StoryEditor
HrvatskaProf. Ante Ćorušić

‘Mali‘ iz Lovreća vodi bolnicu s 5898 zaposlenih: Nisam bio neki učenik, bilo je i jedinica... S 19 sam shvatio da moram nešto napravit od života

19. listopada 2020. - 10:59
Bruno Konjević/Cropix

– Samo naivni su mogli misliti da će pandemija koronavirusa zaobići KBC Zagreb, koji je jedina bolnica nulte kategorije u Hrvatskoj.

– Za pandemiju smo spremi, no nemoguće je zaštititi cijelu kuću. Imali smo 21 pacijenta s COVID-19 kojima je test bio negativan kada su ušli kroz Objedinjeni hitni bolnički prijem. Trenutačno imamo troje zaraženih liječnika i 10 medicinskih sestara, te 70 djelatnika u samoizolaciji, od čega 31 liječnik i 39 medicinskih sestara i tehničara. To nije puno na 5898 zaposlenika – kaže u petak prof. dr. sc. Ante Ćorušić, ravnatelj KBC-a Zagreb, te nastavlja:

– Na nama je da budemo odgovorni i usporimo širenje zaraze dok čekamo cjepivo i eventualno lijek. Postavili smo grijane šatore za one koji čekaju trijažu, koju moraju proći prije ulaska u bolnicu. S druge strane, naši pacijenti naučili su na pregled doći i koji sat prije zakazanog termina, pa nepotrebno čekaju na pregled. Drugi pacijenti zbog straha od zaraze ne dolaze na preglede, pa imamo umjetno stvorene liste čekanja.

Legalno naoružan

Ante Ćorušić također je redoviti profesor u trajnom zvanju na Katedri za ginekologiju i opstetriciju Medicinskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu, i Dalmatinac je, jedan od uspješnijih u glavnom gradu.

– Otac Jozo (Drago) bio je matičar, gostioničar i kamiondžija, te strastveni lovac. Na njegov nagovor položio sam lovački ispit, iako u lov nikad ne bi mogao otići jer zeca ili srnu ne bih mogao ubiti. Taj ispit bio mi je jedan od težih u životu. Recimo, jedno od pitanja bilo je koliko zec ima zubi. Ali sam ga položio jer bez toga u bivšoj državi niste mogli dobiti dopuštenje za oružje.


– Tako sam, kada je Hrvatska počela proces osamostaljenja, sasvim legalno posjedovao oružje. I danas imam oružje iz Domovinskog rata, kratke cijevi, koje je uredno registrirano, ali ga ne koristim. Nakon rata više nikad nisam uzeo oružje u ruke, osim da ga nekome pokažem i pohvalim se – govori nam.

– Rođen sam u Splitu jer je majka Ksenija čuvala trudnoću sa mnom u tada novom rodilištu kod starog Hajdukova placa. Puno se napatila zbog mene, bio sam najglasnije dijete u rodilištu. U prvim godinama života bio sam boležljiv, zbog čega je lokalni doktor u Lovreću majci rekao: "Najbolje je da ga pustiš neka umre, pa rodi drugo." No, nije me dala i nakon što sam prebrodio to prvo razdoblje svog života, više nisam imao zdravstvenih problema - kazuje nam prvi čovjek bolnice nulte kategorije, koja je s 5898 zaposlenika jedan od većih poslodavaca u Hrvatskoj.

Picavanje i Hajduk

Nastavlja kako je u Lovreću, koji je smješten u siromašnijem dijelu Imotske krajine i koji više gravitira prema Splitu nego Imotskom, imao lijepo djetinjstvo. U obiteljskoj kući, didovini, živio je s roditeljima i pet godina starijom sestrom Marijom, koju zovu Dunja. Kao osnovnoškolac roditeljima je pomagao u njihovu bifeu "Dubrava" (to je, kaže, naziv tri zaseoka u Lovreću).

– Nosio sam gajbe pića, ponekad vodio gostionicu i naplaćivao. Ljudi bi igrali na karte, pa bih im donosio pivo, vino i kavu. Zvali su me Mali – govori.

S 14 godina, 1972., otišao je sam živjeti u Split, gdje je upisao gimnaziju "Vladimir Nazor". Stanovao je u kući koju su njegov otac i stric 70-ih godina izgradili u kvartu Visoka, koji su Splićani, napominje, zvali Vlajland.

