Devedesetih godina u Napulju mediji su zabilježili scenu u sudnici kada je izbila svađa između dvojice odvjetnika. Odvjetnik tužene osobe krenuo je "krasnosloviti" o odvjetniku tužitelja nazivajući ga ku...nim sinom, podmuklim izmetom ljudskog roda. Ovaj drugi nije mu ostao dužan i nazvao ga je govnarom, je..vjetrom. Nakon uistinu impresivne salve "epiteta" koje su razmijenili, od suca se očekivalo da ih ukori, prekine proces... Ništa se od toga nije dogodilo. Sudac je hladno slušao i, kad su se ova dvojica izbljuvala, zaključio: "Dobro, zahvaljujem vam, sada kada ste se predstavili, možemo nastaviti s radom."

Riječi koje govorimo, pišemo, duhovito je naravoučenije ovoga suca, zapravo su neka vrsta naše osobne karte, naše (samo)predstavljanje.

Kao da je don Anto pisao

Vukovar je, uoči komemoracije njegove žrtve, došao u žižu javnosti zahvaljujući, osim izbrisanog murala u Zagrebu od strane Tomaševićevih lijevih ekstremista, i kolumni Borisa Dežulovića naslovljenoj "Jebo vas Vukovar". Ovaj glagol koji počinje s "j" obilježio je ton cijelog teksta, koji inače onkraj "j" ima izrazito moralizirajući prodemografski ton, da čovjeku na trenutak nije jasno je li ga pisao pokojni don Anto Baković ili Dežulović.

Zbog teme Dežulovićeve kolumne, kao i zbog suptilnog jezičnog kolorita kojim je napisana, nije moguće ne osvrnuti se na nju, ignorirati je, jer su se gotovi svi mediji njome pozabavili, pa i HRT.

Evo moj skromni prinos.

Nisam od onih koji smatraju da ovakve tekstove, kako su mi neki kolege napisali, treba goniti po službenoj dužnosti. Ako se već treba baviti tim Dežulovićem dubokoumnim tekstom pod vidom zakona, treba ga tretirati kroz Zakon o autorskim pravima, kroz Zakon o zaštiti potrošača, kao i kroz prizmu razvojne psihologije. I to ne da bi se Dežulovića grdilo, naprotiv, nego da mu se pomogne da ovakav izvrstan bude još i bolji.

Što se razvojne psihologije tiče, postoji jedan fenomen koji je tetama u vrtiću, pa i roditeljima s više djece, jako dobro poznat, a funkcionira isto onako kako na internetu funkcioniraju clickbaitovi. Naime, u grupi djece često se događa da se dijete koje osjeća da mu se pridaje premalo pozornosti namjerno ukaki u gaće. Nakon što zasmrdi, sve tetice se strče i svu pozornost poklone malom posrancu koji zahvaljujući kakici najednom dođe u centar pozornosti. Dobar dio psihologa stoga savjetuje da se, doduše, dijete rutinski presvuče, ali bez iščuđavanja ili prekoravanja, da se ignorira taj njegov čin, jer će u protivnom nastaviti tako kenjati unedogled kako bi se opet doveo u centar pozornosti. No prije toga treba konzultirati liječnika da se otkloni mogućnost enkopreze (poremećaja u defekaciji), za što dijete nije krivo i ne izvire iz narcističke potrebe za privlačenjem pozornosti.

U javnom prostoru mnogi odrasli ljudi ponašaju se na način djece vrtićke dobi kojima nije dijagnosticirana enkopreza. Bombastični naslovi iza kojih stoji praznina, prostakluk... zapravo za cilj nemaju nikakav drugi motiv, niti sadržaj vrijedan čitanja, nego su nerijetko obične infantilne kakice zvane clickbaitovi, od engleske riječi click (klik) i bait (mamac, ješka) ili, kako bi Šešelj rekao, "durdubak", u svrhu narcisoidnog privlačenja pozornosti, da se o njima priča. Anus je u kontekstu razvojne psihologije ono što je u informacijskim znanostima komunikacijski kanal.

Šešelj, deklarirani četnički vojvoda, važan nam je za ovu temu baš po pitanju zaštite autorskih prava. Kako znamo, lajtmotiv, sintagma koja se provlači i obilježava cijeli Dežulovićev tekst sadržana je u samom clickbaitovskom naslovu "Jebo vas Vukovar". Tu dolazimo do problema autorskih prava.

Naime, 2016. godine bio sam u Novom Sadu kako bih pogledao izložbu "Vukovar – ubijanje jednog grada" koju su u povodu 25. obljetnice ratnog razaranja Vukovara organizirali "Art klinika" iz Novog Sada i Žene u crnom iz Beograda.

Šešelj i autorska prava

Željeli su podsjetiti Novosađane na ulogu Novosadskog korpusa JNA i tenkova koje su zasipali cvijećem dok su išli masakrirati Vukovar. Na ovu komemoraciju, kakva se održava svake godine i u Vukovaru, žestoko su reagirali Šešeljevi radikali, četnici, kako se sami zovu, i porazbijali su izložbu uz parolu, gle čuda: "Jebo vas Vukovar!" Isto su ponovili i 2018. godine u Beogradu kada su Žene u crnom palile svijeće u spomen na srpske zločine u Vukovaru. Opet su Šešeljevi četnici došli s njihovom sada već uhodanom, "licenciranom" parolom kada je komemoracija Vukovara u pitanju i ponovili novosadski: "Jebo vas Vukovar!"

Ne znam jesu li Šešeljevi četnici zaštitili ovu parolu kao vlastito intelektualno vlasništvo jer su je prvi skovali i više puta rabili, no prema Zakonu o autorskim pravima, autor koji preuzima, poput Dežulovića, tuđe (četničko) intelektualno vlasništvo trebao bi navesti izvor naslova i lajtmotiva svoje kolumne "Jebo vas Vukovar", a to su šešeljevci, četnici. Veličanstveni autor poput Dežulovića ne bi si smio dopustiti takav propust, plagiranje, pa mu dobronamjerno skrećem pozornost na to.

I na koncu, par riječi o Zakonu o zaštiti potrošača. Na sudu u Napulju s početka priče, osobi koja je kupovala robu na ulici, a bila je loše kvalitete i pravila probleme u centralnom nervnom sustavu, sudac je savjetovao da – promijeni dobavljača.

Dobar savjet uvijek zlata vrijedi.