Na današnji dan, 21. rujna 1991. godine, ubijen je Ante Paradžik, potpredsjednik HSP-a i načelnik Ratnog stožera HOS-a - Hrvatskih oružanih snaga Hrvatske stranke prava. Ubili su ga hrvatski policajci: na njegovo je vozilo ispaljeno šezdesetak metaka. Ubojice su nakon kratkog služenja kazne pomilovane i vraćene u policijsku službu.
Imao je 48 godina života, suprugu i troje malodobne djece. Kao student prava, 1971. Ante Paradžik je izabran za predsjednika Saveza studenata Hrvatske. Nakon sloma hrvatskog proljeća osuđen je na tri godine strogog zatvora: kaznu je odradio do zadnjeg dana, odbivši prijedlog uprave da prijeđe u povoljniju, B-kategoriju kažnjenika. "Po vašim kriterijlma postao sam gori", odgovorio je. U dvije riječi, kad god je u Zagreb dolazio jugoslavenski predsjednik Josip Broz Tito, Paradžik je hapšen, a kad je došla demokracija, Paradžik je ubijen.
Podsjetimo, Ante Paradžik rođen je 10. veljače 1943. godine u Ljubuškom od oca Blaža i majke Milice. Osnovnu i srednju školu završio je u rodnom Ljubuškom, a Pravni fakultet u Zagrebu, gdje je apsolvirao na trećem stupnju iz područja obiteljskog prava. Tijekom Hrvatskog proljeća bio je jedan od vođa studentskog pokreta, a nakon njegova gušenja osuđen je na tri godine zatvora.
Povjesničar dr. Ivo Lučić više je od godinu dana istraživao jedan od najkontroverznijih događaja u modernoj hrvatskoj povijesti: ubojstvo dopredsjednika HSP-a i načelnika Ratnog stožera HOS-a koje se dogodilo 21. rujna.
Naslovnice zagrebačkih dnevnih novina koje su izišle u subotu 21. rujna 1991. bile su ispunjene ratnim temama. U takvim okolnostima i u takvoj atmosferi, dopredsjednik HSP-a i načelnik stranačkog ratnog štaba Ante Paradžik izišao je nešto prije pet sati poslijepodne iz Starčevićeva doma u Zagrebu.
Dr. Ivo Lučić naveo u svom istraživanju: "U Paradžikovu društvu bio je Ivan Oršanić, povjerenik HSP-a za Kanadu. Sjeli su u Ladu Nivu svijetle (oker) boje registarskih oznaka KA-789-20 koja je korištena za stranačke potrebe. Vozio ih je Branko Perković, zaposlenik HSP-a, a krenuli su u Križevce gdje je organizirana javna tribina, odnosno osnivačka skupština ogranka HSP-a. Na tribini je prvi govorio Oršanić koji je uz uobičajene pozdrave i pozivanje na "borbu do Drine" podsjetio i na ‘slavnu prošlost NDH‘ te ukazao na spremnost Hrvata iz Kanade da se "moralno, materijalno i fizički uključe u obranu"
.U Dugom Selu na policijskoj kontrolnoj točki u Ulici JNA dežurala su dvojica policajaca, Marinko Šižgora i Blaž Sarić. Njihova oznaka u internoj radiokomunikaciji bila je "Drava 750" i "Drava 778".