– U gimnaziji sam bio kampanjac koji je picavao nastavu. Nalazio sam silne razloge zašto ne učiti. Nakon nastave išlo se na Rivu, a navečer bismo se nalazili na Pjaci. Gotovo svaki dan sam odlazio na matineje u kino "Tesla". Jedno vrijeme veslao sam u Gusara.

– Svaka Hajdukova utakmica bila je moja. Na Starom placu nerijetko smo se švercali preko sjevernog zida, a ponekad i ispod murve. Išao sam na brojna Hajdukova gostovanja i fešte, a u to vrijeme to je bio najjači klub u bivšoj državi. Kad nije bilo nogometnih utakmica, gledao sam vaterpolo na Poška, tenis na Zenti kada su Željko Franulović i Nikola Pilić bili zvijezde... U Splitu sam doživio prve ljubavi i u njemu sam dobio širinu. To je grad moje mladosti.

image
Na ratištu sam proveo 19 mjeseci i 13 dana
Komarevo 1991. godine

Tako u gimnaziji, nastavlja, baš i nije bio briljantan učenik.

– Na polugodištu bih skupio dosta jedinica. No, bio sam kampanjac i ocjene bih uvijek ispravio. Nakon što bih iz hrvatskog jezika dobio tri ili četiri jedinice zaredom, nakon 15 dana učenja dobio bih ocjenu odličan. U prvom i drugom razredu gimnazije išao sam na popravni iz matematike. Otac bi mi znao reći: "Sine, ako ti to ne možeš, vrati se doma u Lovreć. Tu imamo gostionicu i živjet ćeš kao drugi ljudi ovdje." No, ipak je vjerovao da mogu.

S veterine na medicinu

– Dok su me matematika i hrvatski nervirali, iz biologije, kemije i povijesti nikad nisam imao jedinice. Tako sam prolazio s dobrim uspjehom. Jedino sam maturirao s odličnim, i to na opće iznenađenje moje razrednice i profesorice matematike Jasne Bedalov. Maturalni rad sam napisao na temu "Dišni sustav kod čovjeka".

– Razrednica mi je sugerirala da ne pokušavam uopće upisivati medicinu jer da jednostavno neću uspjeti. Rekla je da izaberem nešto lakše, recimo pravo. I naravno da je bila u pravu jer s takvim ocjenama iz gimnazije nisam uspio položiti prijemni ispit na Medicinskom fakultetu u Zagrebu.

Kako ne bih izgubio studentska prava, upisao sam se na Kemijsko-tehnološki fakultet u Splitu, a potom se prebacio na Veterinarski fakultet u Zagrebu. Nikad ne bih mogao biti veterinar, nego sam to upisao ciljano jer je struka bliska medicini. Paralelno sam polagao ispite na Veterinarskom fakultetu i pripremao se za ponovni prijemni ispit na medicini. Tako sam sljedeće godine upisao Medicinski fakultet u Zagrebu i s Veterine su mi priznali fiziku i dio kemije.

S 19 godina je, kaže, došao k sebi i shvatio da nešto u životu mora napraviti. Osjećao je i odgovornost prema roditeljima koji su mu slali dosta novca.

– Na studiju medicine zavolio sam učenje i tu sam bio jedan od boljih studenata svoje generacije. Već na drugoj godini studija, kako sam silno htio peticu iz anatomije, postao sam demonstrator, a poslije i pomoćni asistent iz tog predmeta. Za to sam, naravno, primao plaću, što nije bilo puno novca.

– No, držao sam i instrukcije iz anatomije, na kojima sam mjesečno zaradio i do 150 dolara. S takvim primanjima najčešće nisam morao ručati u studentskoj menzi, već sam se najčešće hranio na Schlosserovim stubama, u kultnom zagrebačkom restoranu popularno zvanom "kod Pere Ustaše".

Profesor Dražančić

Kaže da je na studiju mogao puno učiti, da to može i danas, no da nikada nije bio štreber.

– Ako bi se, nakon igranja briškule i trešete s ekipom Splićana, Šibenčana, Zadrana i Imoćana u klubu "Istra" zalomio tulum, te bih doma došao u ranim jutarnjim satima, ne bi bilo spavanja dok se ne ispuni plan učenja za taj dan. Tako sam studij završio s odličnim prosjekom a da se nisam odricao života.

