StoryEditor
HrvatskaPolitičari lani obećali

Je li moguće? U Grubore koji pamte strašni zločin iz ‘95. stižu struja i internet, počinje obnova prvih kuća, teren se snima dronom... Možda se i ljudi vrate!

Piše Silvana Uzinić
31. srpnja 2021. - 19:24

Točno nakon godinu dana vratili smo se nekidan u Grubore. U tom zaseoku Plavnoga na dvadesetak kilometara od Knina počinjen je, podsjetimo, ratni zločin nad civilnim stanovništvom gotovo mjesec dana nakon akcije "Oluja". Počinitelji nikada nisu osuđeni, a mještani su se raštrkali posvuda po svijetu i tek rijetki su se naumili samo povremeno vraćati.

Ipak, sad se čini da se lani, kad je krajem kolovoza u Gruborima održana komemoracija s državnim vrhom Hrvatske i u središtu seoceta podignut križ za stradale, kroz raslinje probijao i neki topli vjetrić. Jer tko bi rekao da će nam se Miloš Rusić, Plavljanin kojemu je bliska rodbina živjela u Gruborima i koji nas je lani vodio kroz draču, pokazujući nam izgorene kuće u kojima su bestijalno smaknuti nevini ljudi, ovih dana javiti pun optimizma.

- Neeee, ne. Nisu to bile samo prazne geste, trebate vidjeti što je učinjeno i što će se još učiniti. Obnovit će se kuće, dovedena je javna rasvjeta, neke kuće će se svaki čas priključiti, trebate doći. Svega ima kod nas, čak i izbjeglica – uputi nas zadovoljni Miloš.

- Izbjeglica?

- Da, ovih nesretnika što danas prelaze tromeđu pa i kod nas tu zađu, ponekad ih ima po četrdesetak, tumaraju, sad im je toplo. Što će jadan narod, ko zna kakva ih je nevolja potjerala. Zar i mi nekada nismo odlazili u izbjeglištvo, a danas neki naši to zaboravljaju. Kažu da ih se boje, a šta ćemo. Policija ih često lovi.

Sela pod Orlovicom

Plavno i Grubori su pod planinom Orlovica tek nekih kilometar i pol zračne linije od granice s Bosnom i Hercegovinom, a što im se više autom primičete uz usjek potoka Radljeva to vam se, makar je pravi ljetni toplinski udar, čini da vozite ravno u proljeće. Toliko zelenila pojašnjava naziv Plavnoga. Puno je vode, valjda je u povijesti često poplavljivalo, nema dileme. Nekada je tu u desetak pripadajućih zaselaka živjelo i do tri tisuće duša, prije rata oko dvije, a danas ih je tek nekoliko stotina. Bio je to pretežno srpski živalj, a manje ih zna da je u Plavnome nekoliko godina boravio i podučavao veliki srpski prosvjetitelj Dositej Obradović, kojemu su na mjestu nekadašnje škole seljani posvetili muzej što će ga za koji dan svečano otvoriti.

image
Miloš Rusić: I ova je kuća ušla u program obnove
Duje Klaric/Cropix

"Kakvo blaženstvo i raj na zemlji s ovakvim svetim i dobrim ljudima živjeti. Oni su pravi sveci, a niti znadu niti misle da jesu", napisao je Dositej prije otprilike 250 godina.

Ali dođoše zlo i nevolja, a o posljednjoj najbolje svjedoče ugarci umjesto kuća po Gruborima, gdje danas zahrđali lonci, nagorene knjige, gramofonske ploče i šlape po dvorištima podsjećaju na to da se nekada desetljećima sretno živjelo. Mještani su imali stoku i spremišta za hranu s plodne zemlje. Na mjestima gdje su do rata bila polja, sada je gusta šuma. Baš šuma, ne šikara. Stabla se tu neometano propinju već trideset godina, izrasla ih je sva sila i nerijetko među njima stenju stabalca jabuka.

