Posjet Petrinji nakon potresa mora vas deprimirati. U središtu grada čini se kao da je razorni udar bio jučer, a ne prije gotovo pune dvije godine. Zateknete li se u neko manje frekventno doba dana u središtu, ostaci nekadašnjih građevina ograđenih zaštitnim trakama i upozorenjima na opasnost za prolaznike djelovat će zbilja avetinjski i zapitat ćete se kako je moguće da ljudi tu žive, a još nisu klonuli duhom.
A ne samo da, unatoč sporoj obnovi, dobru volju imaju Petrinjci, već im rado dolaze i mladi sa svih strana svijeta. U tom građevinskom čemeru s očuvanim pročeljima zgrada koje su spomenici kulture, može se pronaći jedno mjesto iz kojeg pulsira mladost, radost i vizija.
To su prostori petrinjske udruge "Iks", koja već godinama provodi programe mobilnosti mladih, a čvrsto ih je održala usprkos koroni i potresu. Ni u jednom trenutku ta udruga nije prestala dovoditi volontere, koji su danas, treba li istaknuti, Petrinji potrebniji nego ikada.
– Znači, kad se predstavljamo, mi naglasimo da nismo na moru, kažemo da smo u kontinentalnom dijelu Hrvatske, čak dodamo da imamo tu i mesnu industriju, a znate da je danas među mladima popularno veganstvo i vegetarijanstvo.
Još im uz sve to kažemo da smo poslijepotresno područje, gdje je trenutačno katastrofalno stanje, a oni i dalje imaju motivacije da dolaze – kaže nam Tamara Jovičić, izvršna direktorica "Iksa".
Mladi volonteri su tu preko europskog programa Erasmus Plus, zadržavaju se po mjesec do čak godinu dana. "Iks" takvu razmjenu provodi već dvanaest godina i kroz rad udruge prošlo je mnoštvo mladih iz cijelog svijeta.
Živahno poput dječjeg vrtića
– U jednoj od zadnjih skupina bili su iz Rusije, Njemačke, Francuske, Turske, Latvije, imali smo ih iz Makedonije, Belgije, Luksemburga, Danske, Norveške, Kolumbije, Urugvaja... – nabraja Tamara. Trenutačno je kod njih grupa Francuza. Imali su sreće da se tu zateknu baš kada su "iksovci" uspjeli otvoriti kulturno-društveni centar u Turkulinovoj 9.
Da, svi smo u dane potresa čuli za tu petrinjsku ulicu, a zgrada na toj istoj adresi taman je u organizaciji udruge "Iks" trebala biti adaptirana za centar društvenih događanja u gradu. A onda se, kao i mnoge druge, urušila.
Danas je zato u njezinu dvorištu montirano nekoliko modularnih objekata čije svečano otvorenje je popraćeno koncertom Vesne Pisarović, koja je imenovana prvom ambasadoricom "Iksa" te je i tom prilikom volontirala sa svojim bendom.
U kontejnerima smo zatekli Jannifer, Inaki, Marinu, Pauline i Sophie za laptopima. Zaboravimo li okoliš kojim dominiraju šuplje i napuštene stambene zgrade, mjesto je toplo i u živahnim bojama kao dječji vrtić.
Koordinatorica iz "Iksa" Melita Resanović govori nam kako su taman bili u dječjem vrtiću na radionici. Sve O.K., ali kako to da su odabrali doći baš u Petrinju, pitamo ih.
– Odlučile smo doći u Petrinju kako bismo otkrile novu kulturu i novu zemlju. Znamo da to nije turističko mjesto, ali baš zato mislimo da je izazov istražiti ljude i život na ovaj način. Mislim da sam otkrila puno u mjesec dana.
Petrinja jest depresivna, ali ima ljudi koji tu žive i njihova razmišljanja su zanimljiva. Za sada sam upoznala samo drage i dobre ljude. Dobro je biti ovdje i otkrivati to – kazala nam je Jannifer.