Suprugu je upoznao dok je kao mlađi asistent držao vježbe na Katedri za anatomiju. Ona je bila brucošica na medicini i od njega mlađa šest godina...

– Bio sam crnokos, visok skoro dva metra i znao sam anatomiju koja je svim studentima prve godine bila pojam. Ona je zavela mene i sada smo u skladnom braku već 35 godina, imamo četvoricu sinova, tri snahe (jer najmlađem sinu je tek 18 godina), te imamo četvero unučadi.

image
Na Svjetskom prvenstvu u Rusiji 2018.
Svjetsko prvenstvo, Rusija 2018.

Majka i otac su očekivali da će se nakon studija vratiti u Split, no onda je, kaže nam, u caffe baru zagrebačkog hotela "Esplanade" vidio natječaj za staž za doktora obiteljske medicine u Domu zdravlja Zaprešić, gdje su ga odmah zaposlili.

– U sklopu staža proveo sam sedam tjedana na ginekologiji, gdje me je uočio prof. Ante Dražančić. Vidio je da me taj posao zanima i rekao mi je: "Zoveš se Ante kao i ja, imaš dva metra visine kao i ja, još si i Dalmatinac. Tebi je mjesto ovdje u Petrovoj", te mi je ponudio rad na projektu "Fetalni rast i razvoj". Tako sam stekao referencije koje su mi poslije dale prednost pri dobivanju specijalizacije iz ginekologije.

U HDZ-u od 1989.

Nakon odrađenog staža zaposlio se u Hitnoj službi Doma zdravlja Zaprešić, pokušavajući izbjeći odsluženje vojnog roka u JNA. No, ipak je dobio poziv za JNA. Tada je imao gotovo 28 godina, završen poslijediplomski studij, suprugu i dvoje djece.

– Dobio sam mjesto pionira inženjerca u Dugom Selu i u toj JNA morao sam raditi nešto što je totalna glupost – ležećki kopati rupe za mine. To se tamo zvalo "zanimanje", jer se doslovno bavite ni s čim. Kada je vodnik doznao da sam završio medicinu, išao je liječiti svoje komplekse i ispred mene bacio svoje blatnjave čizme.

– Nisam ih očistio pa sam se obratio Zlatku Burgeru, šefu čete (satnije), koji me je zaštitio i rekao: "Dajte, čovjek je liječnik, ima 28 godine i dvoje djece, a vi balavci hoćete da vam čisti čizme!" Kasnije sam Burgera ponovno vidio kada je bio zapovjednik naše oslobodilačke vukovarske brigade, jer je iz JNA prešao na hrvatsku stranu.

U HDZ-u je od 1989. godine, a u Zaprešiću, gdje je tada živio, ima status utemeljitelja stranke.

U svibnju 1991. godine privremeno prekida specijalizaciju da bi se kao liječnik dragovoljac pridružio Glavnom stožeru saniteta, a potom i u postrojbe Hrvatske policije i tadašnjeg Zbora narodne garde. Na ratištu je proveo 19 mjeseci i 13 dana.

image
Bruno Konjević/Cropix

– Naša zadaća bila je biti uz bojišnicu s pripadnicma MUP-a i ZNG-a. Moj ratni put vodio me u Vukovar, Vinkovce, Osijek, Pakrac, Lipik i Garešnicu. Nakon što je Hrvatska priznata, u rujnu 1992. godine sam demobiliziran, a potom sam položio specijalistički ispit iz ginekologije i opstetricije. Potom sam tijekom 1994. godine kao dragovoljac otišao u Bosnu i Hercegovinu (Nova Bila, Vitez, Travnik).

U ratu sam asistirao pri brojnim operacijama (teške ozljede trbuha, prsnog koša, amputacije). Radio sam s vrhunskim kirurzima od kojih sam puno naučio, među kojim je bio i pokojni primarijus Slobodan Dešković, nevjerojatno dobar kirurg koji mi je ujedno bio i zapovjednik, te primarijus Dubravko Smuđ.

Rujan 91. u Vukovaru

Ponosan je na svoje sudjelovanje u Domovinskom obrambenom ratu. Sudjelovao je u izvlačenju zadnjeg konvoja ranjenika iz vukovarske bolnice u rujnu 1991. godine.

