StoryEditor
Hrvatskaante čokolić

Na rukama su mu umirali heroji rata, prošao je put od običnog vojnika do brigadira, a za Slobodnu priča kako je sve počelo: ‘Na Dinari smo 1994. borbom prsa u prsa utrli put do slobode‘

Piše Marko Didić
5. kolovoza 2022. - 07:36

Rijetki su primjeri da netko od običnog vojnika postane brigadir Hrvatske vojske i, što je još raritetnije, da punu 31 godinu časno služi svojoj zemlji u toj vojsci, kao što je to slučaj s pedesetogodišnjim Antom Čokolićem, načelnikom Odjela za razvoj i upravljanje karijerama u Personalnoj upravi Glavnog stožera OSRH.

Ante je za svoje ratne zasluge dobio osam odlikovanja, a lani ga je predsjednik Republike Zoran Milanović odlikovao Redom Nikole Šubića Zrinskog za junački čin u akciji "Zima 94.", što je drugo po redu najveće odlikovanje u Hrvatskoj. Ove godine za rad ga je pohvalio ministar obrane Mario Banožić.

Ante sada sa svojim suradnicima vodi računa o dužnostima naših vojnih izaslanika u stranim zemljama, brigu o karijerama brigadira i generala, brigu o svim aktivnim vojnim djelatnicima koji idu u mirovinu i nizu drugih dužnosti koje su daleko od onoga što je on kao dječak prošao u ratu. Na rukama su mu ili u neposrednoj blizini umirali heroji Domovinskog rata kao što su Nikola Džalto, Mate Vuletić ili general Andrija Matijaš Pauk, a nema akcije koja ga je mimoišla i u kojoj nije aktivno sudjelovao u borbama za oslobođenje zemlje.

Napad na bunkere

- Iako je moja Prva satnija Treće bojne Četvrte gardijske brigade bila na samom dnu Crvene zemlje, niti dva kilometra od Knina, mi nismo imali sreću prvi ući u taj naš drevni grad, nego smo dobili zapovijed da nastupamo na liniji prema Golubiću i Srbu. Moram priznati da u "Oluji" niti jednog pripadnika neprijateljske vojske nisam vidio jer su se svi razbježali, a dok su drugi slavili u Kninu, mi smo čuvali položaje u potpuno praznome Srbu. Ali takav je vojni ustroj i zapovijed se morala slušati - mirno će Čokolić, koji ističe da je prava bitka ili uvertira za Knin bila na Dinari 23. prosinca 1994. godine u akciji "Zima 94.".

- Na potezu Velike Poljanice, u srcu Dinare, na ogromnoj nadmorskoj visini u Magarećoj dragi, pripadnici neprijateljske vojske imali su desetak dobro utvrđenih bunkera koje su pod prisilom gradili zarobljeni Hrvati i Bošnjaci iz Banje Luke. Nas pedesetak smo se približili tim bunkerima u kojima su oni ložili vatru i grijali se. Nečujno, tiho; trebalo je samo baciti bombe u unutrašnjost bunkera i riješiti stvar, kada nam se dogodio peh. Baš u tom trenuku u Livanjskom polju, mislim kod Sajkovića, počeo je tenkovski obračun između naših i njihovih snaga. Oni su naoružani izletjeli iz bunkera želeći gledati što se događa i naletjeli na nas koji nismo mislili da će četnici uopće izići. Počela je borba prsa u prsa i pucanje na niti metar udaljenosti. Tu smo bitku dobili, svi su neprijatelji eliminirani, ali smo i mi imali petoricu poginulih koji su za sve nas heroji. Mate Vuletić mi je umro na rukama, a u toj akciji poginuli su i Marko Basić, Marko Tošić i Grgo Zec, svi iz moje Prve satnije Treće bojne, Stjepan Dropulić iz Treće satnije Treće bojne i Nevenko Petric iz Oklopne bojne, koji je poginuo na Livanjskom polju - s pijetetom se sjeća tih teških dana i šest poginulih gardista brigadir Čokolić.

Jedva ostao živ

Posebno ističe da su tada neprijateljski obavještajci referirali svojim nadređenima u Kninu da su hrvatski vojnici razbili njihovu najjaču obranu i da ih oni više do Knina na Dinari nemaju gdje i kako zaustaviti.

- To su bile točne konstatacije jer je tako i bilo. Tako je probijen put za naše tenkove i sve je bilo spremno za zauzimanje Knina nakon toga.

Iako ga nije pogodio metak, Ante je jedva preživio tu akciju...

