Hrvatska ima novog nobelovca; sin je komiškog ribara i Teslin rođak! Dobio je i hrvatske ‘papire‘, uručio ih Plenković

Na neki način se osjećam kao da se vraćam kući.

Tim je riječima američki fizičar John M. Martinis, dobitnik Nobelove nagrade za fiziku 2025. godine, ovoga ljeta u razgovoru s novinarkom Jutarnjeg lista Tanjom Rudež opisao svoj povratak u zemlju iz koje potječu njegovi roditelji.

Ovoga puta Hrvatska je, simbolično govoreći, došla k njemu.

U ponedjeljak u Generalnom konzulatu RH u New Yorku premijer Andrej Plenković Martinisu je svečano uručio domovnicu i hrvatsku putovnicu. Sin komiškog ribara, rođen i odrastao u Kaliforniji, nakon što je dobio najprestižniju svjetsku nagradu za fiziku, dobit će i dokumente države iz koje je njegova obitelj svojedobno krenula preko Atlantika.

Hrvatski korijeni Johna Martinisa pritom nisu tek daleka obiteljska uspomena. Njegov otac Ivo Martinis rođen je 1929. godine u Komiži, u obitelji koja je, po logici stvari, generacijama bila vezana uz more i ribarstvo.

Johnov djed Mate Martinis rođen je 1900. godine kao peto od osmero djece Vinke Mardešić i Pavla Martinisa. Obitelj se počela raseljavati još početkom 20. stoljeća. Najstariji Matin brat Pavao, odnosno Paul, otišao je u Sjedinjene Države još 1913. godine. Nastanio se u Everettu u saveznoj državi Washington, gdje je među tamošnjim ribarima stekao nadimak „Kingfish“, kralj ribara. Za njim su u Ameriku krenula i njegova braća Vince i Tony, a 1937. i Mate.

Odlazak u obećanu zemlju priskrbio mu je i novo ime. Prozvali su ga Matt.

U Komiži je Mate bio oženjen Ivkom Žuanić, s kojom je imao četvero djece. Među njima je bio i Ivo, Johnov otac. Kada je Mate otišao u Ameriku, Ivo je imao tek osam godina. A onda je izbio Drugi svjetski rat i razdvojio obitelj na dugi niz godina. Ivo je tek nakon rata uspio krenuti očevim putem: otišao je u SAD, najprije u Seattle, a potom u San Pedro u Kaliforniji.

Sa sobom je preko Atlantika ponio i zanimanje kojim se njegova obitelj bavila u Komiži. Bio je ribar na Visu, a ribarstvom se nastavio baviti i u Seattleu i San Pedru. John Martinis poslije je pričao kako je njegov otac izvanredno poznavao brodove, imao vješte ruke i neprestano nešto popravljao i gradio. Vjerovao je da bi Ivo, da mu rat nije prekinuo mogućnost obrazovanja, vjerojatno postao dobar inženjer.

Očeva garaža postala je i jedna od prvih radionica budućeg nobelovca. John mu je kao dječak pomagao popravljati i izrađivati stvari, a u srednjoj školi počeo se baviti elektronikom. Upravo je tada, poslije će pričati, stekao praktične vještine koje su mu itekako koristile kao eksperimentalnom fizičaru. Sposobnost da sam konstruira instrumente i uređaje bila je važna i u istraživanjima koja će mu desetljećima poslije donijeti Nobelovu nagradu.

Hrvatska veza postoji i s druge strane obitelji. Johnova majka Eva rođena je u Sjedinjenim Državama, ali su njezini roditelji također bili hrvatskog podrijetla. Prema Martinisovim riječima, došli su iz Tribunja kraj Vodica.

Ivo i Eva vjenčali su se u Seattleu, a potom se preselili u San Pedro, gdje je 1958. rođen John Matthew Martinis. Preko majčine obitelji Martinis je, kako je sam ispričao, i u dalekom srodstvu s Nikolom Teslom. Objasnio je da se njegova baka udala za jednog od Teslinih rođaka. Tesla će poslije postati i jedan od njegovih znanstvenih uzora.