– Zapovjednik konvoja dr. Jozo Husar rekao mi je da ostajem u vukovarskoj bolnici. No, kada je naišao pok. dr. Juraj Njavro, upitao me je što sam po specijalizaciji. Bio sam specijalizant treće godine ginekologije, a on mi je na to rekao: "Gledaj, kršan si, možeš puno pojesti, a ovdje se djeca ionako više ne rađaju. Korisniji si ako se probijete kroz taj kukuruzni put i izvedete ranjenike iz Vukovara nego da ostaneš ovdje u bolnici." Možda mi je tim činom Jure Njavro spasio život jer se više nitko nije mogao izvući iz vukovarske bolnice.

Neki mediji su ga prozvali katoličkim fanatikom.

– Vjernik sam kao i većina ljudi, ali nisam previše praktični vjernik, jer na misu idem onda kad za to osjetim potrebu. Vjerujem u Boga i u karizmu Svete crkve katoličke.

Pisalo se da se protivi pobačajima, o čemu nam je kazao:

– Namjerni prekidi trudnoće su prokletstvo moje struke. Kada sam bio mladi specijalizant ginekologije, napravio sam na stotine pobačaja, jer bi šef dežurne ekipe odredio tko taj dan dežura u rađaonici, to jutro ide u abortorij. Samo jedan zid je abortorij dijelio od onih žena koje su išle na postupke izvantjelesne oplodnje i koje su trpjele silnu nelagodu i bol kako bi začele dijete tim postupcima. Kada je 1996. godine omogućen priziv savjesti, to sam iskoristio, kao i mnogi drugi ginekolozi.

Pobačaj je gadljiv i najružniji postupak u medicini, jer to nije liječenje, već zakonom dopušten medicinski zahvat, i sumnjam da neki doktor to jako voli raditi. Ali poštujem prava žene koja želi pobaciti da to može napraviti u javnoj instituciji, jer uvijek će biti ginekologa koji će ga raditi i dostupnost neće biti upitna. Nisam za apsolutnu zabranu pobačaja i njegova apsolutna zabrana nikada nikome i nigdje nije donijela ništa dobro.

Rodna ideologija

No, ako doktor ne želi abortus napraviti u bolnici, žena odlazi u privatnu kliniku gdje to košta...

– Taj postupak se oduvijek plaćao u bolnici, a cijena u KBC-u Zagreb je između 1800 do 2000 kuna, u što je uključena i anestezija. Pobačaj se ne bi smio izvoditi u privatnim poliklinikama.

Pisalo se da je protiv rodne ideologije...

– Znam da mi to mnogi imputiraju, no ja uistinu nisam homofob. Prihvaćam sve ljude i svatko ima pravo na izbor. Samo mi smeta reklamiranje pojedinih događanja.

Treba li se žena bojati da će trpjeti bolove tijekom kiretaže jer neće dobiti anesteziju?

– Kao predsjednik Hrvatskog društva ginekologa i opstetričara, jamčim vam da svaka žena koja ide na kiretažu dobije ili opću anesteziju ili analgeziju kada se radi o dogovorenom zahvatu. No, u nekim situacijama, kao što je obilno krvarenje, nemate vremena ženu anestezirati jer se krvarenje mora što prije zaustaviti, ali to se vrlo rijetko događa.

ZAGREB I SPLIT Mediteranski mentalitet

Pacijenti nam kažu da je osoblje KBC-a Zagreb, u odnosu na djelatnike splitske bolnice, ljubaznije, pristupačnije i ne pokazuje nervozu. Zbog toga dolaze pacijenti iz cijele Hrvatske i Hrvati iz BiH.
– Odnos prema pacijentima u KBC-u Zagreb njeguje se već generacijama i po tome smo prepoznati. To možemo zahvaliti bivšim šefovima KBC-a, predstojnicima klinika, te glavnim sestrama koje paze da taj odnos bude korektan kako se pacijent ne bi osjećao kao teret. Mislim da je taj odnos prema pacijentima u Splitu stvar mentaliteta sredine. Na Mediteranu su odnosi među ljudima specifični. Tako je vjerojatno i u bolnicama na jugu Italije, Španjolskoj, Portugalu i Grčkoj. Zbog toga Mediteran, uz svoje prednosti, ima i određene hendikepe zbog ležernog mediteranskog načina života.