- Sve su ovo ljudi obrađivali – pokazuje nam Miloš, a zbilja je to teško zamislivo. Jedva se prilazni put održao, to ga je lani vojska pošljunčila, ali opet su ga kiše na mjestima urušile. - Tu bi samo asfalt spasio stvar, a i to će biti, obećano nam je.

- Ups, šta je ono, rampa? Nije lani bila ovdje, šta se događa – iznenađeni smo.

- A to smo morali stavit, znate kako, počelo se u selu i krasti ono malo šta je na kućama ostalo, željezo, vrata, prozori... A neke kuće u koje se povremeno ljudi vraćaju imaju i videonadzor – govori Miloš dok skida rampu na kojoj je upozorenje da je iza nje privatni posjed.

Prije obilaska Grubora namjerniku je najbolje pri dnu sela napiti se hladne vode s izvora. Ta pusta voda što se slijeva u ovaj kraj stiže s bosanskih planina, nekad je bilo više od sedamdeset vrela, a onda je, govori nam Miloš, bio potres sedamdesetih pa se nešto pomjerilo i ostade ih četrdesetak.

- Nekad su se ljudi kupali u jednoj pećini, bezdanu, bude i po deset metara duboka voda, ne zna se kako se akumulira, vjerojatno iz Šator planine, a postoji ona i danas. Na tromeđi je i jezero, ali nije prokrčen put do njega...

Miloš je, kaže, često iz Plavnoga dolazio i prespavljivao kod bake u kilometar uzbrdo udaljene Grubore. Kad god se sjeti njezinih slatkiša iz koćete, oči mu zasuze...

Mjesto je napustio kao petnaestogodišnjak još prije rata, otišao je na školovanje u Sloveniju, gdje je kao strojovođa na željeznici proveo radni vijek. A otkako je u mirovini, po pet puta godišnje iz Maribora dođe u rodni kraj gdje mu je, kaže, život, gdje su mu sunce i mjesec, gdje mu svaki udisaj vraća raspoloženje. A sada je konačno vraćena i nada da će poput njega stizati mnogi, neki umirovljenici i za stalno. Raselili su se po Srbiji, Njemačkoj, Nizozemskoj i Velikoj Britaniji. Nekolicinu auta smo vidjeli s britanskim tablicama i volanom na suprotnoj strani.

image
Duje Klaric/Cropix

Kobni 25. kolovoz 1995.

- Da, ima ih puno iz ovoga kraja što su se nastanili u jednom gradu nekih sedamdeset kilometara od Londona, a dođu najčešće ljeti. Šta ćete, ljude vuče ovo, tu su odrasli, tu su im uspomene od kojih se pod starije dane i živi... Neki bi željeli uglavnom ljeti tu i boraviti par mjeseci. Ne očekujem ja baš neki masovni povratak jer ljudi imaju djecu koja su im krenula u školu tamo gdje sada žive, rade, ukorijenili su se. Ima ih i imućnih, snašli su se lijepo, evo jedan iz Grubora ima firmu u Novom Sadu s dvjesto zaposlenih, jedan u Beogradu isto ima privatnu firmu sa sto zaposlenih, ima ih još takvih, nije im novac u pitanju. A ima i onih koji se više nikada nisu vratili i kažu da i neće. Valjda se ne mogu suočiti s ovim prizorima, s teškim sjećanjima na traume, ne znam, ali razumijem ih – naglas razmišlja Miloš i priznaje da jest teško vidjeti sve kad znaš kako su se zvjerski ponijeli prema nevinima.

Ostalo je, naime, zapisano da su kobnog 25. kolovoza 1995., dakle gotovo mjesec dana nakon akcije "Oluja", pripadnici UN-a i svjedokinja, kad su vidjeli plamen u selu, prišli selu i zatekli petero ubijenih civila. Svjedokinja je ispričala da je u štalama gorjela živa stoka. Dozivala je supruga i otrčala do jedne livade, gdje je vidjela njihove dvije krave; prostrijeljene su ležale na travi.

