StoryEditor
Hrvatska(Pred)ratno sjećanje

Makedonac koji je ranjen nakon što je rafalom iz mase ubijen Sašo Gešovski prvi put progovara o nemilim scenama ispred Banovine: Evo što se točno događalo tog 6. svibnja 1991.

26. siječnja 2019. - 21:41
ton00

Toni Stojčev, četrdesetosmogodišnji radnik rudnika u Makedonskoj Kamenici, ranjen je kao ročnik Jugoslavenske narodne armije u Splitu 6. svibnja 1991. godine: dogodilo se to na protestu splitskih radnih ljudi i građana, predvođenih Nezavisnim sindikatom Brodosplita, pred Banovinom, tada Komandom Vojnopomorske oblasti, a danas sjedištem gradske uprave.

Ili, ako ćete se tako bolje sjetiti, Stojčev je ranjen koju minutu nakon što je netko iz mase rafalom ubio Sašu Gešovskog. Povod okupljanju bila je žarka želja splitskih brodograditelja da bučno izraze hrvatsko nezadovoljstvo ulogom vojske u jugoslavenskoj krizi.

Kako je hrvatsko ratno sjećanje obredno, ideološki ispravno i lišeno sadržaja, ne treba sumnjati da će se 6. svibnja i ove godine ispred Banovine okupiti gradski i županijski čelnici, vjerojatno bez kapitalnijih primjeraka političke faune, te naoružani mrkim izrazima na licima, s biranim protokolarnim izrazima govoriti o značenju protesta, idealima, nadi, razočaranjima.

I da će prešutjeti Gešovskog i Stojčeva.

Tako je skoro tri desetljeća.

– Nikad me nitko iz medija nije zvao – veli Stojčev na početku našeg višetjednog dopisivanja. Malo zbog njegovih čestih noćnih smjena, malo zbog razlike u jezicima, malo zbog protoka vremena, razvukla se naša prepiska. Stojčev odgovara kratko, koncentrirano, ne izražava emocije. Priznaje da se ne sjeća nekih detalja, ali najvažnije pamti: kada su se prosvjednici popeli na vojni transporter, parkiran pored Banovine, poručnik JNA Hegedić – imena mu se ne može sa sigurnošću sjetiti – izišao je iz zgrade i ispalio hitac u zrak.

Iz mase je odgovoreno dvama rafalima: prvi će prekinuti život Gešovskog, koji je stajao uz poručnika, a drugi, malo kasnije, ranjava našeg sugovornika, dok je pokušavao maknuti tijelo svoga druga.

Odlučno demantira verziju, jedno vrijeme vrlo popularnu među organizatorima protesta i lažovima na društvenim mrežama, da je Gešovskom presudio netko iznutra jer je odbio pucati po okupljenima. Da je bilo tako, pucali bi ostali, u Banovini nije manjkalo svijeta – tristotinjak ljudi, smatra Toni. No, nitko od njih nije ispalio ni metak na prosvjednike.

Toliko o osnovnim konturama priče, ako vam koncentracija ne podnosi čitanje dužeg teksta.

A sada detaljnije.

U rujnu 1990. godine Stojčev je stigao u vojarnu u Dračevcu. Bio je vojni policajac.

– U vojsku sam otišao kao i svaki momak u to vrijeme. Dobio sam poziv i odazvao sam se. Nisam bio previše Jugoslaven, niti previše antijugoslaven. Niti sam bio komunist, niti antikomunist – prisjeća se.

Jugoslavenska je federacija nezadrživo ulazila u terminalni stadij krize, pobunjeni Srbi već su oborili balvane po dalmatinskim cestama, a vojsku su još činili mladići iz svih krajeva države.

– U Dračevcu smo odradili šest mjeseci teške obuke. Kad je završila, reducirani su nam izlasci u grad. Zbog tenzija. Istina, u grad sam izišao nekoliko puta i nije bilo nikakvih problema i provokacija. Drugi su izlazili češće, ali nisam čuo za neke probleme, osim što se jedan desetar potukao s nekim mornarima, ali to nema veze s građanima Splita – kaže Stojčev.

Vojnika je bilo iz svih dijelova države, a od časnika nije zaboravio imena kapetana Dabića te poručnika Paholea, Šćekića i Hegedića. Gešovskog je poznavao površno.

Do protesta pred Banovinom vojnu su mu rutinu narušile povremene patrole oko zgrade u kojoj je živio komandant Vojnopomorske oblasti Mile Kandić, lažna dojava o bombi u vojnom hotelu na Duilovu te prvi protest pred Komandom Vojnopomorske oblasti nakon izbijanja afere s generalom Martinom Špegeljem.

– Mi smo bili unutra, ljudi su došli protestirati, razbili poneko staklo na zgradi i otišli. Sve je prošlo bez problema. Da 6. svibnja nisu bili transporteri pred zgradom i taj bi protest prošao bez problema – smatra.