"Oko 22 sata zaustavili su Ladu s tri putnika koja je dolazila iz pravca Križevaca i nije imala propisno zasjenjena svjetla. Sarić je otprije poznavao vozača Lade Branka Perkovića koji ga je, kako je utvrđeno tijekom istrage i suđenja, prethodno pozdravio i obratio mu se imenom. Perković je bio odjeven u maskirnu vojnu odoru, dok su njegovi suputnici Oršanić i Paradžik bili u odijelima. Sarić je nakon pozdrava i nekoliko kurtoaznih rečenica propustio vozilo", naveo je u svom istraživanju dr. Ivo Lučić, te nastavio:
"Zbog osobnog poznanstva s vozačem, nikoga od putnika nije legitimirao, ali je nakon toga počeo preispitivati svoj odnos s Perkovićem koji je ranije radio u kafiću ‘Dalma9 u Dubravi gdje je Sarić često svraćao. Sarić je vjerovao da je Perković bratić, daljnji rođak ili prijatelj stanovitog Boška Badže, milicionara srpske nacionalnosti, s kojim je radio, a koji ga je, po njegovoj tvrdnji, i upoznao s Perkovićem. Posumnjao je da mu je Perković možda lagao da je pripadnik ZNG-a. Sumnju je potaknula vijest koju je tih dana čuo od kolega, po kojoj je spomenuti Badža prešao na stranu milicije SAO Krajine čiji je načelnik bio Mile Martić, po kojem su nazvani martićevcima.
Sarić je htio ispraviti propust pa je radiovezom u 22.06 sati zatražio od kolega koji su dežurali na kontrolnoj točki "Jež 10" u Sesvetama da Perkovića zaustave i prekontroliraju. U prvom javljanju im je rekao: "Pa dajte, molim vas, zaustavite Ladu Nivu bijele boje, karlovačke registracije, najvjerojatnije se radi o sumnjivim osobama. Zaustavite to vozilo obvezno i provjerite. Mislim da iza svega toga stoji nešto što nam ne treba". Odgovoreno mu je da će je pokušati zaustaviti, ako je vide. Nakon toga, Sarić ih je upozorio da budu oprezni te ih ponovno nazvao i pitao jesu li razumjeli njegovu poruku. Rečeno mu je da su razumjeli te da će se javiti ako što bude. Sarić ih je još jednom pozvao na oprez i dodao kako vjeruje da su to martićevci.
Zrakoplovi JNA 48 puta nadlijetali su Zagreb tog utorka 17. rujna 1991. dok su čelnici Hrvatske, Srbije i JNA potpisivali primirje u Igalu. Škole nisu radile, a na snazi su bile mjere zračne opasnosti, što je podrazumijevalo i zamračenje. Vojska je pucala po gradu iz blokiranih vojarni. Učestale su bile dojave o petoj koloni odnosno sumnjivim osobama koje se kreću noću i vjerojatno imaju radiostanicu. Novine su bile pune članaka o snajperistima koji teroriziraju grad i siju smrt. Kružile su različite glasine, plasirane su brojne dezinformacije. Strah je vladao i na prometnicama.
Na policijskoj kontrolnoj točki u mjestu Sesvetska Sela dežurala su petorica policajaca čije su oznake bile "Jež 10" i "Korana 408". Malo poslije 22 sata dobili su poziv od policajca Sarića da pokušaju zaustavili Ladu Nivu karlovačkih oznaka jer je moguće da se radi o Martićevim milicajcima. Na nepropisan pokušaj zaustavljanja, vozač Lade nije se zaustavio nego je nastavio voziti prema Sesvetama. Policajac Željko Marković pozvao je u 22.09 sati kontrolnu točku "Jež 2" u Zagrebačkoj ulici i rekao: "Ona Niva karlovačkih tablica ide dolje prema vama, budite oprezni!". Usred razgovora javile su se smetnje na vezi. Malo kasnije iz pravca Sesveta začuo je rafalnu paljbu.
Na kontrolnoj točki "Jež 2", postavljenoj u Zagrebačkoj ulici 41 u Sesvetama, koja je u komunikaciji koristila šifru "Korana 246", dežurali su vođa patrole Branko Matošević te policajci Željko Vučemilović-Grgić, Ivica Vukoja, Paško Palić i Željko Čeko. U 22 sata i 13 minuta vođa patrole Matošević nazvao je punkt u Dugom Selu i pitao jesu li oni davali obavijest o kakvoj Ladi Nivi. Odgovoreno mu je da jesu, uz pitanje jeste li je zaustavili. Veza je stalno ometana, ali se iz snimke razgovora (odnosno njezina ovjerenog prijepisa) može saznati da je Matošević rekao da Lada "nije još naišla". Nakon toga je "Drava 778" odnosno policajac Sarić s točke u Dugom Selu, uz prekide i ometanje, rekao: "…radi se o maskirnom odijelu, vozač je najvjerojatnije martićevac, dajte, molim vas, provjerite u kojoj policijskoj stanici radi, ako već radi kod nas u Zagrebu".
