StoryEditor
Hrvatskada se ne zaboravi

"Manastir Krka" je još jedan mit s kojima su opjednuti srpski povjesničari, političari i vjerski velikodostojnici

Piše PSD.
31. kolovoza 2015. - 21:18
Srpski patrijarh Irinej posjetio je ovog mjeseca pravoslavni manastir Krka, povodom četiristote godišnjice osnivanja tamošnje bogoslovije, ne propustivši napomenuti kako su pravoslavni monasi na tom mjestu od 14. stoljeća "što znači da nisu došli bježeći pred Turcima, nego je to područje srpska postojbina, kao i - ostalih koji ondje žive!"

Patrijarh je time ponovio još jedan od srpskih povijesnih mitova kojima, bez povijesnih izvora i materijalnih dokaza veći dio srpske historiografije zadnjih 120 godina želi dokazati kako su Srbi u Dalmaciji – odvajkada, još od četvrtog stoljeća, te da su Hrvati na području Dalmacije, zapravo Srbi, koji su "zaboravili" da su Srbi, jer su tijekom povijesti pokatoličeni!

- S mitovima kojima su srpski povjesničari, ali i crkveni velikodostojnici i političari opsjednuti, teško se boriti, tim prije što je za njih pitanje vjere i nacije jedno. Jedino što ih demantira je znanost, utemeljena na uobičajenim izvorima kakve koriste povjesničari svjetske znanstvene zajednice – ukazuje dr. Tihomir Rajčić, povjesničar koji je veći dio svog znanstvenog rada posvetio istraživanju razvoja srpske politike u 19. stoljeću u Dalmaciji, te napominje kako je samostan Krka u tom smislu neobično važan, budući je upravo tu bilo središte okupljanja onih koji su od 1873. do 1880. stvarali Srpsku stranku u Dalmaciji.

Najpoznatiji promicatelj nedokazivih "povijesnih" činjenica o dolasku Srba u Dalmaciju i gradnji manastira Krka je Nikodem Milaš 1901. godine u knjizi "Pravoslavna Dalmacija" (sljedeći put je pretiskana baš predratne 1989. godine). Milaš se rodio kao izvanbračno dijete katolkinje Marije Valmassoni iz Šibenika i pravoslavnog trgovca Trifuna Milaša koji se u Šibenik doselio vjerojatno iz Vrlike. Iako je kršten kao katolik, majka je naknadno prešla na pravoslavlje, pa je dječak je ponovno kršten i odgojen kao pravoslavac.


Nakon završene osnovne škole i gimnazije u Zadru, te bogoslovije u Srijemskim Karlovcima, Milaš je studirao filozofiju u Beču, pravo i povijest u Kijevu nakon čega se posvetio znanstvenom radu i politici, a bio je i zastupnik Srpske stranke u Dalmatinskom saboru. Postao je episkop u Zadru 1890. godine i predvodio je konzervativnu pravoslavno-srpsku političku struju u Dalmaciji.                              

Milaš u "Pravoslavnoj Dalmaciji" navodi kako se nazočnost pravoslavlja u Dalmaciji proteže u apostolsko doba, tvrdi
kako su Srbi naselili Dalmaciju već u četvrtom stoljeću, prije dolaska Hrvata i kako je Dalmacija bila etnički srpska pokrajina do IX. ili čak XI. stoljeća kad su hrvatski vladari "Srbima nametnuli katolicizam i hrvatstvo".

Nastavlja tezom kako su Srbi ponovno naselili Dalmaciju u XIII. stoljeću, te da seoba Vlaha u XV. stoljeću predstavlja novi val dolaska Srba na područje Hrvatskog kraljevstva, kao i da je Dalmacija u doba ratova s Osmanlijama od Cetine do Zrmanje bila naseljena isključivo Srbima. Niz povjesničara tijekom XIX., ali i kroz čitavo XX. stoljeće su ga demantirali predbacujući mu nedostatak izvora za iznesene tvrdnje.

- Sve što je Milaš naveo o naseljavanju Srba u Dalmaciju u četvrtom, trinaestom i četrnaestom stoljeću ustaljena su gledišta srpske nacionalne mitologije koja je u drugoj polovici XIX. stoljeća našla mjesto u srpskoj politici. Stoga "Pravoslavnu Dalmaciju" treba gledati manje s historiografskog stajališta, a više sa stajališta politike Srpske stranke u razdoblju od 1880. do 1905. jer je Milaš na 600 stranica izložio ideologiziranu sliku povijesti srpske dijaspore u Dalmaciji – navodi dr. Rajčić.

A kada su Srbi masovnije stigli u Dalmaciju? Prema povijesnim izvorima riječ je u razdoblju između 1526. i 1600. godine, a pravoslavna crkvena organizacija širi se nakon obnavljanja Pećke patrijaršije 1557. godine. Zanimljivo, prvi pećki patrijarh bio je Makarije Sokolović, rođeni brat Mehmed-paše Sokolovića, velikog vezira Osmanlijskog carstva, koji je srpsko-pravoslavnoj Crkvi dao niz povlastica na području patrijaršije.

U to vrijeme manastir Krka naseljavaju pravoslavni kaluđeri, nakon što su ga pod višedesetljetnim turskim zulumom napustili franjevci, a kao dokaz da je riječ o nekadašnjem katoličkom samostanu navodi se arhitektura zvonika u romaničkom stilu.

