Rehabilitacija ustaštva

Bilo bi pravo čudo, planet bi se okrenuo na drugu stranu, a na Poljudu bi se pojavila jarka petokraka ili, božemesačuvaj, lik onog gorko oplakanog prije 35 godina, da je u Nadbiskupskom sjemeništu održana tribina o ustaškim zločinima, o masovnom likvidiranju i progonima Srba, Židova, Roma i boljeg dijela hrvatskog naroda. Ili da se divanilo o sudbinama naših nepodobnih sugrađana u devedesetima.

Najveći bi se mirakul, veći čak od međugorskog, desio da Pilić nije zapazio kako je Jasenovac „bio radni i tranzitni logor“, pa, eto, „nema dokaza da je u logoru do 1945. godine bilo masovnih ubojstava koji bi opravdali navode o tisućama žrtava“.

Tu se, naravno, nije stalo, jer tribine u Nadbiskupskom sjemeništu imaju čvrst sinopsis, rehabilitacija ustaškog režima i crkvene uloge u njemu ište turu ozloglašavanja partizana i antifašističkog pokreta. „Po svemu sudeći“, značajno će Pilić, Jasenovac je „poslužio kao stratište zarobljenika s Križnog puta“ nakon rata. Po čemu sudeći, nije se, koliko vidimo iz novinskog izvještaja, otkrilo na tribini, u prepunoj dvorani nije bilo nikog voljnog upitati Pilića po čemu sudi da je Jasenovac kao logor proradio tek nakon oslobođenja.

Svejedno, odgovorit ćemo – nema ni jednog dokaza da je Jasenovac od 1945. godine bio logor smrti. Postoje dokazi da su ustaše do 1945. godine u Jasenovcu ubili osamdesetak tisuća ljudi.

Duet Pilić-Vukić usklađen je s angažmanom Stjepana Razuma.

Svećenik, voditelj Nadbiskupijskog arhiva u Zagrebu, posvećen je prebrojavanju jasenovačkih mučenika po pravilima nacionalne matematike: zbraja se i množi žrtve nakon nacističkog poraza, one prije se dijeli i oduzima. A kada Razumovi napori padnu u šake bivšem partijcu, koji dva i pol desetljeća bježi od vlastite prošlosti, rezultat je poziv Državnom odvjetništvu da se uključi u prebrojavanje. Partijsko-popovska koalicija konačno bi trijumfirala kad bi DORH pokrenuo postupak zbog klevetanja i ozloglašavanja ustaškog režima te kad bi se istinu o genocidnoj naravi ustaštva i zločina u Jasenovcu zakonom zabranilo i proglasilo komunističkom ujdurmom.

Razum je, inače, predsjednik nečega što se zove Društvo za istraživanje trostrukog logora Jasenovac, Vukić je tajnik, a Pilić član Upravnog odbora. Dragi su sugovornici medija krajnje desnice i, naravno, Glasa Koncila, rado ih ugošćuju u crkvenim objektima - prije splitskog Nadbiskupskog sjemeništa, govorili su u Sisačkoj biskupiji, u društvu Vlade Košića, biskupa.

Infrastruktura pretvara nebitne bukače u ozbiljne revizioniste, a nju za sve pokušaje rehabilitacije ustaštva spremno ustupa Katolička crkva financirana iz državnog proračuna.

Red je sada citirati nekog tko je veći dio života zastupao uvjerenja iz bavarskih pivnica. Ili nadbiskupskih sjemeništa, svejedno. Zvao se Vinko Nikolić i bio je ustaša. Ne od ovih iz 21. stoljeća, nego pravi, uvjereni sljedbenik najgoreg režima koji se u 20. stoljeću spustio na ove prostore. U Drugom svjetskom ratu radio je u ustaškoj propagandi, potom je zbrisao u inozemstvo, devedesetih se, u skladu s trendovima, vratio u Hrvatsku. Franjo Tuđman imenovao ga je počasnim zastupnikom u Županijskom domu Sabora.

