odrasli prigovaraju i žale se na današnje generacije, velika je vjerojatnost da su stariji u njihovo doba i na njih imali brojne zamjerke. Kad su roditelji i djeca u potpunom suglasju, nešto je čudno. Ipak, problem današnjih generacija nadilazi puku diskrepanciju u ukusima, stavovima, interesima i sl.
Problem je u sve većem broju mladih s mentalnim problemima; problem je u velikom broju djece nespremne za odlazak u prvi razred osnovne škole. I tu se društvo treba zabrinuti. Neki će reći da je zaista točno to da generacije mladih danas žive previše zaštićeno, nesamostalno. Kad prođete pokraj dječjeg igrališta, na njemu ćete vidjeti više roditelja nego djece. Briga je, naravno, dobra i potrebna, ali previše brige ipak može umanjiti razvoj samostalnosti kod djece. I metaforički i doslovno, dijete treba ponekad i pasti da bi naučilo dignuti se i nastaviti dalje.
O POPUŠTANJU RODITELJA, VIDEOIGRICAMA, STEM PODRUČJIMA...
Teško je pronaći dobar balans između tolerancije i popustljivosti, između brige i pretjeranog zaštitništva, između zdravog autoriteta i zastrašivanja. Nekada je fizičko kažnjavanje djece bilo uobičajeno, danas je iznimka i teško zamislivo. I naravno da je ta promjena hvalevrijedan napredak i društva i civilizacije. No pred roditelje stavlja izazov kako ostvariti i održati autoritet bez zastrašivanja, prijetnji, kazni itd. Mislim da su važni dosljednost i učenje po modelu.
Stručnjaci će reći da i videoigre razvijaju određene vještine, ali mislim da djeca danas premalo čitaju, premalo komuniciraju i u obrazovanju se tome pridaje premalo pozornosti. Vjerujem da je to sve počelo prije nekog vremena s inzistiranjem na STEM područjima u obrazovanju, kada se javno diskutiralo o tome što i kako djeca uče na informatici. Sjećamo se da je svaki učenik dobio iPad, što je uludo protraćen novac.
Mislim da je kolateralna žrtva takvog pristupa obrazovanju bila komunikacija i razvijanje tzv. soft skills kod djece. Tehnologija je danas toliko intuitivna i sveprisutna da djeca često i bolje nego roditelji ovladavaju svim smart uređajima i gadgetima. I da se izrazim tehnološkom terminologijom, trebamo se vratiti na početne postavke. "Soft skills" uključuje razvijanje i komunikacije i vještine slušanja i, na kraju krajeva, empatiju kod djece.
UČITELJIMA JE VRLO TEŠKO
Biti učitelj, nastavnik, toliko je plemenito i važno zanimanje, a toliko podcijenjeno u društvu. Nijedan nastavnik nije fakultet upisao zbog lukrativnosti zanimanja, već zbog čiste ljubavi prema struci i profesiji. I najmanje što bi trebao dobiti zauzvrat jest poštovanje. Vjerujem da današnjim učiteljima posao više otežavaju roditelji nego djeca. Jer svi bi htjeli da im je dijete genijalac, a oni koji se, nažalost, suočavaju s posebnim izazovima kod svoga djeteta to ne žele priznati. Ne mogu, niti trebaju svi biti odlikaši. Ne moraju svi dobivati pohvalnice i priznanja.
Inflacija dobrih ocjena umanjuje njihovu vrijednost i kod djece. Zdrava kompetitivnost je dobra, tjera ljude, ne samo djecu, da se više trude. Već sam rekla, današnja djeca i mladi produkt su i društva i roditeljskog odgoja. Prije ili kasnije, na fakultetu ili na poslu, mladi će se morati suočiti s porazima, padovima, pogreškama. Jer na njima uče. Zbog njih se razvijaju. Možda zvuči klišejizirano, ali roditelji koji ne daju svojoj djeci da iskuse poraze i koji vode njihove bitke dugoročno im ne pomažu, upravo suprotno.
DANAŠNJI MLADI I SPREMNOST NA SAMOSTALAN ŽIVOT
Mislim da su manje spremni od onih generacija koje su se puno ranije osamostaljivale i odlazile na školovanja daleko od roditeljskog doma. No i životne okolnosti su drukčije. Neke vještine koje su tada bile potrebne, danas nisu. Ali jesu neke druge. Ponavljam, vremena su se promijenila pa tako i vještine i sposobnosti potrebne za samostalan život. Ne želim biti ni pesimistična ni podcjenjivati mlade ljude.
Vjerujem da svaki čovjek u specifičnim, životno važnim situacijama zna pronaći rješenje problema. Možda se neće znati snalaziti pomoću mahovine ili kompasa, ali ako mu zašteka smartphone, bit će jako kreativni u pronalaženju rješenja, znat će sve moguće načine i "cake" kako mobitel ponovno učiniti funkcionalnim. Samo zato što nam problemi nisu isti, ne znači da su mladi manje snalažljivi. Jednostavno, kreativnost im proradi u onim situacijama koje su njima presudne. Mislim da je generacijsko nerazumijevanje jednostavno rezultat različitosti prioriteta.