Nedaleko od tih krava bilo je tijelo Jove Grubora (r. 1930.), grlo mu je bilo prerezano i nedostajalo mu je pola lica. Svjedokinja je zapomagala i otrčala u kuću 80-godišnjeg Miloša Grubora, koji je bolestan ležao u krevetu. Zatekla ga je na podu u pidžami, ležao je u lokvi krvi. Pokraj njega su bile ispaljene čahure. Te noći UN ih je prevezao u Knin, a sutradan je potraga nastavljena. Na zgarištu svoje kuće svjedokinja je vidjela, ispod nagorjele grede, noge. Nakon što je razgrnula pepeo, ispod grede našla je svoju 90-godišnju svekrvu Mariju, ležala je na leđima, lica prekrivenog rukama, svu opečenu. Na livadi gdje je našla muža bila su još dva leša: 51-godišnja Milica Grubor, izbodena nožem i izrešetana rafalima, a nedaleko od nje leš Đure Karanovića (r. 1954.), koji je na vratu imao ubodne rane, a na grudima rane od rafala. Jovan Grubor, star 73 godine, zapaljen je skupa sa svojom kućom. Na području Plavnoga ubijeno je još 24 civila, mahom svi dok su čuvali stoku, radili u polju ili ležali bolesni.

Lani je žrtvama i obiteljima odana počast, ali evo, ohrabruje što to nije bilo tek protokolarno. Ministar branitelja Tomislav Medved rekao je tada da je nužno ulagati u izgradnju društva, dodavši kako je svjestan da članovima obitelji žrtava nije lako biti ovdje i svega se prisjećati.

"Vrijeme je za normalno u nama što postoji u svakom čovjeku. Dobro, pitomo i naivno. Dosta je bilo onoga što je obilježavalo odnose dvaju naroda, dviju nacija kojima je teško u Europi naći dvije sličnije i s najvećim brojem dodira. To nisu ni Česi ni Slovaci, a ni Šveđani i Norvežani. To smo mi, Hrvati i Srbi, naši susjedi", izgovorio je tom prilikom predsjednik Zoran Milanović.

- E, Milanović je, kad je bila ta komemoracija, stao malo tu sa strane u hlad i izvan protokola rekao ovima iz Vlade, bila je tu i ministrica regionalnog razvoja Nataša Tramišak i još njih, 'dajte, ljudi, evo tu su dva potpredsjednika, tu je ministrica, učinite ovdje nešto za obnovu. Nemojmo sad zaboravit, sastanite se i dogovorite. Pa tu bi trebalo nekih milijun kuna, nije to neki novac za državu, dogovorite se' – govori nam Miloš.

I? I bogme, pomaklo se.

- Prve tri kuće u selu će se obnavljati, ovaj je dobio nešto para iz prve runde – pokazuje nam naš vodič.

image
Duje Klaric/Cropix

- Sada će se obnavljati u okviru programa obnove sela. Vidjet ćete još, oni su tu dolazili i dronom snimali teren za gradnju deset vrsnih kuća u nizu. Pokazat ću vam teren koji je predviđen za gradnju i gore još neke kuće koje se obnavljaju, i sve to na trošak države. Još će nam omogućiti internetsku vezu, rekli su da će postaviti neki odašiljač. Pogledajte ovu kuću, to je naša žena udana za Engleza koji ovdje voli doći i sve je sam radio rukama – pokazuje Miloš kuću koja je fasadirana kamenom i već se izdvaja.

- One dvije i ove ovdje koje su ostale cijele će se obnoviti, a gore one izgorene neće – ukaže nam na nekoliko većih kuća relativno novije gradnje dok gazimo po crvenim markacijama za potrebe budućih nastambi.

I sve će one biti vlasništvo mještana jedan kroz jedan.

Dakle, oni koji imaju kuće čija obnova je manje zahtjevna nešto će sami uložiti, nešto će država pomoći. Oni kojima su kuće potpuno devastirane dobit će mjesta u jednoobraznim novosagrađenim kućama.

