HrvatskaŠokantno

Mlada Splićanka skuplja svjedočanstva migranata po blatu Bosne i tvrdi da ih naš MUP doista mlati pendrecima i uzima im novac: Izbjeglicama nije jasno zašto ih se toliko mrzi...

Piše Saša Jadrijević Tomas

Maja Osmančević (21) je studentica dvopredmetnog studija sociologije i ruskog jezika i književnosti na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu (FFZG), članica je studentskog zbora spomenutog fakulteta i članica Inicijative "Dobrodošli!". Inicijativa "Dobrodošli!" okuplja pojedince i organizacije civilnog društva s ciljem pružanja podrške izbjeglicama.

Dvadesetjednogodišnja Osmančević je rodom sa splitskih Plokita, a bila je u kampovima u Bosni i Hercegovine, skupljala potrepštine za promrzle migrante i izbjeglice, marljivo zapisivala njihova svjedočanstva i na licu mjesta, kaže nam, vidjela kakva se grozna nepravda nanosi tim ljudima.

Demantira pojedine medije i izvješća da su to kriminalci, ljudi koji žele uništiti Europu... Demantira i policiju koja kaže da nije nasilna prema migrantima.

Maju su nam za razgovor preporučili profesori i kolege studenti, navodeći da je to jedna mlada, hrabra žena koja se zajedno s drugim volonterima bori protiv predrasuda, laži i mitova koji se vezano uz izbjeglice i migrante već mjesecima "valjaju" po društvenim mrežama, a uz sve to nastoji i konkretno poboljšati njihov život.

– Zar bi se neki mladić ili obitelj uputila tisućama kilometara prema EU-u da im ne gori pod nogama i da njihovi životi, kao i životi njihove djece, nisu ugroženi? Zanimljivo je kako se ljudi općenito slažu s tvrdnjom da bi učinili sve za svoju djecu, ali kad to "sve" uključuje prelaženje granica, onda se smanjuje broj glava koje potvrdno kimaju. Kriminalaca među migrantima nema ni više ni manje nego što ih ima i u zapadnim društvima. Ja sam uglavnom upoznala divne ljude koji žele raditi, negdje se skrasiti s obitelji (ili osnovati jednu) i nanovo postati samostalni članovi društva. Ljudima zaglavljenima u BiH snovi su ipak sigurno nešto drukčiji jer dok ste u papučama na snijegu, bez obzira što vam san o budućem životu daje snage da pretrpite hladnoću, veći prioritet vam je pojesti štogod toplo i pronaći suho mjesto za prenoćiti.

Ljudima nije jasno zašto ih naša policija tuče i muči. Nije im jasna ta mržnja. Zamislite samo da prođete tisuće kilometara, sa sobom vučete dijete, platite sve što imate krijumčarima i onda uđete u EU, u Hrvatsku, za koju pomislite da je uređena zemlja, a onda na vas navale mladići s pendrecima, ništa ne pitaju i ne daju vam ni da zatražite azil, ni da se ugrijete, nego vas po zimi i blatu samo izguraju natrag u Bosnu ili Srbiju, kaže nam Osmančević, a isto u svom izvještaju tvrdi i ugledna organizacija 'Human Rights Watch' (HRW). 

"U nekim su slučajevima hrvatski granični policajci pribjegavali su sili, tukli ljude šakama, nogama, tjerali ih da trče kroz 'špalir' policajaca. Nasilje su primjenjivali prema ženama i djeci. Protivno zakonitim deportacijama, migranti nisu vraćani na mjesta ulaska, već u zabačenim graničnim područjima i ponekad su bili prisiljeni prelaziti ledene potoke", navodi se u izjavi HRW-a.

Inače, studentica Osmančević zajedno s kolegicama i kolegama studentima provodi akciju u kojoj skupljaju potrepštine za ljude iz Azije i Afrike. U svemu im pomaže profesorica Đurđica Čilić.

– Ne biste ni vjerovali koliko nam se ljudi javlja. Od onih ljudi koji nisu bili u mogućnosti fizički doći i ostaviti donacije na FFZG-u, donacije smo zaprimili pošiljkama iz Solina, Zadra, Lovrana, Splita, Buja, i čak sjeverne Njemačke! Jedna djevojka koja nam se javila čak je samostalno organizirala prikupljanje donacija u Čakovcu. Ne dajmo se zavarati da je prekasno za ovaj svijet – divnih ljudi je posvuda, kaže nam Maja, navodeći da im svi dobri ljudi mogu poslati pomoć.

