Hodala sam od butige do butige u Trstu, čas kupovala u Coinu, čas u Standi, platila u lirama, a na Kozini mi je carinik zavirivao u kesu.
Ili je to bilo na Pasjaku? I imala sam dojčmarke? Već sljedeći trenutak putovala sam na skijanje u talijanske Alpe, u džepu mi euri, a onda u novim pancericama kao Alisa propala u Rupu! Da, onu na hrvatsko-slovenskoj granici.
I sve to dogodilo mi se u večeri Silvestrova dok smo kolega i ja ispijali kavu kao jedini gosti na Croduxovoj benzinskoj, zadnjoj pred granicom sa Slovenijom. Bila je ovo jedna od najpuknutijih novogodišnjih noći u mojoj povijesti, a pokazat će se da nas ima više koji će doček 2023. imati zašto upamtiti. Mene je, recimo, kasnije, točno u ponoć umalo lupila granična rampa, ali ne dok se spuštala, nego dok se dizala i to posljednji put! I k tome sam u novogodišnjoj noći zatulumarila s policajcima i to graničnim.
Dan za pamćenje
- Šta radim? Mijenjam preostale cijene, euri idu gore, a kune dolje – kaže “croduxovac” Dragan dok škarama reže cjenik i opet lijepi. Kolegica Daniela i on dočekat će ponoć radno, iako im se u sat i pol pojavio samo jedan kupac.
- I to da istrese zadnje kune. Jučer smo imali nenormalnu gužvu, a samo iz tog razloga. Ljudi su se htjeli riješit kuna, i stranci i naši što putuju dalje. I da vidite kako stranci znaju utočit gorivo u zadnju lipu. Ja ne znam pogodit, a oni točno – smije se Dragan. Na njihovoj pumpi su se kune ionako pojačano trošile jer su zadnja crpka pred granicom, a i mjenjačnica je radila pojačano pa im preračunavanje ide kao podmazano. Sada, kad više neće biti ni granica ni kuna, oni očekuju manje prometa. Mi smo se zatekli ovdje jer imamo, evo, povijesnu priliku još jednom graničnim policajcima prema Zapadu pokazati osobnu. Na prijelazu Sočerga kraj Buzeta nisu nam ni htjeli pogledati osobne, tek su nam mahnuli u znak prolaza.
- Radite još?
- Mora neko i radit, sve do kraja – nasmija se policajac.
- Ima li šampanjca?
- Ima, ali tek iza ponoći...
Istrani na nekoliko prijelaza pripremali su pravo međunarodno slavlje, a mi smo, valjda zbog nostalgije, obišli nakratko i Pasjak. E, tu su nas Dalmatince dočekivali carinici krajem 90-ih, dok je šoping u Trstu brojao svoje zadnje dane. Kad je zapadna roba uspješno stigla k nama, mi ćemo putovati na alpska skijališta i to najčešće baš kroz Rupu, gdje će mnogi u nekom od privatnih apartmana i prespavati.
Od večeras, prvi prvoga 2023. u nula nula ostat će na cesti tek prazne policijske kućice, a past će prije odlaska pljesak i koja suza, zapucat će petarde, zatrubiti automobilske sirene i sve to uz vatromet u daljini. Pa da nije za pamćenje!
Vjerojatno je malo tko od nas zamišljao one policajke i policajce koji vam ozbiljna lica kontroliraju dokumente kao likove koji se znaju smijati i plakati. Znate onaj osjećaj kad vas ošinu pogledom. Prvo putnike pa auto da vide koliko je leglo. Bili pravi ili krivi pred zakonom, drži vas onaj osjećaj blage treme da ste upravo na rentgenu i želite što prije pobjeći.
Dok su uoči ponoći na prijelaz Rupa pristizali njihovi umirovljeni kolege s kolačima i šampanjcima, sve grleći se i ljubeći s bivšim sudruzima, zapovjednik Postaje granične policije Neven Abramović odijevao je jaknu i dotjerivao se za svečani trenutak. Drago mu je da smo baš mi iz “Slobodne” došli, drži nas za svoje jer je porijeklom iz Ciste Velike. S njim su kolega mu granični policajac Mario Zausnig i Ivica Filipović, načelnik Prometne policije. Pred ponoć stiže i glavni, načelnik PU primorsko-goranske Tomislav Dizdar, a pridružit će im se i Aleksander Moran, šef sa slovenske strane granice. Trebat će više ruku jer diže se čak 16 rampi plus još toliko za teretnjake. Prometa je večeras malo. Tek posljednji automobili žure nekud na doček Nove.
Prvi red do mora
- Ja sam 2013. ovdje podigao europsku zastavu, red je da podignem i rampu – kaže Neven. Dakle, tu je gotovo desetljeće proveo na službi, a sad ga čeka posao s tzv. kompenzacijskim mjerama.
