stdClass Object
(
[id] => 613237
[title] => Je li se tragedija u Đakovu mogla spriječiti da je na vratima stajao naoružani zaštitar? Rakela upozorava: U nekim situacijama u kakvim se nalaze ti ljudi ni Rambo se ne bi snašao!
[alias] => je-li-se-tragedija-u-dakovu-mogla-sprijeciti-da-je-na-vratima-stajao-naoruzani-zastitar-rakela-upozorava-u-nekim-situacijama-u-kakvim-se-nalaze-ti-ljudi-ni-rambo-se-ne-bi-snasao
[catid] => 142
[published] => 1
[introtext] =>
[fulltext] =>
Bi li do tragedije u Đakovu došlo da je na vratima Centra za socijalnu skrb stajao naoružani zaštitar, jedno je od pitanja koje se nameće nakon krvavog pohoda Andrije Drežnjaka.
Dugogodišnji korisnik Centra nesmetano je unio pištolj i ubio socijalnu radnicu Blaženku P. te teško ranio njezina mlađeg kolegu pravnika. Nažalost, to nije prvi ovakav slučaj. Prije devetnaest godina, nezaposleni soboslikar je u Centru za socijalnu skrb u Splitu kuhinjskim nožem ubio socijalnog radnika JakovaKudrića.
Ni Centar u Đakovu, kao ni onaj u Splitu, unatoč strašnom ubojstvu koje se dogodilo 2000. godine, ni dandanas nemaju naoružanog zaštitara jer to zakonom jednostavno nije predviđeno.
Željan Rakela je dvadeset godina vlasnik poznate splitske zaštitarske tvrtke "Protector – Rakela". Dugo u ime ceha upozorava na probleme s kojima se suočavaju, a sve zbog lošeg pravnog okvira kojim se regulira zaštitarstvo i dampinških cijena usluga koje su nametnuli naručitelji istih.
Male plaće
– S jedne strane, kao poslodavac, imate velika davanja prema državi, a s druge, oni koji naručuju usluge zaštite nisu spremni platiti tržišno opravdanu cijenu rada, što na kraju rezultira mizernim plaćama zaštitara.
Tako se iz struke odlijeva kvalitetan kadar, ljudi odlaze zbog malih plaća, a zaštitarske poslove obavljaju invalidi rada ili umirovljenici, od kojih ne možete očekivati da će se uspješno suprotstaviti napadaču.
Pa ne može žena koja godišnje na vježbi gađanja ispuca pet metaka čuvati banku, a i takve se stvari, nažalost, događaju – kaže Rakela, koji je od mjerodavnih više puta tražio da se zaštitarima omogući korištenje adekvatne opreme – zaštitnih kaciga, štitova ili "papar spreja" kako bi se obranili od napada, no njegova inicijativa (još) nije urodila plodom.
Nenaoružani se zaštitari tako pretvaraju u portire koji samo dočekuju i ispraćaju goste, a ne brinu se o sigurnosti tvrtke ili državne institucije koju čuvaju, jer im – ako se ne radi o bankama, tjelesnoj zaštiti ili pratnji novčanih pošiljki – zakon ne dopušta nositi pištolj za pojasom, kako je to bilo, sjetit će se stariji, u pokojnoj Jugoslaviji, kad su za sve s lošim namjerama bili strah i trepet. Pokraj naoružanih portira nije mogla proletjeti ni muha.
– Tražio sam od policije da moji zaštitari na utakmicama mogu nositi kacige i štitove kako bi se osigurali u slučaju napada, no dobio sam odbijenicu. U slučaju nereda, od nas se prvih očekuje da reagiramo, kao što je i bilo u slučaju kad je na teren ušao navijač koji je mahao željeznom šipkom, a tek nakon naše intervencije nastupaju policajci u punoj opremi – objašnjava Rakela u koji ih je nezavidan položaj svojim nečinjenjem dovela pravna država.
– Svatko može ući u dućan i kupiti suzavac u spreju kako bi se obranio od eventualnog napada, a zaštitaru to nije dopušteno – upozorava naš sugovornik, koji smatra nedovoljnim da zaštitari koji na poslu rukuju oružjem tek jednom godišnje vježbaju gađanje.
Zakonski minimum
Apsurdno je i to da zakonom uopće nije predviđena obveza zapošljavanja određenog broja zaštitara sukladno maksimalnom broju posjetitelja u diskotekama.
S jedne strane se inzistira na najbanalnijim tehničkim detaljima da bi objekt dobio uporabnu dozvolu, a s druge zanemaruje sigurnosni aspekt, pa nerijetko jedan jedini zaštitar vodi računa o sigurnosti u diskoteci u kojoj bude i po 1500 ljudi, a jasno je da to ni Rambu ne bi pošlo za rukom.
Zakon bi morao propisati koji je minimalno broj zaštitara potrebno angažirati na određeni broj gostiju, to više jer je Hrvatska turistička zemlja kojoj bi sigurnost trebala biti na prvom mjestu.