- Nakon što smo anulirali te bunkere, spustili smo se u polje i onako tužni i umorni ostali sjediti u snijegu visokom i preko pola metra. Ja sam preživio bijelu smrt, najljepšu smrt koju čovjek može doživjeti. Tijelo ti se hladi, a u tebi se razvijaju neka toplina i blagost. Imao sam osjećaj da lebdim iznad sebe i svog tijela na visini od dva metra i da me nije apsolutno briga što ovaj dolje umire niti osjećam ikakvo sažaljenje za onoga dolje. Onda se opet vratim i opet isto. Stipe Božić mi je rekao da je obišao sve vrhove svijeta, ali da nikada nije čuo ovakvu priču o bijeloj smrti, a drugi planinari su mi rekli da to ne traje više od dvije minute, ali se meni činilo da je to u mom slučaju bilo znatno duže. U jednom trenutku mi je bilo žao što nisam poginuo na bunkerima kao ostali moji prijatelji, nego ovako u snijegu, a onda su me spasili farovi naših dvaju kombija. Zapovjedništvo bojne poslalo je po nas te kombije da nas odvezu i taj jedan kamion me skoro zgazio u snijegu, a njegovi farovi su mi probijali oči. Digao sam se nakon toga bez ikakvih problema, tamo smo u bazi večerali i nekako sam došao sebi. Ali posljedice su ostale, ako to možete nazvati posljedicama. Usred zime Zagrebom na minus 15 stupnjeva šetam u kratkoj košulji na opće iznenađenje građana, posebno kad čekam tramvaj. Moji to znaju na poslu i nije im to čudno, ali svima drugima jest. Mogu razbiti led i biti u hladnoj vodi i više od pola sata. Ne osjećam hladnoću, ali mi zato vrućina itekako smeta i stalno se znojim ljeti - kaže nam ovaj ratnik.

Bijeg iz JNA

U Četvrtu gardijsku brigadu došao je kao odbjegli ročni vojnik JNA, a za sve je zaslužna priča o jednoj pizzi.

- Bio sam u zadarskoj vojarni u samom centru grada i vidio sam nakon tri i po mjeseca služenja da odatle moram bježati. Gledanje Dnevnika je bilo obvezno, a ja sam se nekako išuljao iz te prostorije i stražaru na ulazu u vojarnu rekao da idem u grad kupiti pizzu, jer da je večera bila očajna. Ponudio sam da i njemu donesem pizzu, što je on prihvatio. Taj moj bijeg je bio planiran i čim sam prošao kapiju, čekala su me u automobilu moja dva zeta i odveli, ne kući, nego ravno u Resnik - u središte Četvrte gardijske brigade. Prva akcija nam je bila Kruševo. Ja došao iz saniteta JNA, a oko mene svi prekaljeni borci, mahom Hercegovci koji su već ratovali na Plitvicama i Pakracu. Nisam htio silaziti s čuke, bio sam mlad i nadobudan, ali oni su me čuvali i prisiljavali da se odmaram kad je odmor, da idem s položaja kad je smjena, da ne ludujem na prvoj liniji i mogu reći iskreno da su mi ti ljudi sačuvali život. Zato hvala mojim pokojnim prijateljima Anti Bakoviću, Bošku Čečuri, a posebno hvala Robertu Lozančiću, svim mojim na sreću živim zapovjednicima Ivanu Gotovcu, Milanu Perkoviću i Zdravku Karauli, kao i svima koji su me upozoravali i čuvali.

Krkljanac u Kašiću

Baš ta prva akcija na Kruševu bila je bitna zbog dviju stvari.

- Na Velikom Kosmaču poginuo je Nikola Džalto iz Ustirama kod Prozora. On je prvi poginuli pripadnik Četvrte gardijske brigade u Domovinskom ratu. Poginuo je kada je išao pomoći ranjenom neprijateljskom vojniku koji je u samrtnom hropcu pucao u njega iz jedne škrape i ubio ga, a nakon toga i sam izdahnuo. Umro je neposredno ispred mene... Ta akcija je poznata i po tome što je Četvrta gardijska brigada, zapravo moji suborci iz Prve bojne i Treće imotske bojne, zarobila minobacač od 60 mm i protuoklopno sredstvo osa. To je prvo oružje koje je naša brigada oduzela neprijatelju u ratu. Kad već spominjem Četvrtu, moju najdražu postrojbu, onda moram reći da smo se prvi put zajedno na istom mjestu kao cijela formacija okupili tek u akciji "Maslenica" 1993. Do tada smo bili raštrkani od zadarskog bojišta, južnog bojišta, do Dalmatinske zagore i gdje sve ne... U akciji "Maslenica" moram priznati da sam prvi put doživo jak neprijateljski protuudar jer do tada u svim akcijama pripadnici neprijateljske vojske i JNA uglavnom su bježali. U Kašiću na liniji kretanja moje postrojbe bila je borba prsa u prsa s neprijateljima, doslovce se u tom krkljancu u borbi između kuća nije znalo tko je čiji vojnik. Često bismo znali doći u neprijateljski položaj u nekoj kući i nazdravili bismo jedan drugome, dok ne bismo shvatili da smo na suprotnim stranama, a onda se laćali oružja. U toj akciji poginuo je Vlado Odak iz moje postrojbe. Sjetio sam se tada i deblokade Dubrovnika 1. srpnja 1992. i shvatio da mi gine puno prijatelja. U toj akciji poginuli su zapovjednik satnije Mladen Milić, njegov zamjenik Ante Baković te moji kolege Dražen Šamadan, Ervin Velić i Nenad Lončar. Baković je poginuo hvatajući neprijateljske bombe te je na taj način spasio život Martinu Paponji iz Ljubuškoga, koji je i danas živ.

