Meni i vama grozno je čitati i slušati o kilavoj obnovi potresom stradalih područja.
Dvije duge godine s vrhova vlasti nas uvjeravaju kako se radi punom parom, ne manjka nam ni novca, ni dobre volje, ni stručnoga kadra, imamo na raspolaganju sve što nam je potrebno, i već za koji dan počet ćemo sjeći svečane vrpce na friško izgrađenim kućama. A taj dan uporno odbija svanuti.
Kako li je tek kontejnerašima, sirotome svijetu koji živi u željeznim kutijama iskipanima u žitkome blatu, možemo samo nagađati. I to bez uspjeha. Od famozne obnove koja se u hrvatskom standardnom jeziku ispostavlja kao sinonim za obmanu, više fascinira samo pristojnost i strpljenje prevarenih stradalnika, danas bi se reklo – njihova poniznost. Premda imaju sve razloge ovoga svijeta izgovoriti u brk vlastima što god im je na duši, oni su ipak izabrali dostojanstveno trpljenje i šutnju. Tko nije prošao sličnu traumu bez kraja i konca, jer ona još uvijek traje i pitaj boga kad će završiti, ne može znati s kakvim grozničavim mislima oni svake večeri liježu i svakog jutra se bude u svojim ledenim željeznim škatulama.
Problemi s kisikom
No, unatoč svemu, ni njima nije najgore. Izvan svake sumnje, najveću muku ipak osjeća Branko Bačić, nositelj tolikih važnih javnih funkcija da je pravo čudo kako mu do sada pod tim silnim teretom nisu stradala leđa. Dok vi i ja slušamo kako nas muljaju i lažu oko nepostojeće dinamike obnove, jasno nam je – jer nismo idioti, nitko nije toliki idiot! – da nas lažu i zavlače.
Samo što smo mi laici bez stručnih znanja i iskustava da bismo im valjano odbrusili i argumentirao pobili njihove tvrdnje. Branko Bačić nije. On je diplomirani inženjer geodezije. Gdje bismo vi i ja vidjeli ledinu, on vidi mogućnost za kuću. Dajte mu list trgovačkog papira i dok si rekao keks, on će je nacrtati. Nikakvo čudo što je takav, stručan i sposoban, svojedobno bio imenovan za ministra graditeljstva. Njega se naprosto ne može farbati i zbog još jednog važnog razloga. On nije običan inženjer geodezije – neka mi oproste oni koji to jesu – nego i visoko pozicionirani čimbenik našega političkog života. Koliko visoko? Ako ga kojim slučajem opazite u gradu kako hoda s aktovkom u ruci, sva je prilika da tamo drži masku za kisik. Jer, kao što znamo, hrvatski vrhovi vlasti na tolikoj su nadmorskoj visini da je tamo zrak opasno rijedak.
Tako stručnog, pa k tome još i moćnog čovjeka nitko normalan neće pokušati prevariti. Ili ipak hoće? Nekidan mi se steglo srce kad je Branko Bačić odvažno stao pred mikrofon i televizijsku kameru, pa bez kolebanja objavio što mu je duši. Naravno, on nije narčizo koji misli samo na sebe, toliko drugo je timski igrač sav posvećen boljitku svoje partije, a potom, razumije se, i domovine, da je već zaboravio misliti odnosno govoriti u prvome licu jednine.
Takav nesebičan i posvećen množini priznao je: “Nismo zadovoljni obnovom Banovine.”
Zatamnjena stakla
Famozno “mi” u kojemu vrije nezadovoljstvo, ne uključuje, dragi čitatelji, ni vas ni mene. Mi pripadamo nekoj drugoj množini, ustvari množini drugoga reda. Bačićev se, pak, plural sastoji od samih odličnika, dužnosnika vladajuće partije i države koje je, kao što znamo, puka brend ekstenzija HDZ-a.
Netko drugi na njegovom bi mjestu zatajio nezadovoljstvo i razočarenje, jer ono pretpostavlja da je dobri čovjek Bačić, u paketu sa svojim ne manje dobrim kolegama, naprosto namagarčen. Ljudi kojima je delegiran projekt obnove kolosalno su izigrali ukazano im povjerenje, dakle, prevarili svoje naredbodavce, među kojima se, i to pri samome vrhu, nalazi i sâm Branko Bačić, potpredsjednik HDZ-a. On se, međutim, ne stidi priznati da su neki loši ljudi loše napravili posao, odnosno da ga nisu uopće ni započeli. Ne. Što mu je na duši, on odvažno izlaže pred očima cijele javnosti, pa veli: “Nismo zadovoljni obnovom Banovine.” Samo to i ništa više.
U trenucima dok pišem ove retke, crni kombiji sa zatamnjenim staklima sve odgovorne za fijasko obnove možda odvoze na neku nepoznatu adresu gdje će ih operativci vladajuće stranke zatući kao volove u kupusu. O tome, međutim, Bačić šuti.
Ne želi nikoga uznemiravati, nego, kao i obično, dostojanstveno nosi svoj križ. Svemu je dodao tek nekoliko ohrabrujućih riječi: da se “u ovome trenutku ipak ide u jedan ubrzani ritam obnove”. Šteta samo što nije objasnio kako se jedno veliko prazno ništa može ubrzati. Naime, ako obnove nema, a znamo da je nema, što možemo dobiti njezinim ubrzavanjem?
Kako bilo da bilo, žao mi čovjeka. Njemu je najgore.