RASTANAK S KOLEGOM Nisam otjerao prof. Paladina

Nakon što je navršio 65 godina, dva puta mu je po godinu dana produžen rad na Katedri za kirurgiju Medicinskog fakulteta u Zagrebu, a paralelno s tim i u KBC-u Zagreb. Kad je navršio 67 godina, katedra mu ne produžuje radni odnos s Medicinskim fakultetom, prof. Paladino odlazi u mirovinu, a KBC Zagreb mu uz suglasnost Ministarstva zdravstva produžuje ugovor na četiri sata rada dnevno još šest mjeseci.
Kada je ugovor istekao, prof. Pladino imao je već 68 godina. U konzultaciji s Upravnim vijećem KBC-a Zagreb analizirali smo situaciju na Klinici za neurokirurgiju i zaključili da nema razloga beskonačno produžavati rad, jer je stasala generacija mladih ljudi koje je upravo Paladino odgojio i koji su nastavili njegov posao. Možda je na mene ljut, ali nepotrebno, jer ja nisam kriv, a Klinika za neurokirurgiju i sada odlično funkcionira.



BOGATI I SIROMAŠNI Bila je to moja nespretna izjava

Prozivali su ga da se zalaže za odvajanja sustava liječenja bogatih i siromašnih.
– To je bila moja nespretna izjava i tu nosim dio odgovornosti što me prozivaju. Nisam mislio tako kako je ispalo. Htio sam se referirati na nadstandard koji je dopušten svugdje u Europi, a vjerojatno će biti i kod nas. To znači da medicinska usluga svima ostaje ista, no ako imaš želju imati bolju sobu, bolji krevet i madrac, birati hranu i liječnika koji će te eventualno operirati, onda to treba dodatno platiti kroz nadstandard.



DOPRINOS Dobar posao u Petrovoj

Ono što smatram svojim posebnim doprinosom za razvoj ginekologije u Hrvatskoj jest ono što sam napravio u Petrovoj, na Zavodu za ginekološku onkologiju. Iza sebe sam ostavio desetak dobrih kirurga i krasnih ljudi za koje znam da nikada neće operirati kao ja, nego bolje od mene.



POHVALA Supruga Janja je poduzetnija

Od majke sam naučio puno toga jer je fenomenalna kuharica. Imam veliku obitelji i nekad mi kažu: Daj stari, spremi zeca na brački, pašticadu, osso bucco ili raštiku s kaštradinom i suhim mesom...
Suprugu Janju hvali da je poduzetnija od njega:
– Ima zdravstvenu ustanovu s dva tima obiteljske medicine, a u rodnoj Istri ima OPG, sadi bademe i sa sredstvima iz EU fondova je izgradila kuću za najam.



NERASKIDIVA VEZA Često sam u Splitu i Lovreću

Najmanje 10-ak puta godišnje odlazim u Split, gdje mi žive majka i sestra, te u Lovreć. Družim se s ljudima s kojima sam odrastao. Uvijek sam inzistirao da moja djeca dolaze u Dalmaciju, tako da tamo znaju ljude i nisu stranci.
Sinovi su završili agronomiju, pravo i strojarstvo. I najmlađi, kojemu je 18 godina, studira ekonomiju. Unatoč tome što su im roditelji liječnici, nitko od njih nije išao tim putem.
Kad su bili maturanti s njima sam razgovarao i spomenuo medicinu. Nitko od njih nije za to pokazao poseban interes.



KARTANJE Briškulom i trešetom treniram mozak

Za briškulu i trešetu uvijek nađe društvo. Napominje da se tim igrama trenira mozak jer se cijelo vrijeme broje svoji i protivnikovi punti kao i aduti. Do prije dvije godine kartaški kvartet se sastajao u ateljeu akademskog kipara Krune Bošnjaka.
– Igrao bih u paru s našim vodećim šekspirologom Matom Marasom, a drugi par su bili Kruno Bošnjak i netko od njegovih prijatelja.
Ne igra za novac, ali igra u ručak. Kaže: moraš imati motiv za pobjedu.
– Sad ponekad kartam sa svojom djecom, u podrumu obiteljske kuće imamo kartašku sobu.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?

Izdvojeno

03. prosinac 2020 16:39