MOBITELI U ŠKOLAMA I NA FAKULTETIMA
Sva tehnologija ima svoje prednosti, ali i nedostatke ako se njome neodgovorno služimo. Svojedobno se tako govorilo i o retorici. Retoričke su se vještine smatrale opasnima, beskorisnima, manipulativnima i nastojale su se "osuditi". Da bi se poslije shvatilo kako je retorika samo alat koji će u rukama dobrih ljudi biti iskorišten za dobre svrhe, u rukama loših za loše. Isto je s mobitelima, društvenim mrežama, Chat gtp itd. Moderni načini tehnologije, ali i ubrzani stil života, doveli su do toga da se smanjuje koncentracija kod ljudi (i djece, i mladih, i odraslih).
Nemamo strpljenja slušati duge govore, čitati duga priopćenja. Sve mora biti jasno, koncizno, što kraće. To je problem kod djece u školi, koja moraju slušati sat od 45 minuta, na faksu i 90 minuta. I koncentracija i vještina slušanja se mogu uvježbati. Samo se tome treba posvetiti. Ako roditelji nemaju strpljenja slušati djecu da im ispričaju kako su proveli dan u školi, onda i djeca uče po modelu. Roditelji trebaju biti ono što žele da im budu djeca.
KAKO PROMIJENITI TREND?
Odmaknuti se konačno od toga naglašavanja informatike. Pa djeca su i prije nego dođu u školu informatički pismena. I uče usput. Izvan škole. Vratimo obrazovanje čitanju, pisanju, računanju, razmišljanju. Pokrenimo programe poticanja ranog čitanja i rane pismenosti. Uvodimo predmete komuniciranja, argumentiranja, debatiranja. Neke škole u inozemstvu od najranijih dana djecu uče vještinama dijaloga i diskusije. Time razvijaju ne samo argumentaciju (koja je u ranoj dobi vrlo skromna), nego i toleranciju prema različitostima. Valja učiti djecu da nismo svi jednaki, da imamo različita mišljenja i stavove, ali da se sve razlike mogu i moraju rješavati dijalogom.
MLADI, KOMUNIKACIJA, UČENJE...
Mislim da su komunikacijske vještine najviše zanemarene u današnjem obrazovanju. Ne potiče se ni rani razvoj tih vještina, nedovoljno se potiče razvijanje pismenosti i čitačka kultura. Kad čujete današnje razgovore mladih, čujete im sve nepročitane knjige. Manjak vokabulara, siromaštvo figurativnosti. I vrlo često se pogrešno misli kako je razvijanje komunikacije samo rad na verbalizaciji misli. Razvijanjem komunikacije, kod djece se razvija i razmišljanje, potiče se kognitivna aktivnost. A ako se ne potiče kognitivna aktivnost, dobit ćete ljude koji ne znaju razmišljati, zaključivati pa onda posljedično ni donositi odluke i koji se ne znaju obraniti od manipulacija. Razvijanje komunikacije uključuje razvijanje argumentacije, a ona je povezana s razvijanjem kritičkog mišljenja. Ne može to za čovjeka odraditi AI.
To je isto kao kad bi vam netko zavezao ruku da je ne možete koristiti. Nakon što je godinama niste koristili, ona više neće biti funkcionalna. Isto je s razmišljanjem. Uvijek se čudim onim kritikama roditelja koji ne razumiju zašto njihova djeca moraju učiti napamet pjesmice, latinske deklinacije, formule... Jer im to, kao, nikada neće trebati u životu. Možda i neće, ali učenje napamet je kognitivna tjelovježba. Razvija se mentalna kondicija. Tako da dijete, kada dođe u situaciju da mora naučiti nešto što će mu zaista trebati, ima intelektualni kapacitet koji će mu to i omogućiti.
UMJESTO U PRIRODI, MLADI TRATE ŽIVOT ZA TIPKOVNICAMA
Roditelji i škole trebaju voditi računa o tome da potiču aktivnosti u prirodi. Roditelji također mnogo vremena provode za tipkovnicama i mobitelima. Ako i sami ne odlaze u prirodu, od koga će dijete to naučiti? Nekad su postojale aktivnosti u školi koje su uključivale boravak u prirodi – ekogrupe, čišćenje okoliša itd. Danas, kada je svijest o zaštiti prirode osobito visoka, poticati djecu na ekološke akcije koje su daleko od tipkovnica i mobitela nekako se zanemaruje. A upravo se u ranoj dobi kod djece razvija važnost ekološke održivosti i zaštite prirode.
Višestruke su koristi od toga. Vjerujem da bi se na satove prirode i društva ili biologije takve aktivnosti mogle uklopiti. Dakle, roditelji, obrazovni sustav i društvo u cjelini utječu na kreiranje vrijednosti mladih ljudi. Koje su to vrijednosti koje im se žele usaditi? Koja je dugoročna strategija obrazovanja u Hrvatskoj? Kako zamišljamo budućnost današnje djece? Sve su to pitanja na koja prvo treba pronaći odgovore, a onda osmišljavati aktivnosti koje će ih prema tome usmjeravati. Neodgovorno je stajati sa strane i čuditi se ili kritizirati današnje mlade kao da i mi sami nismo tome na neki način pridonijeli.