No, kao da se radi sve da zaštitarski ceh propadne i pretvori se u sustav za zbrinjavanje socijalnih slučajeva i ljudi sa zdravstvenim problemima. Kad se pridoda i rad "čuvara na crno" po noćnim klubovima i diskotekama, onda to generira još veći nered i povećava mogućnost ugroze.
Posebno je problematično na utakmicama visokog rizika, gdje su zaštitari u ulozi glinenih golubova. Gađa ih se bengalkama, dimnim kutijama i topovskim udarima, i, za razliku od policijskih "kornjača", praktički su goloruki prisiljeni osiguravati red i mir na stadionu, što nitko nije u stanju.
– Ne smije nam se više događati da objekte od strateškog značenja čuvaju starci od osamdeset godina za 2500 kuna! Nedavno sam kao bajker obilazio Zagoru i ostao zatečen činjenicom da izvore vode nitko ne čuva ili tko ih sve "čuva". Tu se roštilja, roni, radi se koga je što volja, a svakome je jasno od kakve su važnosti izvori vode za sve nas zajedno – veli Željan Rakela.
Tragično je da su zaštitari danas najlošije plaćeni radnici u Hrvatskoj. Uz dužno poštovanje čistačicama, njihova je satnica još manja.
Sramotna cijena: 25 kuna po satu
– Još prije devetnaest godina dogovorili smo se da minimalna cijena rada zaštitara ne smije biti manja od 32 kune po satu, a sada, 19 godina nakon toga, na javnim se natječajima javljaju tvrtke koje su voljne platiti tu uslugu od 22 do 25 kuna po satu, što stvarno nema nikakvog smisla. Po toj se cijeni rada zaštitarima ne može isplatiti ni minimalac, ako ćete mu računati rad noću, praznikom i blagdanom – upozorava Rakela.
Ima ih 13.000
– U Hrvatskoj je danas oko trinaest tisuća zaštitara. Oni su u svakom sustavu prethodnica policiji i vojsci, jer predstavljaju dio sigurnosnog sustava. Ako se bitnije ne bude mijenjao pravni okvir koji uređuje zaštitarstvo, a koji će vlasnicima zaštitarskih tvrtki omogućiti da ulažu u obuku i opremu svojih kadrova, od zaštitara se neće moći očekivati da svoj posao odrade po najvišim profesionalnim standardima – zaključuje Rakela.
Bi li do tragedije u Đakovu došlo da je na vratima Centra za socijalnu skrb stajao naoružani zaštitar, jedno je od pitanja koje se nameće nakon krvavog pohoda Andrije Drežnjaka.
Dugogodišnji korisnik Centra nesmetano je unio pištolj i ubio socijalnu radnicu Blaženku P. te teško ranio njezina mlađeg kolegu pravnika. Nažalost, to nije prvi ovakav slučaj. Prije devetnaest godina, nezaposleni soboslikar je u Centru za socijalnu skrb u Splitu kuhinjskim nožem ubio socijalnog radnika JakovaKudrića.
Ni Centar u Đakovu, kao ni onaj u Splitu, unatoč strašnom ubojstvu koje se dogodilo 2000. godine, ni dandanas nemaju naoružanog zaštitara jer to zakonom jednostavno nije predviđeno.
Željan Rakela je dvadeset godina vlasnik poznate splitske zaštitarske tvrtke "Protector – Rakela". Dugo u ime ceha upozorava na probleme s kojima se suočavaju, a sve zbog lošeg pravnog okvira kojim se regulira zaštitarstvo i dampinških cijena usluga koje su nametnuli naručitelji istih.
Male plaće
– S jedne strane, kao poslodavac, imate velika davanja prema državi, a s druge, oni koji naručuju usluge zaštite nisu spremni platiti tržišno opravdanu cijenu rada, što na kraju rezultira mizernim plaćama zaštitara.
Tako se iz struke odlijeva kvalitetan kadar, ljudi odlaze zbog malih plaća, a zaštitarske poslove obavljaju invalidi rada ili umirovljenici, od kojih ne možete očekivati da će se uspješno suprotstaviti napadaču.
Pa ne može žena koja godišnje na vježbi gađanja ispuca pet metaka čuvati banku, a i takve se stvari, nažalost, događaju – kaže Rakela, koji je od mjerodavnih više puta tražio da se zaštitarima omogući korištenje adekvatne opreme – zaštitnih kaciga, štitova ili "papar spreja" kako bi se obranili od napada, no njegova inicijativa (još) nije urodila plodom.
Nenaoružani se zaštitari tako pretvaraju u portire koji samo dočekuju i ispraćaju goste, a ne brinu se o sigurnosti tvrtke ili državne institucije koju čuvaju, jer im – ako se ne radi o bankama, tjelesnoj zaštiti ili pratnji novčanih pošiljki – zakon ne dopušta nositi pištolj za pojasom, kako je to bilo, sjetit će se stariji, u pokojnoj Jugoslaviji, kad su za sve s lošim namjerama bili strah i trepet. Pokraj naoružanih portira nije mogla proletjeti ni muha.