Sophie je došla zato što bi htjela istražiti različite regije Hrvatske, bila je na obali i u Dubrovniku.
– Ali to su turistička mjesta koja su jako skupa i postavljam si pitanje tko živi takvim životom u Hrvatskoj i tko si to uopće može priuštiti, na primjer, mogu li to ljudi iz Petrinje. Zato mislim da je dobro da se stopim s ovom kulturom i vidim stvarnost, ali i da budem korisna jer možda unesem svoj pozitivan utjecaj ovdje na zajednicu – pojasnila nam je Sophie.
Obje su čule za Split.
– I za Hajduk isto! – smiju se.
Ostaju tri mjeseca
Marina je, prije dolaska, također znala da Petrinja nije turistički grad, ali kaže da s udrugom ima dosta posla. Pomalo joj je, priznaje, i komplicirano. Smatra da je bitno govoriti o stanju grada, došle su tu, kaže, nešto učiniti, pokušati pomoći...
Francuzi nam kažu da su nekad frustrirani zbog toga što ovdje živi malo ljudi, jer su društveni i traže ljude svojih godina, a to je ovdje teško.
– Nije baš dinamično. Ali mi smo tu s volonterima pa nismo sami, ima nas petero i svi smo iz Francuske, što je dobro, ali i loše jer ne govorimo engleski međusobno pa ne razvijamo jezik. Posjetili smo Sisak, a Zagreb samo na vikend i pomalo je razočaravajući. Ali mislim da nismo posjetili baš dobra mjesta.
Katedrala je lijepa. Sisak je dobar, sličan Petrinji, ali dinamičniji i volimo otići tamo zbog socijalizacije – kazali su nam. Ostat će oko tri mjeseca. I bit će dio od dvjestotinjak mladih ljudi koji su u dobi od 18 do 30 godina jedno vrijeme života proveli u Petrinji.
– To se nekad zvalo Europska volonterska služba, a mladi iz cijelog svijeta mogli su se prijavljivati preko svojih organizacija. Program obuhvaća boravak od dva do 12 mjeseci u nekoj drugoj državi. Lani je preimenovan i malo drukčije koncipiran, ali i dalje podatan za mlade koji tako stječu neke nove vještine i u multikulturalnom okruženju se uče odgovornom ponašanju.
Trenutačno ovdje sudjeluju u aktivnostima s našim partnerskim udrugama, poput Udruge slijepih, Udruge "Žabice", to je za osobe s invaliditetom, idu u kontejnerska naselja pa organiziraju kreativne radionice za djecu, imaju i neke međugeneracijske aktivnosti sa starijima, a sve aktivnosti su usmjerene korisnicima koji pripadaju socijalnim marginama društva – informira nas Tamara. Kaže da se program financira iz fonda Europske unije, unajmljuje se kuća ili stan za mlade volontere, a "iksovci" vode računa da sve štima.
– Mi plaćamo najamninu i režijske troškove, a oni dobivaju još i džeparac. Imamo ih u prosjeku od troje do sedmero i stalno se mijenjaju, cirkuliraju. S nekima od njih stvorili smo doživotna prijateljstva, a i oni među sobom. Često nam se vraćaju i žele doći kroz neke druge programe, neki nas obvezno posjete, a neki žele ostati živjeti u Hrvatskoj. Baš smo imali dvije Njemice koje su nakon toga odlučile studirati hrvatski. Tu ima pregršt pozitivne energije i emocija, a bude i pravih ljubavi, beba...
Mnogi se žele vratiti
– Beba? – iznenadimo se.
– Daaa. Imali smo baš u prvoj grupi volontera lijepu priču. Bile su tu 2011. godine jedna Mađarica, Španjolka i Njemica. Mađarica je bila profesorica engleskoga, najprije je vodila besplatni tečaj jezika za građane. Tu je bila šest mjeseci, a danas živi u Petrinji. Zaljubila se, udala i radi kao profesorica u osnovnoj školi, imaju dvije bebe – kaže Tamara.