– Najviše nam treba zimske odjeće i obuće, posebno debelih jakni, tople odjeće dugih rukava. Ako ste na području Zagreba, možete doći na adresu Ivana Lučića 3 i donacije ostaviti u kutijama koje su predviđene za to i nalaze se ispred Kluba studenata Filozofskog fakulteta. Ako niste u Zagrebu, a osjećate se pozvano pridonijeti našoj demonstraciji da solidarnost i čovječnost nemaju granica ni straha, donacije možete poslati na navedenu adresu za primatelja Studentski zbor Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Zagreba, kaže Osmančević.

Što mislite o tvrdnjama da policija tuče migrante, oduzima im novac i mobitele, vraća ih u Bosnu?

– Mislim da to nisu samo tvrdnje, nego tragično i brutalno činjenično stanje stvari. Inicijativa "Dobrodošli!" ove je godine objavila svoj peti Izvještaj o nezakonitim protjerivanjima i nasilju Republike Hrvatske. Border Violence Monitoring Network se popeo do 625 objavljenih svjedočanstava. Aktivistički kolektiv "No Name Kitchen" od lipnja 2018. godine također bilježi svjedočanstva migranata. Dokumentirane fizičke rane nalaze se na tim mjestima na tijelu na kojima je najvjerojatnije da pendrek lupi u trenutku kad ljudi instinktivno podižu ruke ili se bacaju na pod kako bi se zaštitili; dokumentirane prakse nasilja mijenjaju se od jednog do drugog godišnjeg doba, no uvijek s ciljem dodatnog otežavanja snalaženja. Ovo nije lupetanje civilnog društva i aktivista, nego prešutna službena politika države.

MUP kaže da ništa ne skriva?

– Ako MUP ništa ne skriva, kako to da su snimke termovizijskih kamera nedostupne zbog "tehničkih poteškoća" baš kad se radi o snimci koja bi pokazala protjerivanje koje je djevojčicu Madinu Hussiny protjeralo u smrt? Ako se ništa ne skriva, zašto se aktiviste zove na obavještajne razgovore u vrijeme press-konferencije? Ako MUP-u nasilje i ponižavanje nisu postali prve opcije u tretmanu migranata, kako to da smo ove godine svjedočili pucanju na kombi u kojem su bila i djeca, propucavanju jednog čovjeka u Gorskom kotaru (za čiju se ozljedu tvrdi da je rezultat poskliznuća i slučajnog hica), postojanju garaža u Korenici u koju su migranti bili zatvarani prije protjerivanja (jer, kaže MUP, to je bolje od kiše i vjetra)?

Što vam kažu migranti kad ih susretnete?

– Migranti su najprije ljudi, pa nečija djeca i roditelji, pa nečiji ljubavnici i partneri, pa građani svijeta, pa onda uz to ljudi koji su u procesu migracije na neko bolje mjesto. Stoga treba biti jasno da su razgovori koji se vode izrazito drukčiji ovisno o tome vode li se na balkonu uz šalicu čaja ili u izbjegličkom kampu. Iako je valjda urođena ljudska znatiželja razlog tome da se u susretu s migrantima osjećamo kao da je odmah u redu ispitivati ih o njihovu putovanju, uvijek se vodim time da je to nešto iznimno intimno, teško i aktualno u njihovu životu pa, ako se razgovor vodi na balkonu uz šalicu čaja, radije se trudim voditi "normalne" razgovore kakve bih vodila s bilo kim s kim se tek upoznajem i tako pružiti osjećaj "normalnosti" toj situaciji u kojoj su se ljudi našli. Međutim, nikad neću zaboraviti svoj prvi odlazak na teren u BiH. To je bio moj početak angažmana s Inicijativom "Dobrodošli!".

Što ste konkretno radili u BiH?

– Provodile smo monitoring ljudskih prava u kampovima intervjuirajući ljude i skupljajući iskustva kako domaćih, tako i izbjeglica. U Velikoj Kladuši smo taj dan razgovarale s mnogo ljudi, među kojima je bila i skupina od oko desetak Sirijaca koji su mi pokazivali svoje ožiljke i valjane putovnice, a koji su više puta bili protjerani s hrvatske granice. Ipak, jedan momak mi je ostao u sjećanju...

Na koji način?