U kolovozu 1969. godine, u dubokoj emigraciji, izvan domašaja „komunističkih zlikovaca“ napisao je: „Jasenovac je ipak velika hrvatska rana i još veća sramota, i radi njega i danas duša nas boli i obrazi nam izgaraju od stida“, što valja pribilježiti kao jedan od ne baš brojnih tragova duše i stida kod ustaša.

Kvaternik: Psihopati kipte od mržnje

Pitali smo povjesničara Ivu Banca što misli o Razum-Pilić-Vukićevim riječima. Banac, koji u novije vrijeme uglavnom istupa kao ideolog hrvatskog konzervativizma, o tvrdnji da Jasenovac do 1945. godine nije bio logor smrti veli: „Vrlo sam skeptičan prema tim tezama, s tim ne želim imati apsolutno nikakve veze. Mislim da to nije predmet o kojem se može raspravljati, nisam vidio nikakvih ozbiljnih dokaza da to nije bio logor smrti.“

Nema ozbiljnih dokaza, ali tu je Vukić. Predstavlja se kao potomak logoraške obitelji, u Jasenovcu su mu, navodi, bili otac i baka. Kaže kako je logor bio „mjesto internacije protivnika vlasti, ali nitko nije doveden samo zato što je bio Srbin ili pravoslavac“, što je, po prilici, analogno stavu da sunce ne izlazi na srbočetničkom istoku, nego na sjeveru.

Fakti govore drugačije. U knjizi „1941. godina koja se vraća“ publicist i izdavač Slavko Goldstein citira rečenicu iz „Sjećanja“ Slavka Kvaternika: „Pavelić, rasovi i ustaše emigranti povratnici, kiptjeli su od osvete i mržnje prema Srbima. Dvanaestogodišnja emigracija, u kojoj su samo živjeli u čežnji za osvetom, napravila je od njih psihopate, ljude duševno bolesne od želje za krvnom osvetom. To sam se osvjedočio na svakom koraku, a tko nije bio kao oni, taj je žigosan kao izdajnik Hrvata.“

Citira i Glaise von Horstenaua, opunomoćenog predstavnika Wehrmachta u NDH: „Pavelić je travnja 1941. zakoračio na tlo domovine s namjerama ništa manjima... nego da ognjem i mačem sasvim zatre 1,800.000 pravoslavaca, koji su pomiješani s četiri milijuna Hrvata i 700.000 muslimana obitavali u zemlji.“

I Vladka Mačeka. Beznadne zime 1941. godine, kao jasenovački zatočenik, pitao je logorskog zapovjednika Ljubu Miloša ne boji li se Božje kazne zbog bezbožnih djela koja čini. „Nemojte mi ništa govoriti. Znam da ću za sve što sam počinio i što ću još počiniti u paklu gorjeti. Ali ću gorjeti za Hrvatsku“, odgovorio je Miloš.

Eto, kad smo još jednom utvrdili kako su ustaše prepoznavale neprijatelje – linijom nacionalne i političke nepodobnosti – te kakve su kazne određivali, zamolili smo Goldsteina i kao pisca, ali i kao svjedoka ustaškog terora, za komentar izjava Razuma i družine.

„Radi se o stavovima koji se u razvijenom, demokratskom društvu nazivaju negacija holokausta – ‘holocaust denial’. U zemljama razvijene demokracije takve su tvrdnje sudski kažnjive. Držim da se s ovim posljednjim pokušajima krivotvorenja istine o Jasenovcu prešlo sve granice tolerancije prema takvim neistinama i odlučio sam se prvi put o tome temeljitije oglasiti i dokazati da se radi o falsifikatima.“ Nije htio precizirati kada i gdje.

Povjesničar Tvrtko Jakovina ne pokazuje interes za Razuma, Pilića, Vukića i njihovo Društvo jer smatra „taj tip izjava i djelovanje tog Društva gadljivim i mene je 70 godina nakon zatvaranja Jasenovca sramota da se te teme otvaraju na ovakav način“.