Zapovjednici uvijek prvi

Na našu primjedbu da akcija i nije bila toliko dobra kada je poginulo dvoje ljudi iz zapovjednog kadra, Čokolić odgovara: "Tako je to bilo u Četvrtoj brigadi, uvijek su zapovjednici satnija i vodova bili na čelu kolone i vodili akciju Nije tu bilo iznimki. Tako je poginuo i general Matijaš kod Mrkonjić Grada, u mojoj neposrednoj blizini. Zapovjednici se nisu čuvali, budite sigurni!"

Osim što je ratovao, Ante je i učio. Najprije je u Središtu za obuku gardijsko-desantnog pješaštva prošao četiri tečaja, a onda je nakon rata upisao Pravni fakultet u Splitu koji je uspješno završio.

- U tom centru "Damir Tomljanović Gavran" u Šepurinama 1994. završio sam četiri obuke, i to padobransku koja je trajala petnaest dana, pa temeljnu, instruktorsku i komandnu obuku koja je trajala po mjesec i po dana. Dobio sam nakon toga čin zastavnika i mjesto zapovjednika voda i kao zapovjednik voda ulazim u akciju "Oluja". Poslije sam završio fakultet i onda su slijedila napredovanja u vojsci, a nakon toga i premještaj u Zagreb, u kojem sam punih šest godina.

Na pitanje zašto kao i svi drugi nije išao u mirovinu, Čokolić nam iskreno odgovara. "Kada sam vidio da ja kao zastavnik koji je nakon rata imao 23 godine mogu imati mirovinu oko sedam tisuća kuna, a moj otac Petar koji je radio kao električar u sinjskoj 'Elektorodalmaciji' ima pet tisuća kuna, jednostavno nisam htio. Odlučio sam se školovati i na pravu diplomirao 2001., točno na desetu godišnjicu mog dolaska u Hrvatsku vojsku."

Zaklada vojne solidarnosti

Čokolić je posebno ponosan što je 2018. sudjelovao u donošenju zakona o Zakladi vojne solidarnosti, čiji je predsjednik Upravnog odbora, i to od osnutka.

- Zaklada pomaže članovima i obiteljima djelatnih vojnih osoba te državnih službenika u MORH-u i OSRH-u neovisno o tome koji čin imaju. Pomažemo u slučaju bolesti, smrti, pomažemo financijski, oko besplatnog smještaja u Zagrebu kad ljudi trebaju ići na liječničke preglede i operacije... Sredstva prikupljamo od članstva, dobrovoljnih priloga naših zaposlenika, donacija, a treba napomenuti i da dva naša orkestra, i to Orkestar HV-a i Jazz orkestar HV-a, sa svih svojih koncerata zaradu uplaćuju Zakladi. U ratu je bila moja misija oslobađanje Hrvatske, a sada je misija briga o onima koji su Hrvatsku oslobađali i koji su je spremni braniti - zaključio je ovaj razgovor Ante Čokolić.

Obitelj u Splitu

Ante je otac dvoje djece - 22-godišnjeg Petra, studenta prava, i osamnaestogodišnje Anđele, učenice četvrtog razreda Opće gimnazije. Oženjen je svojom ratnom kolegicom Ankicom koja je bila pripadnica zapovjedništva Treće bojne Četvrte gardijske brigade, ali je sada u mirovini.

Obitelj mu živi u Splitu, a on ne propušta nijedan vikend doći u obiteljsko gnijezdo.

Ponosan na svoju postrojbu

- Molim vas napišite da sam posebno ponosan na dvije stvari. Na svoju postrojbu - Prvu satniju Treće bojne, u kojoj nitko tijekom rata nije ubio zarobljenog neprijateljskog vojnika i civila niti ga je tukao. U kojoj nitko nije ukrao ni jednu tuđu stvar niti ulazio u tuđe crkve ili zapalio tuđu kuću. Na njih sam posebno ponosan jer, osim junaštva, pokazivali su i ljudskost. Ponosan sam i na mojih deset kolegica koje su 1990. završile sa mnom srednju Medicinsku školu u Splitu, a u ratu su bile medicinske sestre u Četvrtoj gardijskoj brigadi i izlagale svaki dan svoje živote spašavajući suborce - kaže nam ponosni Čokolić.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
09. kolovoz 2022 07:47