– Dok smo tako, uz njihov pristanak, snimale priče koje su nam njegovi prijatelji dijelili, on je odjednom zastao i pitao me što mi tu točno radimo. Iskusnije kolegice su me upozorile da ljudima nikad ne dižem nade s lažnim obećanjima, stoga sam mu rekla sve ovo što i vama, dodajući da ćemo na taj način pridonijeti osvještavanju ljudi i onih koji su na moći kako bismo imali veće šanse promijeniti stvari nabolje. Taj čovjek je na svom putu pa sve do toga dana vjerojatno vidio golem broj novinara i aktivista koji su mu rekli istu stvar i njemu je jednostavno bilo dosta pa me upitao što mi tu uopće radimo ako ne možemo stvarno pomoći. Jedan od drugih momaka mi se odmah počeo ispričavati i govoriti da im je samo bio težak dan i da on to nije mislio na taj način. To su samo neke od stvari koje možete čuti od ljudi na putu.
Moram priznati da mi to nije bilo lako za čuti jer je bilo jako prizemljujuće, ali i posramljujuće jer mi je u jednom treptaju osvijestilo koliko sam povlaštena što sam ja ta koja postavlja pitanja... Nakon takvih trenutaka, ne možete više biti ravnodušni na patnju koja se događa ljudima samo jer su rođeni u krivoj državi u krivo vrijeme.

Što mislite o izjavama saborskog zastupnika Ivana Pernara i sličnih koji ne govore pozitivno o migrantima?

– Žao mi je što smo uopće došli do stadija civilizacije u kojem se pažnja mora posvećivati komentiranju izjava ljudi koji ne samo da dokazano (i, s obzirom na javnost svoje pozicije, nesavjesno) šire laži, nego još tvrde da odgovornost pronalaska istine nije na njima, nego na novinarima. Ipak, kako izgleda da smo tu i da je Pernar već "outsourceao" odgovornost, reći ću da je ovakve izjave potrebno gledati u širem društvenom kontekstu. Hrvatska nije izolirani slučaj. Diljem Europe i svijeta političari pokazuju da ih nije sram pozivati na mržnju i huškati ljude jedne na druge, no u svemu tome mene osobno najviše zabrinjava novostečeni niski ugled kategorije istine u društvima dvadeset prvog stoljeća.

"Fake news" su ušle u mainstream medije?

– Dio ove odgovornosti definitivno pripada demokratizaciji informacijskih sustava i dobro poznatoj, nedavno i dokazanoj zakonitosti da se laži šire brže od istine. "Fake news" – što je tautologija samo po sebi jer, rekao je Branko Mijić, kako nešto može biti vijest ako je lažno – dopiru do ljudi jer bude niske strasti. Kao ideologije, pojednostavljuju često složenu stvarnost; kao priče koje se dijele oko krijesa na kampiranju, nude nam uzbudljivu fabulu; i kao što kiša nekako uvijek pada na one dane kad odaberemo ne ponijeti kišobran, izjave poput Pernarovih ljudima učvršćuju predrasude – koje, htjeli ili ne htjeli, Europljani imaju o nekoć "egzotičnim", danas "strašnim" ljudima tamnije boje kože. Mislim da nije bio u potpunosti u krivu kad je rekao da novinari imaju odgovornost pronaći istinu: barem provjeriti i utvrditi točnost onoga što dijele, koliko god primamljivo bilo prvi objaviti tu vijest senzacionalnog naslova.

Zbog čega ljudi misle da su to nasilnici, da su prijetnja za Hrvatsku i slično?

– Odgovor nije jednostavan, ali rekla bih da se radi o kombinaciji niza faktora među kojima se nalaze loše iščitavanje statistike (npr. tvrdnje o rastućim stopama kriminala u mjestima primitka izbjeglica vrlo rijetko dolaze s pojašnjenjem da te brojke najčešće ne diferenciraju čine li kriminal izbjeglice ili lokalno stanovništvo), banalnost islamofobije nakon terorističkih napada u Europi, nekad i rasističko-eugenički stav o superiornosti Europljana i zapadne civilizacije koju će onda stranci narušiti (npr. bojazan da će ljudi koji bježe od represivnih režima uvesti šerijatsko pravo u europske države), ali da budem iskrena, najčešće se sve to može povezati s jednim puno jednostavnijim razlogom: manjak poznavanja i susjedskih odnosa s ljudima koji su pod međunarodnom zaštitom.

Kako brisati predrasude i kako objasniti da smo i mi imali tisuće izbjeglica koji su tražili pomoć, a sad je sami nismo sposobni ponuditi?

