StoryEditor
HrvatskaMAJKE OBOLJELIH OD TEŠKE DUŠEVNE BOLESTI NE POSUSTAJU U BORBI ZA UKLJUČIVANJE NJIHOVE DJECE U U NORMALAN ŽIVOT

Majke oboljelih: Ne odbacujte naše sinove šizofreničare!

Piše PSD.
8. kolovoza 2009. - 16:19

Je li duševno bolestan čovjek još uvijek stvoren na sliku Boga? Upravo je to pitanje bilo jedno od područja posebnog zanimanja Ivana Pavla II., ali usprkos njegovu trudu te pozivu za uvažavanjem drugih i drukčijih, u društvu su raširene nebrojene predrasude i stigme u pogledu osoba sa psihičkim poremećajima.

 Vrlo često je slučaj da obitelji nerado govore o problemima ili čak skrivaju bolesne članove zbog srama. Međutim, hrabre i požrtvovne majke Jadranka Vlatko i Branka Farkaš ni trenutka nisu dvojile hoće li “sačuvati” obiteljski ugled ili pomoći svojoj djeci.

Udruge kao utočišta

- Sin Maro mi je obolio u 23. godini i već 15 godina živimo s njegovom bolesti shizofrenijom. Povukao se u sebe, više ne želi izlaziti vani, prijatelji su mu se svi raspršili. Nije mu bilo jasno što je učinio krivo da ga ljudi izbjegavaju, tako da mu je draže ostati kod kuće, u svoja četiri zida – započinje ispovijest mama Jadranka iz Dubrovnika.

- Čim sam doznala za bolest, odmah sam se počela raspitivati jer mi je dobrobit sina na prvome mjestu. Nisam željela ništa skrivati. Neki ljudi su se ponudili da će nam pomoći, ali na kraju se čovjek povuče i odluči boriti sam. Psihički bolesnici su odbačeni od društva, žive sami i većinom se vrte u krug: bolnica, doma, pa opet bolnica... – iskrena je Marina majka, koja je dodatnu snagu pronašla u suradnji s drugim roditeljima.

Naime, 2003. godine je osnovana udruga “Lukjernica” za obitelji oboljelih od psihičkih poremećaja s ciljem destigmatizacije takvih osoba. Udruga trenutačno okuplja 30-ak članova koji se druže i razmjenjuju iskustva, a njihov “nedosanjani san” je pokretanje stambene zajednice u Dubrovačko-neretvanskoj županiji, gdje bi bila organizirana dnevna ili stalna skrb za psihičke bolesnike.

Slična sudbina zadesila je i samohranu majku Branku Farkaš iz Pule čija dvojica sinova također boluju od shizofrenije. Međutim, osim te teške psihičke demencije, mama Branka napominje kako se jednako žestoko bori protiv predrasuda. 

- Andrija je obolio prije pet godina, a Mirko godinu poslije. Nakon prvotnog šoka, jer nisam znala previše o kakvoj je bolesti riječ, odlučila sam se informirati kako bih pomogla djeci. Međutim, Mirko je pobjegao od kuće i morala sam ga pronaći, makar i preko medija. Nakon tjedan dana, pojavio se u Zagrebu. Znala sam da moram nešto učiniti za njih dvojicu, nisam ih mogla gledati kako stoje samo kod kuće, usamljeni i žalosni – objašnjava mama Branka, koja je inicirala osnivanje udruge URIOS.

Ova dva primjera s tračkom nade potvrđuju važnost pokušaja integracije psihičkih bolesnika u svakodnevni život.

Upravo je to područje na kojem se posebno istaknuo prof. dr. sc. Norman Sartorius, svjetski priznati psihijatar sa Sveučilišta u Ženevi, koji se posebno osvrnuo na važnost društva. 

- Neke od duševnih bolesti dovode do teške nesposobnosti i ovisnosti o drugima, primjerice, teške forme demencije, dok su druge bolesti lakšeg tijeka i dovode do manjeg invaliditeta, naročito ako se pacijentima pruži pomoć dovoljno rano i u optimalnoj mjeri.