– Tražio sam od policije da moji zaštitari na utakmicama mogu nositi kacige i štitove kako bi se osigurali u slučaju napada, no dobio sam odbijenicu. U slučaju nereda, od nas se prvih očekuje da reagiramo, kao što je i bilo u slučaju kad je na teren ušao navijač koji je mahao željeznom šipkom, a tek nakon naše intervencije nastupaju policajci u punoj opremi – objašnjava Rakela u koji ih je nezavidan položaj svojim nečinjenjem dovela pravna država.
– Svatko može ući u dućan i kupiti suzavac u spreju kako bi se obranio od eventualnog napada, a zaštitaru to nije dopušteno – upozorava naš sugovornik, koji smatra nedovoljnim da zaštitari koji na poslu rukuju oružjem tek jednom godišnje vježbaju gađanje.
Zakonski minimum
Apsurdno je i to da zakonom uopće nije predviđena obveza zapošljavanja određenog broja zaštitara sukladno maksimalnom broju posjetitelja u diskotekama.
S jedne strane se inzistira na najbanalnijim tehničkim detaljima da bi objekt dobio uporabnu dozvolu, a s druge zanemaruje sigurnosni aspekt, pa nerijetko jedan jedini zaštitar vodi računa o sigurnosti u diskoteci u kojoj bude i po 1500 ljudi, a jasno je da to ni Rambu ne bi pošlo za rukom.
Zakon bi morao propisati koji je minimalno broj zaštitara potrebno angažirati na određeni broj gostiju, to više jer je Hrvatska turistička zemlja kojoj bi sigurnost trebala biti na prvom mjestu.
No, kao da se radi sve da zaštitarski ceh propadne i pretvori se u sustav za zbrinjavanje socijalnih slučajeva i ljudi sa zdravstvenim problemima. Kad se pridoda i rad "čuvara na crno" po noćnim klubovima i diskotekama, onda to generira još veći nered i povećava mogućnost ugroze.
Posebno je problematično na utakmicama visokog rizika, gdje su zaštitari u ulozi glinenih golubova. Gađa ih se bengalkama, dimnim kutijama i topovskim udarima, i, za razliku od policijskih "kornjača", praktički su goloruki prisiljeni osiguravati red i mir na stadionu, što nitko nije u stanju.
– Ne smije nam se više događati da objekte od strateškog značenja čuvaju starci od osamdeset godina za 2500 kuna! Nedavno sam kao bajker obilazio Zagoru i ostao zatečen činjenicom da izvore vode nitko ne čuva ili tko ih sve "čuva". Tu se roštilja, roni, radi se koga je što volja, a svakome je jasno od kakve su važnosti izvori vode za sve nas zajedno – veli Željan Rakela.
Tragično je da su zaštitari danas najlošije plaćeni radnici u Hrvatskoj. Uz dužno poštovanje čistačicama, njihova je satnica još manja.
Sramotna cijena: 25 kuna po satu
– Još prije devetnaest godina dogovorili smo se da minimalna cijena rada zaštitara ne smije biti manja od 32 kune po satu, a sada, 19 godina nakon toga, na javnim se natječajima javljaju tvrtke koje su voljne platiti tu uslugu od 22 do 25 kuna po satu, što stvarno nema nikakvog smisla. Po toj se cijeni rada zaštitarima ne može isplatiti ni minimalac, ako ćete mu računati rad noću, praznikom i blagdanom – upozorava Rakela.
Ima ih 13.000
– U Hrvatskoj je danas oko trinaest tisuća zaštitara. Oni su u svakom sustavu prethodnica policiji i vojsci, jer predstavljaju dio sigurnosnog sustava. Ako se bitnije ne bude mijenjao pravni okvir koji uređuje zaštitarstvo, a koji će vlasnicima zaštitarskih tvrtki omogućiti da ulažu u obuku i opremu svojih kadrova, od zaštitara se neće moći očekivati da svoj posao odrade po najvišim profesionalnim standardima – zaključuje Rakela.
Je li se tragedija u Đakovu mogla spriječiti da je na vratima stajao naoružani zaštitar? Rakela upozorava: U nekim situacijama u kakvim se nalaze ti ljudi ni Rambo se ne bi snašao!
Bi li do tragedije u Đakovu došlo da je na vratima Centra za socijalnu skrb stajao naoružani zaštitar, jedno je od pitanja koje se nameće nakon krvavog pohoda Andrije Drežnjaka.
Dugogodišnji korisnik Centra nesmetano je unio pištolj i ubio socijalnu radnicu Blaženku P. te teško ranio njezina mlađeg kolegu pravnika. Nažalost, to nije prvi ovakav slučaj. Prije devetnaest godina, nezaposleni soboslikar je u Centru za socijalnu skrb u Splitu kuhinjskim nožem ubio socijalnog radnika JakovaKudrića.
Ni Centar u Đakovu, kao ni onaj u Splitu, unatoč strašnom ubojstvu koje se dogodilo 2000. godine, ni dandanas nemaju naoružanog zaštitara jer to zakonom jednostavno nije predviđeno.
Željan Rakela je dvadeset godina vlasnik poznate splitske zaštitarske tvrtke "Protector – Rakela&...