Hvala kninskoj 'Elektri'

- Bili su tu neki mještani za Spasovdan, to vam je na desetog šestog, imali su tu radni sastanak s predstavnicima raznih institucija – informira nas Miloš i pokazuje kuću Mire Grubor. Govori nam da je ona zadnja izišla iz kninskog kraja i priključila se konvoju, bila je medicinska sestra u kninskoj bolnici, bude sad tu često, a ima u Londonu kuću, ima i jednu kraj Beograda, ali voli biti tu, i muž joj voli.

- Ona se zauzela mnogo, imaju kontakt s hrvatskom ambasadom u Srbiji... Vidite ovo sve ovdje šta je izgorilo, ništa od ovoga – slušamo dok zalazimo pred neke kamene kuće. Opržila nas kopriva pod bagremima i lipom, čije grane su nadomjestile porušene krovove nad nekim ognjištima. Pod preostalom kupom vire nagorene grede i sve izgleda kao da tu nitko nije zagazio od prapovijesti.

Velika je vijest da će se neke kuće spojiti na struju, a još veća je da je postavljena javna rasvjeta.

- U "Elektri" iz Knina su napravili veliku stvar, moram ovim putem zahvaliti svima, uradili su, svaka im čast, a rečeno je i da će se ljudi priključiti.

Zar nije lani najviše nezadovoljstva bilo baš zbog toga što se priključak morao ponovno plaćati oko osam tisuća kuna premda su ljudi nekad odavno to već jednom platili?

- Jest, tako je, ali sad će to ipak ići. A čujte, moralo bi jer evo jedan ima tu dolje što iz Amerike dolazi, kaže, došao bi sigurno tu i za stalno, ali nema struje, pita se čovjek kako će živjeti. Kako ćeš ti obnavljati kuću bez struje, treba strojeve uključiti, ne možeš ručno. Ovo ovdje je kuća Đure Grubora, ona tamo je Ilije Grubora... Sjećate se, lani smo rekli da je još ovdje bilo Karanovića – govori Miloš dok gazimo po drači do kuće njegovih.

- Uf, kad se sjetim kako bi me baba tjerala da se vratim u Plavno da se mater ne brine, a trebalo je i pomagat u kući, radit, djeca su tada bila od koristi. A ja bi rekao da idem pa se kroz onaj prozorčić uvlačio nazad da me ona ne čuje... - smiješi se Miloš.

Kameni je to kompleksić gdje se betonskim skalama, sada pokrivenim raslinjem, silazilo do konobe, gdje se istim takvima penjalo na gornje podove, tu je i nastamba za svinje, za kokoši, kameno vjedro, stari plastični lavor... Teško je zamisliti da i žarulja ikad više ovdje zasvijetli, a kamoli računalo ili mobitel. Ipak, malo-pomalo, što je čovjek jednom mogao sagraditi, valjda bi danas još i lakše. No za takvo što trebalo bi među njima biti topline i sloge, trebala bi im sigurnost da će život provesti u slobodi, bez straha i zebnje da će im ikada više netko nauditi samo zato što imaju "pogrešno" ime i prezime.

A može li im se to jamčiti dok slušamo vijesti o kojekakvim kelemincima koji se i toliko godina nakon rata gnijezde među nedužan svijet poput poljskih strašila za ptice?

Kao da su svi plodovi ove zemlje njihovi.

image
Anja Šimpraga, saborska zastupnica
Nikolina Vukovic Stipanicev/Cropix
Anja Šimpraga: Puno se toga pomaklo nabolje

Pokušali smo doznati nešto više o projektu gradnje vrsnih deset kuća u Gruborima od Anje Šimprage, ali ona je radije ostala suzdržana još neko vrijeme.
- Sve ćete čuti možda već za mjesec dana, kada opet ove godine bude komemoracija u selu, ne bih htjela trčati pred rudo, ali istina je da se puno toga pomaknulo nabolje - kazala nam je ova saborska zastupnica iz redova SDSS-a i članica Srpskog narodnog vijeća.

item - id = 1116842
related id = 0 -> 1126122
related id = 1 -> 1123573
Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
26. rujan 2021 20:26