Eparhija dalmatinska u svojim "Shematizmima" od 1873. do 1903. godine navodi u svakom izdanju, sve do 1890. godine, da "se ne zna kad je i od koga manastir osnovan, nikakvih istoričkih podataka nema".

No, danas na internetskim stranicama Dalmatinske eparhije stoji: "Drevni manastir Krku podigla je srpska princeza Jelena, sestra cara Dušana, udata za hrvatskog kneza Mladena II. Šubića, posvetivši ga sv. Arhanđelu Mihailu. Bilo je to 1350. godine. Predanje kaže da su manastir na današnjem mjestu osnovali monasi prispjeli iz Svete Zemlje i to iz manastira Sv. Arhistratiga Mihaila, kojeg je tamo podigao kralj Milutin(...) Pedesetak godina kasnije, 1402., kako stoji u zapisu iznad ulaza, manastir je dograđen..."

I "dokaz" o uklesanoj godini 1402. kao spomenu na obnovu starijeg samostana osporavaju hrvatski (Luka Jelić, Stanko Bačić i dr.), ali i srpski (Milenko Pekić, Dušan Berić, Milan Radeka) povjesničari. Naime, kamen s uklesanom godinom izvorno je bio postavljen u crkvi i ubrzo je prenesen iznad glavnog ulaza, na najuočljivije mjesto. Taj čin je izvršio arhimandrit Jerotej Kovačević 1859. godine, a po svemu se čini da je 1702. godinu "malko preklesao" u 1402. godinu!

Dovoljno da nastane novi mit i "prava istina" o povijesti manastira koja se prenosi sve do danas kao službena! Slično je i s druga dva dalmatinska manastira, Krupom i Dragovićem, koje srpsko-pravoslavna historiografija smješta u vrijeme kralja Milutina, u 14. stoljeće, ne obazirući se što za to nema nikakvih dokaza...

- Po svemu sudeći, manastir Krka formira se nakon obnove Pećke patrijaršije, vjerojatno oko 1577. godine, u kontekstu širenja utjecaja Pećke patrijaršije, i otada se više-manje može kontinuirano pratiti djelovanje redovničke obitelji u njemu – objašnjava dr. Rajčić, dodavši kako je najstariji dokument koji spominje pravoslavne redovnike u samostanu Krka datiran s 25. kolovoza 1648. godine.

Tim dokumentom generalni providur, dozvolom zadarskog nadbiskupa daje kaluđerima sv. Arhangjela katoličku crkvu Bl. Gospe Maslinske pod Zadrom na privremenu upotrebu, iz čega slijedi da je uvođenje pravoslavnih samostana u Krupi i na Krki bilo u razdoblju od druge polovice XVI. stoljeća do 1642. godine.

- Problem je u tome što je pripadnost granicama Pećke patrijaršije podrazumijevala i pripadnost srpstvu, bez obzira na stvarno etničko podrijetlo pojedinog pravoslavca. Tako za njih nije bilo sporno da je i Dalmacija - pravoslavna, samo što su Srbi koji ondje žive to "zaboravili, te su tijekom vremena pohrvaćeni i pokatoličeni." A ako su bili pravoslavci, onda su bili i Srbi, jer to kod njih uvijek bilo dva u jedan – zaključuje dr. Rajčić, dodavši kako je snaga srpske mitologije u tome što se ne obazire ni na kakve znanstvene činjenice.


Ona vidi samo jednu istinu. Svoju.


DAMIR ŠARAC

1. "Obrana srpstva" te težnja za "buđenjem i njegovanjem srpske nacionalne svijesti".

2. "Braniti slobodu savjesti i poštovati vjerska ispovjedanja". Ovaj su kredo posebno ustrajno isticali Sava Bjelanović i pripadnici radikalno-liberalne struje u vodstvu stranke jer su smatrali da se ovime srpska dijaspora u Dalmaciji legitimira kao baštinica europskog liberalizma. Također vjerovali su da će na ovaj način za srpstvo pridobiti katoličku inteligenciju i tako pokrenuti proces srbizacije Dalmacije.

3. "Sticanje narodne i političke važnosti" Srba, koji donosi treća točka stranačkog programa, predstavlja u stvari jače isticanje posebnih srpskih nacionalnih i političkih težnji,

4. Konačni cilj politike Srpske stranke ostvarenje je srpske težnje za "slobodom u narodnom i državnom pogledu" čime je, na uvijen način, iznesen radikalni program velikosrpskog državnog ujedinjenja, bez obzira na postojeće političke granice. Na ovom tragu srpska politika u Dalmaciji ustrajno je promicala srpsku državnu ideju, nastojeći isto osporiti Hrvatima.

5. Srpska stranka se zalaže za hrvatsko-srpsku "slogu" u Dalmaciji, ali po principu "svakom svoje". Budući je pisanje novina Srpske stranke, Srpsk list (glas) od samog početka bilo vrlo polemično, zamišljena hrvatsko-srpska "sloga"je mogla biti uspostavljena samo pod srpskim uvjetima. Geslo "svakom svoje" u tom je kontekstu predstavljalo zahtjev za podjelom Dalmacije uzduž etničkih linija, što u multietničkoj državi Habsburgovaca nije bila nikakva novost.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
16. studeni 2021 08:37