– Točno se sjećam kad smo ulazili u Uniju da smo zbog njih dvostruko slavili jer do tada nije bilo lako preseliti se, nekako su održavali vezu, ali bilo je teško. Ona je odmah predala papire. Imamo puno sličnih priča, postanemo neka vrsta obitelji. Sad ćemo zaposliti jednu našu bivšu volonterku iz Britanije, ovdje će živjeti.
Ne biste vjerovali, mnogi se žele vratiti i tu živjeti. Ti koji nađu ljubav ovdje uvijek nas šokiraju. Kažemo im "pa tu si s nama u zajednici, gdje si našla tog malog", ha-ha... – dodaje Nadja Matešić, jedna od devetero zaposlenika u "Iksu". Počela je, kaže, volontirati još sa 16 godina. Ima 28 i uskoro će biti diplomirana etnologinja i kulturna antropologinja judaist.
– Struka za pod most živjeti – šali se i priznaje da je "inficirana" ovom udrugom. Naučila je kako se pišu projekti, kako se koriste nacionalna i europska sredstva, osvijestila je da "vreće s parama" iz fondova nisu tuđe, nego da i mi u njih ulažemo kao država i građani.
– Počela sam volontirati u staračkom domu, živjela sam blizu, imala sam hrpu vremena i činilo mi se super. Zatim sam nastavila s međunarodnom skupinom koja je došla, brinula sam se o njima da se bolje socijaliziraju. Onda sam išla na razne kampove i razmjene u inozemstvo. Zaposlena sam od 2019., zvali su me da koordiniram volontere na probni rad nekoliko mjeseci i, evo, dobar dan, još uvijek sam tu!
Posao je divan, konstantno nešto učiš, pišemo projekte i znamo da tako osiguravamo plaću, ali možeš birati područje svojih interesa. Trenutačno radim na dva strateška projekta – govori Nadja. Izdvaja partnerstvo s jedanaest fakulteta iz Europe, gdje "Iks" kao jedina udruga radi na tome da se kurikulum humanističkih studija, a prvenstveno sociologije, malo više otvori prema terenskom radu.
Dinamičan posao
Kolegica joj, 32-godišnja Sabina Stipanec Grgić hvali rad u udruzi.
– U "Iksu" sam od 2015. godine, javila sam se na natječaj za javne radove na šest mjeseci i odabrana sam. Tu su me naučili pisati projekte i uspjela sam tada napisati dva koja su odobrena. Posao je dinamičan, mogu učiti i rasti u različitim temama i skupinama, baš nikada nije dosadno, a imaš priliku i putovati.
Puno se radi, ali da sam plaćala edukacije za ovaj posao, jako puno novca bih potrošila, a ovo znanje i iskustvo mi je neprocjenjivo. Stalno idemo dalje. Ne planiram mijenjati radno mjesto, imam osjećaj da smo nakon potresa i korone izišli još jači – zadovoljna je Sabina, po struci inače radni terapeut.
Govore nam kako se krajem lipnja u Petrinji održava Socijala festival, koji okuplja lokalne bendove, odvijaju se radionice i razna natjecanja, uvijek je tematski i potpuno je besplatan. Pokrenuli su ga prije sedam godina. Lokalni bendovi, radionice cijeli dan, kajakaši, natjecanja...
– Tada okupljamo bivše volontere, oni rade na punktovima i družimo se. Izmislili smo taj festival zato što sami nismo imali novca da otputujemo na neka događanja i koncerte po svijetu – kažu Nadja i Sabina. Ma rade one još svašta lijepog i korisnog, ne stane sve u jednu priču. A nakon ove, čini li se i vama, a ne samo nama, da je sve moguće kad se hoće?