On, naime, ravnomjerno raspoređuje krivicu za tragičan epilog slavnog prosvjeda. Vojsku krivi što je pred Banovinu postavila “dva transportera, odnosno borbeno-oklopna vozila policije koja niti su mogli, niti su imali namjeru koristiti. Da nisu bili tamo, ništa se ne bi dogodilo.” Organizatorima protesta i MUP-u predbacuje što su dopustili da se prosvjednici popnu na transporter.

“Nije pametno to dopustiti bilo kome, jer transporter ima mitraljez. Svašta se može dogoditi”, napominje Stojčev.
I nastavlja:

– Ujutro, 6. svibnja u Komandu je došlo pojačanje s dva transportera. Dio vojske je išao pratiti humanitarni konvoj do nekog sela oko Knina u kojem žive Hrvati, a Srbi su ga blokirali, dok je drugi dio ostao u zgradi zbog protesta – vraća se Stojčev u prošlost.

– Straža je bila povučena, vani su ostala samo ta dva transportera s vozačima i nišandžijama: onaj poznati, s kojeg su pokušavali skinuti vojnika, i jedan s druge strane zgrade. Pojačanje je bilo raspoređeno po zgradi. Bio sam u njoj tijekom prethodnog protesta i mislio sam da će biti isto. Tako nisam ni gledao van, niti sam išao u spavaonicu odakle se vidio protest. Igrao sam šah. Najednom, vojnici koji su bili u spavaonici straže vidjeli su da su se neki prosvjednici popeli na transporter. Otišao sam gore da to kažem poručniku. Rekli su mi da je poručnik sišao. Mimoišli smo se dok sam ga tražio.

Kad sam se vratio dolje, vidio sam da je poručnik otvorio vrata zgrade, viknuo ljudima da siđu s transportera i pucao u zrak. Uslijedio je rafal prema nama. Bio sam u hodniku, blizu WC-a pa sam se sklonio tamo. Kada je rafal prestao, vidio sam da Saško, koji je bio uz poručnika, leži na podu. Iznutra nitko nije pucao. Da jest, meci bi izišli kroz vrata i pogodili nekog iz mase – veli Stojčev.

Što se dogodilo nakon rafala? Naš je sugovornik pokušao odvući Saškovo tijelo od vrata, ali nije mogao.

– Bio je previše težak. Uslijedio je još jedan rafal dok sam bio okrenut leđima pa sam opet pobjegao prema WC-u. Tek tada sam shvatio da sam pogođen u rame sa stražnje strane – govori Stojčev.

Koliko pamti, vrata su bila nakratko otvorena samo kad je poručnik pucao u zrak i kada je rafal iz mase ubio Gešovskog. On je, pak, ranjen kroz zatvorena vrata. Tko ih je i kada zatvorio, gdje se i kada poručnik sklonio? Ne zna, ne sjeća se.

Što se događalo nakon drugog rafala?

– Došli su drugi vojnici i odnijeli Saška gore. Poručnik mu je pokušao zaustaviti krvarenje. Pojavili su se i oficiri, maknuli me u stranu, previli mi rame. Ubrzo su rekli da je Saško preminuo. Ja sam tek tada shvatio što se dogodilo. Bilo je tiho, samo je poručnik vikao “ubiše mi vojnika” – pamti Stojčev detalje davne splitske traume.

Vojnici iz transportera su se “uspjeli povući unutra, u transporter. Kasnije, kada se situacija smirila, ušli su u zgradu Komande”.

Desetak idućih dana proveo je u splitskoj Vojnoj bolnici, pa mjesec dana na kućnoj njezi. Potom je pokušao nastaviti vojni rok u Skoplju, ali nije išlo. Nakon mjesec-mjesec i pol, otpušten je kao privremeno nesposoban zbog “situacijskog neurotskog reagiranja”.

Nitko od vlasti Republike Hrvatske, njezinih veleposlanika i sličnih pojava, nikada nije našao za shodno barem nazvati ga i ispričati mu se.

– Vjerujem da se kod vas misli da smo mi, kao JNA, bili okupatori, ali ne slažem se s tim. Do devedesete, u JNA su išli svi: Slovenci, Hrvati, Bošnjaci, Srbi, Crnogorci, Makedonci, apsolutno svi. U ožujku 1991. u našu jedinicu su došli većinom momci iz Hrvatske. Do tog dana, koliko znam, nismo bili loši momci i nismo učinili ništa loše. Govorim o bataljunu vojne policije u kojem sam bio. Što je bilo poslije, sasvim je druga priča. Bili smo samo momci s 18-19 godina koji su otišli u vojsku, kao što se išlo u to vrijeme. Nismo imali namjeru i želju da nekog okupiramo ili da radimo bilo kakve zločine – naglašava.

I poentira:

– Bilo bi fer da Split oda počast Gešovskom. Vjerujem da je isprika nemoguća zbog kasnijih događanja u Hrvatskoj i uloge JNA u tome. Ali izraziti žaljenje za Gešovskim kao nevinom žrtvom protesta, koji se dogodio u Splitu i koji su organizirali Splićani, bilo bi ljudski. On je bio nevina žrtva tog događaja, momak koji je otišao u vojsku bez namjere da nekome nanese zlo. I nije nikome nanio zlo.

Izdvojeno

03. kolovoz 2020 15:19