– Predrasude je vrlo teško brisati samo argumentima i činjenicama jer nije logika to što stvara predrasude, nego tu ulogu zauzimaju naše vrijednosti i emocije. Jednom kad ljudi sjednu, popiju kavu, skupa vode djecu u školu, pričaju o kulturama i pripadajućim praznovjerjima (jedan prijatelj iz Sirije i ja shvatili smo da se na oba mjesta "gata" iz šalice kave!), teško da se više plašite ikoga. Događa se karika toksičnog lanca koji moramo prekinuti: u novinama se vide samo strašni naslovi o progonu izbjeglica i kupnji termovizijskih kamera, onda prosječni građanin samo to čita, upija i kultivira strah i mržnju, onda sami građani počinju biti dio te tužne priče putem ružnih komentara na društvenim mrežama i drugdje, onda novine pišu kako cijela Hrvatska mrzi izbjeglice. Male priče poput naše akcije na FFZG-u i veće priče, tj. ljudi koji čine kolektive poput Centra za mirovne studije, udrugu "Are You Syrious?", Isusovačku službu za izbjeglice, osječku organizaciju Centar za mir, nenasilje i ljudska prava, Inicijativu "Dobrodošli!", "NK Zagreb 041"... Na kraju krajeva, i ona stanovnica Batera koja je Novom listu, na upit o migrantima, poručila: "Da sam nešto i vidjela, ne bih vam rekla." To je Hrvatska koja je tu i koja je spremna iskazati svoju solidarnost i čovječnost!

U početku se cijela Hrvatska solidarizirala s migrantima, dok je, evo, nekoliko godina nakon prvog vala to bitno drukčije. Zbog čega je došlo do preokreta?

– Vrlo jednostavno rečeno, do preokreta javnog mišljenja je došlo jer je došlo i do promjene politike državnoga vrha. Sociolozi Sandra Cvikić, Dražen Živić i Ivana Bendra istraživali su novinske članke o izbjeglicama objavljene u Hrvatskoj od 2015. do 2017. godine i rezultati su pokazali da medijima dominiraju priče o izbjeglicama koje konstruiraju političari, dok su priče koje dijele razne udruge, građani i sami izbjeglice i migranti gotovo nepostojeće u medijskom prostoru. Ako zdravorazumski to koreliramo s političkim opcijama (ili manjkom istih) koje nam se nude na ovogodišnjim predsjedničkim izborima, onda je jasno gdje se nalazi centar širenja straha od izbjeglica i prikazivanja istih kao prijetnju Europi.

Doktorandica Antonia de Castro Burica došla je do sličnih zaključaka analizom članaka internetskih portala na temu izbjeglica, migranata i tražitelja azila. Za vrijeme otvorene balkanske rute 2015. i početkom 2016. godine, u medijima su se često mogla čuti iskustva aktera s terena i priče samih izbjeglica, čime se javnost poticala na empatiju. Danas je taj humanitarni pristup zamijenjen sigurnosnim i riječ "izbjeglica" je istisnuta riječju "migrant", i to s čestim predznakom ilegalnosti.

Samo postavljanje tih dviju migrantskih kategorija u suprotstavljen odnos otežava shvaćanje kompleksnosti migracijskih sudbina ljudi, a prosječni građanin Hrvatske je dovoljno opterećen vlastitim životom i ekonomskim problemima da bi na kraju svoga dana čitao što znanstvenici ili udruge govore o izbjeglicama.

Kad se ljudi osjećaju iznevjereno od strane vlastite države, lako im je zauzeti obrambenu poziciju i tretirati strance kao još jednu prijetnju vlastitoj sigurnosti. To više ako su političari svjesni života nacije i znaju da netko mora biti krivac za situaciju kakva je, naravno da će pažnju usmjeravati na ono što se događa na granici, a ne na Kaptolu.

Brojne organizacije i strani mediji tvrde da naš MUP mlati izbjeglice

Poznati američki magazin 'Foreign Policy' objavio je novi, jako opširan članak o hrvatskoj policiji i migrantima pod naslovom: ‘Hrvatska zlostavlja migrante dok se EU pravi slijepom’. U tekstu se spominju svjedočanstva migranata iz  kampa Vučjak u BiH.