- Znači, nikud mi praktično ne idemo, bit ćemo tu negdje – zavrti rukom i nasmije se. Radit će, kaže, oni i dalje zajedno s kolegama iz Slovenije i s prometnom policijom. Nemaju, kažu, problema, već samo novih izazova. Svi su zbrinuti, ne žale se, imat će i jednake plaće. Ali jest im teško napustiti dugogodišnje radno mjesto, vezali su se, kažu, za Rupu. To je prijelaz usred šume, česti gosti su im bile i životinje.
- Eno srndaća – uzvikne netko. Dva su se primaknula rampama jer valjda se po šumi naveliko priča da tu uskoro više neće biti ljudi.
- Moramo vam reći da nam nije lako, ovo nam je najtužnija Nova godina do sada – kažu policajke Dijana Egri i Anita Trebušak dok im je preostalo još točno 67 minuta na ovom radnom mjestu. A tek Nataša Brnčić. Ona je ovdje od 1993. godine. Praktično je otvorila i zatvorit će ovu granicu. Jako joj je teško, kaže. Hoće li se i na novom poslu naći zajedno s istim kolegama? Kako tko, odgovaraju.
- Sad ćemo svi bit prvi red do mora – smije se Ivica Kurilić.
- Pa da - objašnjava nam – do sad nismo vidjeli more, a sad ćemo ga vidit.
- Bitno da mi vas više nećemo vidit – odgovaramo.
- E, a mi vas oćemo – uzvrati Abramović.
- A di? Kako?
- Na radaru, ne brinite, he he... ono kad budete pretjecali dok žurite na skijanje – smije se.
- Ok, ali sarma će preći sigurno i bezbrižno.
Schengen je na prvu većini bio asocijacija na tu kulinarsku klasiku, al’ izgleda da se ispod slojeva kisela kupusa i pancete kriju, ako ništa drugo, priče raznorazne. Evo jednog putnika s njemačkim oznakama na autu taman da nam to i potvrdi.
- Nemate pojma kako nam srce tuče kad dolazimo iz centra Njemačke i sad se nalazimo još uvijek u Njemačkoj – reče Nikola Negro iz Lovrana. Ups! Kad je shvatio šta je rekao brže bolje doda: “Al’ znate, ovdje drugo srce tuče, jako se veselimo i želimo vam svima sretnu Novu godinu!”
- Često smo ovdje i sad smo srečni da ste išli v Evropu. Mislim, sve je to Evropa i Šengen – razdragan je Aleksandar iz Slovenije. Kako stvari stoje, ponoć će dočekati u autu.
Ples i pijanka
Počele su rakete uokolo, petarde... Stigao je jedan putnik, parkirao se sa strane i primakao pješke na crtu, Petar Štefin se zove, iz Slovenije je i kaže da je došao samo zbog nostalgije. Nekada je svaki dan prelazio tamo-amo. Ganut je i plače. Evo i Primoža, i on baš tu želi dočekati Novu jer svaki je dan morao pokazivati osobnu.
- Sad više ne prolazim tu često, ali sam nekad prolazio svaki dan i po dva tri puta i jedva sam čekao da se skine granica. Neka smo sad opet ono što smo bili nekad – reče nam Danilo iz Ilirske Bistrice, vjerojatno i posljednji putnik te večeri.
Primiče se ponoć, svi su sve bliže rampama, otkrit će se i višejezične table s natpisom “slobodan prolaz”. I evo ga, šef ceremonijala, Imoćanin Abramović, gleda na sat i dao je znak u ponoć. Na pritisak se simultano i polako digoše rampe, raspucala se uokolo pirotehnika... Ne može se reć da nije dirljivo. Te rampe večeras zbilja nisu samo komad željeza, a uski prolazi za auta bit će podsjetnik na jednu etapu.
Problem je što se nikada neće sasvim ukloniti jer zlu ne trebalo i tko zna što nas čeka. Ali u ovoj noći malo tko je htio biti ptica zloslutnica. Čak i da vam je pala loša misao na pamet razbila ju je kolona auta koja se uz sirene parkirala na međugraničnom prolazu. Ekipa je iz gepeka izvadila razglas i raspalila Dubiozu kolektiv. “Hiljadu zašto al’ nijedno zato, dal’ će novi rat da počne, Rusija il’ NATO... Ovo himna je generacijeeee, živimo od sekiracijeeee...” Ples i pijanka. Digoše ruke kad su nam vidjeli registraciju pa povikaše. “Livaaaajaaa!”
Neka tuluma! Pa dok traje...
“Bit će bolje dok se valjamo u blatuuuu”, pjeva Dubioza.