Mogućnost ozdravljenja

- Danas se zna da i bolesti kao što je shizofrenija mogu imati povoljan tok. Prema istraživanjima u nizu zemalja, jedna je trećina bolesnika s tom dijagnozom imala samo jednu epizodu te bolesti, koja je potrajala nekoliko mjeseci i nakon toga nestala.

- Druga je trećina imala povremene epizode među kojima je često bilo godina bez znakova bolesti. Treća skupina bolesnika morala je biti u stalnom liječenju, ali su i oni često mogli nastaviti život u zajednici – objašnjava prof. Sartorius, nastavljajući o najvećim problemima u pogledu reintegracije – stigmama.

- Pogrešne ideje, primjerice o neizlječivosti duševnih bolesti, o stalnoj opasnosti čovjeka koji je doživio duševnu bolest i trajnoj radnoj nesposobnosti, sprječavaju dovoljnu investiciju u programe duševnog zdravlja i zagorčavaju život duševno bolesnih i njihovih obitelji. Takve predrasude smanjuju vjerojatnost da će bolesnik zatražiti pomoć rano u tijeku bolesti i dovode do socijalne izolacije onih koji su bolest doživjeli, bez obzira na njihovo zdravstveno stanje – jasan je prof. Sartorius.

Njegove riječi nam iz prve ruke potvrđuje Branka Farkaš koja je, međutim, uspjela u svojoj smjeloj nakani.

- Obitelji vrlo često razmišljaju da ne treba govoriti o bolesti u javnosti. Čak mi je najstariji sin nekoliko puta prigovarao zašto se eksponiram, zašto jednostavno ne šutim. Međutim, roditelji nisu informirani. Primjerice, kad mi je Andrija završio na pulskoj Psihijatriji, nakon trećeg dana sam došla u bolnicu vidjeti ga, ali me liječnica nije pustila. Kratko mi je rekla da mi sin boluje od teške psihičke bolesti. Nije bilo nikakve suradnje, samo sam dobila bolničko izvješće.

- Upravo iz ovakvih razloga udruga mnogo pomaže svim roditeljima i njihovoj djeci, naravno. Izborili smo gradski prostor, također su nam ustupili 3500 metara četvornih zemljišta gdje organiziramo radne terapije, a u planu nam je obnoviti i malu kolibu, koja je pokraj naših maslinika – optimistično govori mama Branka, koja dijeli svakodnevicu s još 15-ak istarskih roditelja članova udruge.

Želja joj je da se u mjestu Antoncima organizira stambena zajednica gdje bi psihički bolesnici mogli mirno živjeti i raditi, jednog dana “kad njihovih roditelja više ne bude”.

NOV5417200
Prof. dr. Goran Dodig

Agresivnost

Iako većina javnosti psihičke bolesnike povezuje s nasilničkim ponašanjem, prof. Sartorius razbija još jednu u nizu predrasuda. 

- Kod bolesti kao što je shizofrenija ukupan broj agresija prema drugima jednak je onom u ostalom stanovništvu, ali broj agresija u kojima su ljudi koji boluju od shizofrenije žrtve značajno je viši negoli broj agresija koji čine oni sami. Važna razlika je da duševna bolest može dovesti do agresija, koje je teško predvidjeti i koje straše jer su nenadane i kao da su bez povoda. Međutim, i tada se može mnogo pomoći jer će bolesnici sami često znati da postaju manje sposobni kontrolirati ponašanje pa im treba pružiti neodgodivu i kvalificiranu pomoć.

- Obitelji bolesnika često su također potpuno svjesne pogoršanja stanja u tijeku dugotrajne bolesti i mogu na vrijeme zatražiti pomoć koja im se tada mora dati. Nažalost, spremnost zdravstvene službe da pomogne kad je to nužno i hitno, nije uvijek na potrebnoj visini – upozorava Sartorius.

jure jerić
SREĆKO NIKETIĆ/ CROPIX

Splitska ‘Menta’

U Splitu je nedavno osnovana udruga ”Menta” koja okuplja psihičke bolesnike i njihove obitelji. U osnivačkoj skupini sudjelovali su: dr. Boran Uglešić, prof. dr. sc. Goran Dodig, doc. dr. sc Srđana Čulić, Neda Makjanić-Kunić, Katija Jakupčević, Marina Wallner, Senka Mrduljaš Pezzi i Nives Pušić.