- Nalazili smo se samo nekoliko kilometara preko granice kad su nas uhvatili na planini. Nosili su crne uniforme i tukli nas jedan po jedan čeličnim štapovima. Pao sam na zemlji, a oni su me udarali u trbuh. Sada ne mogu hodati - priča novinarima Faisal Abas iz Pakistana.

Na put prema sretnijem životu uputio se prije godinu dana, a sada su sve njegove nade pale u blato i to na granici s Hrvatskom.

- Ako umrem ovdje tko će pomoći mojoj obitelji u Pakistanu? - pita Faisal novinare 'Foreign Policyja', inače jednoj od najpoznatijih i najpouzdanijih svjetskih medija koji se bavi globalnom politikom i istraživanjima.

Pakistanac Ajaz priča kako su članovima grupe s kojom je uhvaćen hrvatski policajci naredili da skinu odjeću.

- Bili smo bez cipela, čarapa ili jakni. Uzeli su nam novac, mobitele i torbe. Onda su s našim stvarima zapalili vatru i sve spalili pred nama. Šipkom su me udarili u oko. Tukli su sve, nisu nas doživljavali kao ljude“, priča.

I drugi govore o doista groznim i mučnim postupcima pojedinih pripadnika naše policije, a navode da su tukli čak i žene!

'Foreign Policy' donosi i kronologiju optužbi na račun hrvatske policija. Naime, naš MUP su za zlostavljanje migranata optužile organizacije poput Amnesty Internationala, Vijeća Europe, Humans Rights Watcha i Posebnog izvjestitelja UN-a za ljudska prava migranata. Također, tu su i brojni mediji i još brojnija svjedočenja. MUP kaže da migranti lažu.

No, je li moguće da doista svi lažu - od nevladinih aktivista, novinara, međunarodnih organizacija čija je i Hrvatska član, a da jedino naš MUP govori istinu?

Novinari FP-a Podsjećaju na video koji je objavio britanski 'The Guardian', a u kojem se čuju vriskovi prije nego što se u kadru pojavi okrvavljeni migrant.

Spominje se i video koji su mjesec dana kasnije tajno snimili volonteri, a na kojem se vidi kako policija migrante protjeruje natrag u BiH.

Spominje se i slučaj kada je jedan policajac ocu bolesne sirijske djevojčice, kojeg su njegovi kolege tukli, vratio njezinu medicinsku dokumentaciju. 

Cijeli članak možete pročitati OVDJE

MUP: Migranti lažu

Zaključi Europske komisije iz listopada o tehničkoj spremnosti Hrvatske za ulazak u šengenski prostor padaju u vodu pred dokazima nasilnog vraćanja migranata s njezine granice, ocijenila je nedavno organizacija Human Rights Watch.

HRW je kao dokaz za tu tvrdnju na svojoj internetskoj stranici objavio videosnimku s hrvatske granice.

'Nezakonito i nasilno vraćanje tražitelja azila i migranata bez provedbe zakonskog postupka što provode hrvatske vlasti trebale bi Hrvatsku diskvalificirati kao kandidatkinju za ulazak u šengenski prostor', kaže Lydia Gall, viša znanstvenica u HRW-u za istočnu Europu i Balkan.

'Ignoriranjem hrvatskog zlostavljanja migranata na granici šalje se poruka da je poštivanje ljudskih prava kao uvjet za članstvo u Schengenu samo prazna priča', navodi se.

Videosnimka Human Rights Watcha sadrži intervjue s ljudima napravljene u kolovozu neposredno pošto ih je hrvatska policija vratila u BiH. Snimljeni su i intervjui s drugim žrtvama i svjedocima vraćanja, među njima i gradonačelnikom Bihaća.

Snimka sadrži i vjerodostojne tajno snimljene kadrove pripadnika hrvatske policije koji prate skupine migranata preko granice natrag u Bosnu i Hercegovinu bez prethodne provedbe propisanog zakonskog postupka, prenijela je agencija HINA detalje izvješća u kojem piše i ovo:

"U nekim su slučajevima hrvatski granični policajci pribjegavali su sili, tukli ljude šakama, nogama, tjerali ih da trče kroz 'špalir' policajaca. Nasilje su primjenjivali prema ženama i djeci. Protivno zakonitim deportacijama, migranti nisu vraćani na mjesta ulaska, već u zabačenim graničnim područjima i ponekad su bili prisiljeni prelaziti ledene potoke."

Na to izvješće reagirao je i naš MUP. 