Kada se nakon nekog vremena sumnjivi automobil približio, netko od nazočnih policajaca je povikao: "To je on". Vučemilović je signalizirao baterijskom svjetiljkom vozaču da se zaustavi. Vozač (Perković) je pak povremeno uključivao duga svjetla odnosno "blicao" kako bi bolje vidio ispred sebe i izbjegao eventualne zapreke. Vučemilović je to protumačio kao znak da se vozilo ne kani zaustaviti, odnosno upozorenje vozača da mu se skloni s ceste te je ispalio kratki rafal u motor automobila s namjerom da ga zaustavi. Nakon ispaljenog rafala, Vučemilović se povlačio unatrag, pri čemu je pao preko rubnika, a njegovi kolege pomislili su da pucnjava dolazi iz automobila pa su i oni, osim Ivice Vukoje koji se sklonio iza kuće, otvorili vatru.
Vještačenjem je utvrđeno da iz oružja pronađenog u automobilu nije pucano. Naime, na zadnjem sjedištu nalazila se automatska puška (M 70, AB 2), s dva puna okvira. Vozač je pored mjenjača imao i pištolj TT 7,62 mm, dok je Paradžik imao pištolj kalibra 7,65 mm. Utvrđeno je da su u pravcu Lade pucala četvorica policajaca iz automatskog oružja te da su ukupno ispalili 49 hitaca. Vozilo je pogođeno s 28 hitaca, uočeno je toliko oštećenja nastalih ulazom zrna – na prednjem dijelu 15, na desnoj bočnoj strani 11 te po jedno oštećenje na stražnjoj i lijevoj bočnoj strani.
Dvojica putnika u vozilu pogođena su sa pet hitaca, jedan je pogodio Paradžika u potkoljenicu, a drugi, "rikošetiran", pogodio ga je u predio jetara te ga je gotovo trenutačno usmrtio – naveo je dr. Ivo Lučić u svom istraživanju. Perkovića su pogodila tri hica u ruku, dok je Oršanić ostao neozlijeđen. On se bacio na zadnjem sjedištu i cijelo vrijeme pucnjave i neposredno nakon nje nepomično je ležao praveći se mrtav. Policajac Palić lakše je ranjen krhotinom metka u desnu natkoljenicu. Kada je pucnjava prestala, ranjeni vozač Perković čuo je kako netko od policajaca njemu i njegovim suputnicima psuje četničku mater te viče da baci oružje odnosno bombu, koju on nije ni imao. Tek nešto kasnije, nakon što je Perković rekao da je u vozilu Ante Paradžik, dopredsjednik HSP-a, te kada je Vučemilović pogledao u unutrašnjost vozila i vidio propagandni materijal HSP-a na sjedištu auta, opsovao je i rekao: "Ubili smo naše", naveo je Lučić u svom istraživanju.
I dan danas, Ante Paradžik uživa veliku pozornost hrvatskih domoljuba. Tako je prije godinu, na splitskim Pujankama uz bakljadu predstavljen mural u čast Ante Paradžika, na kojem piše: "Pošten i častan Hrvat za istijnu spreman na smrt".
Autori su citirali i riječi iz Paradžikovog govora: "Tko je god bio veći komunist, udbaš, kosovac, dobio je ministarsko mjesto!" Na videu je zabilježen trenutak kada je mural ugledala ponosna kći – Veronika Paradžik. Zahvalila je autorima, pripadnicima navijačke skupine Torcida i svima koji njeguju uspomenu na ikonu HOS-a.