Kako doznajemo, trenutačno razrađuju moguće aktivnosti, a u akciju već kreću na jesen.

Ne mogu ni jesti kad mi sin pati

Preko doc. dr. sc. Srđane Čulić iz novoosnovane udruge ”Menta”, stupili smo u kontakt s majkom Anom (potpuni podaci poznati redakciji) čiji sin ima dijagnozu shizofrenije. Zanimalo nas je kako je mala hvarska sredina prihvatila njegovu bolest, s kojim problemima se cijela obitelj susrela i kako se bore protiv njih. 

- Prije 12 godina sinu mi je dijagnosticirana shizofrenija. Odjednom je prekinuo studij na trećoj godini, poželio je otići u vojsku, ali je morao pričekati nekoliko mjeseci. U međuvremenu je promijenio odluku, ali svejedno smo ga nagovorili da ode u sinjsku vojarnu. Nakon što tri dana i noći nije spavao, vratili su ga doma. Od tada samo pazim da spava, redovito uzima lijekove, ali ljetno razdoblje mu je najgore. Suprug i ja smo mu se potpuno podredili, ali cijela situacija je vrlo teška. Sada ima 34 godine i tako mi je žao vidjeti ga usamljenog i zamišljenog. Ima tek nekoliko prijatelja, dva do tri puta godišnje ode u kafić, a većinom je kod kuće. Međutim, najvažnije mi je da spava, iako točno predosjećam svaku njegovu promjenu. Nije rijetkost da odmah smršavim čim upadne u krizu. Ne mogu ni jesti kad vidim da mi sin pati... – povjerila nam je mama Ana.

Kako im pomoći?

Postoji i niz mjera koje se mogu poduzeti da se ciljano smanji stigmatizacija duševnih bolesti, a prof. Sartorius upućuje na najvažnije.

•• Psihijatri i drugi zdravstveni djelatnici morali bi ispitati svoje vlastito ponašanje da se uvjere da se prema bolesnicima odnose s poštovanjem koje zaslužuju ljudi bez obzira na bolest.

•• Novinari bi mogli promisliti o načinu i riječima koje upotrebljavaju kad pišu ili govore o duševnim bolestima ili o događajima u kojima se spominju ljudi s duševnim bolestima.

•• Zakonodavstvo bi valjalo ispitati da se vidi može li se spriječiti diskriminacija na osnovi duševne bolesti - na poslu ili gdje drugdje u društvu.

•• Svećenici bi morali biti primjer vjernicima u toleranciji i pružiti pomoć duševnim bolesnicima tijekom bolesti i traženju načina da se uklope u društvo nakon izlječenja.

Bolesnici su važniji od dvorana

Resocijalizacija psihičkih bolesnika u društvo nam je ponajprije civilizacijski zadatak, a ne milostinja. S druge strane, na takav način se preveniraju nove bolesti, što je gledano iz ekonomskog rakursa također isplativije od hospitaliziranja. Dakle, nakon liječenja nužna je prijelazna faza gdje će bolesnici uspostaviti ponovno kontakt s okolinom. Dovoljno je malo volje jer se ipak radi o čovjeku koji mora biti važniji od dvorana i mostova – zaključuje prof. dr. sc. Goran Dodig, predstojnik Klinike za psihijatriju KBC-a Split i šef Katedre za psihijatriju pri Splitskom sveučilištu.

Što je shizofrenija?

To je teški duševni poremećaj koji bolesnicima onemogućuje razlučiti subjektivni doživljaj od objektivne stvarnosti. Očituje se: iskrivljenim doživljajem stvarnosti i gubitkom veze sa stvarnošću, povlačenjem u svijet bizarnih fantazija, simptomima kao što su sumanute ideje, iluzije i halucinacije te emocionalna otupljenost. Bolest se najčešće manifestira oko 20. godine.

Statistika

1 posto populacije boluje od shizofrenije

45.000 Hrvata boluje od shizofrenije

80.000 pregleda obavi se godišnje na splitskoj Psihijatriji

100 liječnika zaposleno je na splitskoj Psihijatriji

35 posto ležećih pacijenata na splitskoj Psihijatriji ima dijagnozu shizofrenije

 

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?

Izdvojeno

20. veljača 2021 18:16