Roditelji mu, međutim, nisu prenijeli samo hrvatske korijene. Martinis se prisjetio i neobičnog pitanja koje su mu postavljali za obiteljskim stolom. Nisu ih zanimale samo ocjene niti što je toga dana naučio u školi. Pitali su ga koja je pitanja toga dana postavio. Upravo tu znatiželju i potrebu da stvari propituje danas smatra važnim dijelom svojeg znanstvenog odgoja.

S hrvatskim nasljeđem povezuje i još jednu svoju osobinu. Gledajući promotivni film o Hrvatskoj u kojem su Hrvati opisani kao tvrdoglavi ljudi skloni otvoreno reći što misle, prepoznao je, kaže, sebe. Tu je tvrdoglavost i izravnost naslijedio od roditelja i vjeruje da su mu koristile u znanosti jer su ga tjerale da probleme promatra drukčije i propituje uvriježene odgovore. Iako ne bježi od toga da ga je takav karakter ponekad dovodio i u nevolje te da je katkad mogao biti i diplomatičniji.

Kao dvadesetogodišnji student fizike na Berkeleyju 1978. godine posjetio je Komižu.

Trebalo je proći gotovo pola stoljeća da se ponovno vrati na Vis. Ovoga srpnja u Komižu je stigao sa suprugom, a grad mu je dodijelio Povelju Grada Komiže. Domaćini su ga ukrcali i na tradicionalnu komišku falkušu.

Povratak je za njega imao i sasvim osobnu dimenziju. Otkrio je da danas, kada i sam ima unuke, svoje hrvatske korijene cijeni više nego ikada prije.

Bio je to ujedno povratak tijekom kojeg su se priznanja nizala jedno za drugim. Martinis je postao počasni član Matice hrvatske, Sveučilište u Splitu dodijelilo mu je počasni doktorat, a dobio je i hrvatsko državno odlikovanje.

Put koji je sina komiškog ribara odveo do Nobelove nagrade počeo je na poznatom američkom sveučilištu Berkeley.

Ondje je studirao fiziku i 1987. doktorirao pod mentorstvom britansko-američkog fizičara Johna Clarkea. Upravo će istraživanja koja je kao mladi znanstvenik provodio s Clarkeom i francuskim fizičarom Michelom Devoretom gotovo četiri desetljeća poslije svoj trojici donijeti Nobelovu nagradu.

Nakon doktorata Martinis je radio u američkom Nacionalnom institutu za standarde i tehnologiju, a 2004. postao profesor na Sveučilištu Kalifornije u Santa Barbari. Posvetio se supravodljivim električnim sklopovima i razvoju kvantnih računala, a 2014. angažirao ga je Google. Njegov tim ondje je razvio kvantni procesor Sycamore koji je 2019. izveo posebno osmišljen račun u samo 200 sekundi, demonstrirajući ono što je Google nazvao „kvantnom nadmoći“.

A onda je u listopadu 2025. stigao Nobel.

Kraljevska švedska akademija znanosti nagradu za fiziku dodijelila je Johnu Clarkeu, Michelu Devoretu i Johnu Martinisu „za otkriće makroskopskog kvantnomehaničkog tuneliranja i kvantizacije energije u električnom krugu“.

Iza te formulacije krije se zapravo fascinantna priča.

Kvantna fizika opisuje neobična pravila svijeta najsitnijih čestica. Jedno od njih je kvantno tuneliranje: čestica može prijeći prepreku iako nema dovoljno energije da je, prema pravilima klasične fizike, prijeđe. Otprilike kao kada biste lopticu bacili prema zidu, a ona se pojavila s druge strane.

Martinis i njegovi kolege pokazali su da takvo ponašanje nije rezervirano samo za pojedinačne mikroskopske čestice. U električnom sklopu dovoljno velikom da ga se može držati u ruci pokazali su kako se velik broj čestica može zajedno ponašati kao jedan kvantni sustav.

Time su pokazali da se neobična pravila svijeta atoma mogu prenijeti u električne sklopove koje čovjek može napraviti i kontrolirati. Upravo su takvi sklopovi poslije postali jedan od ključnih temelja razvoja današnjih kvantnih računala. Ona koja bi mogla promijeniti svijet kakav poznajemo.