- Objavljeno izvješće organizacije Human Rights Watch sa snimljenim materijalima sadrži vrlo općenite navode o navodnom nehumanom postupanju hrvatske policije prema migrantima te ne sadrži nikakve konkretne dokaze o tome.

Važno je uzeti u obzir da migranti, zbog toga što su od strane policijskih službenika odvraćeni od ulaska u Republiku Hrvatsku ili je prema njima proveden drugi propisani postupak kojim su vraćeni u zemlju iz koje su nezakonito ušli u Republiku Hrvatsku, najčešće lažno optužuju policijske službenike za nasilje, očekujući da će im takve optužbe pomoći u novom pokušaju ulaska u Republiku Hrvatsku i nastavku puta prema zemljama odredišta - navela je, među ostalim, naša policija, a čije cijelo opsežno očitovanje o optužbama možete pročitati OVDJE. 

'Ljudi će početi umirati'

Visoka povjerenica Vijeća Europe za ljudska prava Dunja Mijatović izjavila je kako se bosanski kamp Vučjak mora što prije zatvoriti jer će u suprotnom "ljudi početi umirati", te je navela da je kamp sramota za cijelu Bosnu.

Kamran iz Pakistana kazao je za Radio Slobodna Europa (RSE) da su im noći vrlo teške zbog niskih temperatura i snijega.

"Želimo u neki centar jer ovo nije kamp za ljude. Nismo kriminalci, ubojice, ni teroristi. Zbog čega smo osuđeni na ovo? Mnogo puta sam davao intervjue i govorio medijima kako je ovdje, ali ništa se nije promijenilo. Želimo dalje. Ovo je nemoguće", rekao je Kamran.

Ljudi u Vučjaku su gladni, nemaju grijanja ni sanitarne prostorije, leže u blatu, a nuždu su prisiljeni obavljati u šumi. Oko njih je sve smeće jer im nije omogućen odvoz otpada. Sami se snalaze i traže po šumi granje kako bi naložili vatru i ugrijali se.

Da nije volontera i pojedinaca, umirali bi od gladi. Mnogi od njih pokušavaju prijeći hrvatsku granicu, ali ih, utvrdile se domaće i strane nevladine organizacije, naša policija vraća, iako čim stranac stupi na teritorij Hrvatske i zatraži azil ne smije biti protjeran.

Brojna izvješća navode i da je naša policija nasilna te da migrantima oduzima novac i mobitele. Naš MUP sve to demantira.

Zanimljivo, međunarodne organizacije su hvalile hrvatske vlasti kako su organizirano i humano prihvatile val migranata i izbjeglica u vrijeme vlade Zorana Milanovića, dok se nečovječna postupanja spominju u vrijeme zadnjih HDZ-ovih vlada.

Zaboravljeni Šid

- Što se tiče međunarodne suradnje, također bih voljela spomenuti kolektiv "No Name Kitchen" (NNK), koji već nekoliko godina svakodnevno pomaže izbjeglicama koji žive u iznimno teškim uvjetima u Šidu i Velikoj Kladuši. Situacija u BiH je medijski više popraćena, stoga je i javnosti poznatija, no vjerujte mi da se ljudi u Šidu osjećaju zaboravljeno od cijeloga svijeta. Zato bih iskoristila priliku da pozovem ljude da novčanim donacijama pomognu aktivistima NNK koji se bore da ljudima pruže dostojanstvene uvjete, unatoč svim izazovima koji gradske vlasti i krijumčari stavljaju pred njih - kaže Maja Osmančević.

Are You Syrious?

- Voljela bih samo istaknuti da mi nismo ni jedina ni pionirska akcija što se tiče pomoći izbjeglicama. Udruga “Are You Syrious?” u Zagrebu ima vlastiti “free shop”, tj. socijalnu samoposlugu u kojoj i izbjeglice i domaći svake dobi mogu doći opremiti se za bilo koje godišnje doba, ali i podružiti se, popiti čaj s volonterima i slično. Udruga na svojoj Facebook stranici redovno obavještava koje donacije su im potrebne za obnovu inventara tako da, što se tiče materijalnih donacija u Hrvatskoj, ljudi mogu i tamo slati potrebno - navodi Maja Osmančević.

 

#BIH#MIGRANTI#DAVOR BOžINOVIć#HRVATSKA POLICIJA#MAJA OSMANčEVIć#ĐURđICA ČILIć#KAMP VUčJAK# BOSNA I HERCEGOVINA # IZBJEGLICE#HRVATSKI MUP#NASILJE NAD MIGRANTIMA