Njegov je kolega Hrvoje Klasić rječitiji: „Svatko tko govori da Jasenovac nije bio logor smrti, da tamo nisu počinjeni stravični zločini, genocid, ne zaslužuje komentar povjesničarske, nego medicinske struke.“

Napominje kako je „bilo megalomanije, nedorečenosti, krivih interpretacija o broju žrtava, ali to ne daje nikome za pravo da negira ono što se tamo dogodilo“.

”Kloniranje imena žrtava”

O tribini u Nadbiskupskom sjemeništu kaže: „Ako se događala u prostoru Katoličke crkve, onda to pokazuje da ovom društvu ostaje jedno važno sučeljavanje – Katoličke crkve s vlastitom prošlošću. Ne impliciram da su svi svećenici podržavali ustaški pokret, naprotiv, ali nažalost, većina katoličkog klera ga je prihvatila i aktivno sudjelovala u njemu. Mislim da i danas to rade.

Činjenica da je predsjednik Društva Stjepan Razum i da se takve nakaradne revizionističke manifestacije događaju u prostorima Katoličke crkve, govori kako je nužno da se ona suoči s vlastitom prošlošću. Hrvatskom društvu ne može biti bolje ako institucija koja propovijeda evanđelje, mir i toleranciju negira jedan od najgorih zločina koji se dogodio u 20. stoljeću“, naglašava Klasić.

Zainteresirane za istinu upućuje na djelo Vladimira Žerjavića „Opsesije i megalomanije oko Jasenovca i Bleiburga“ gdje autor „znanstveno analizira problematiku brojki, preuveličavanja“. Upućuje ih i na bilo koju knjigu bilo kojeg stranog autora, bilo koji rad o NDH. „Tamo neće pronaći ništa podudarno s ovim što govore Razum i ekipa. Uostalom i Alojzije Stepinac je osuđivao ono što se tamo događalo, o tome je pisao i Glaise von Horstenau“, ističe Klasić.

Nataša Jovičić, ravnateljica Spomen-područja Jasenovac, poslala nam je opširnu pisanu izjavu iz koje izdvajamo: „Društvo za istraživanje trostrukog logora Jasenovac objavljuje tekstove koji nastoje dovesti u pitanje postojeće tumačenje povijesti koncentracijskog logora Jasenovac i na taj način rehabilitirati ustaški pokret i Nezavisnu državu Hrvatsku.

Pri tome je jedna od glavnih meta naša baza žrtava. Prema posljednjim navodima dr. Stjepana Razuma, koji se naslanjaju na tekstove Tomislava Vukovića objavljene u Glasu Koncila poimenični je popis do 1. lipnja 2015. godine navodno sadržavao 14 tisuća ‘kloniranih imena’ koja su sada navodno zamijenjena s novih 14 tisuća imena osoba iz popisa iz 1964. godine.

Želimo li shvatiti navode dr. Razuma, ispada da njihovo tumačenje ide u dva smjera. Prema jednoj verziji, govori o višestrukom uvećavanju broja žrtava kojih je stvarno upisano 14 tisuća manje u odnosu na postojećih 83.763. Ostale smo navodno klonirali i došli do brojke koju imamo. Kad su nas u tome ‘otkrili’ mi smo ovih 14 tisuća kloniranih uklonili i dodali 14 tisuća novih imena te smo došli do iste brojke od 83.763 žrtava. Na osnovi toga ispada da JUSP Jasenovac raspolaže s imenima barem 97.763 žrtava, ali smo se kao ipak zadržali na brojci 83-84 tisuće jer nam je netko dao ‘nalog’ da se držimo te brojke“, piše Jovičić i nastavlja:

„Drugo tumačenje Razumovih tvrdnji išlo bi u smjeru da smo, kada smo saznali da su nas ‘otkrili’ u navodnom lažiranju podataka naknadno iz popisa iz 1964. godine uvrstili novih 14 tisuća imena na mjesto postojećih ‘klonova’. Tako je prema njihovim navodima od 443 upisanih osoba s prezimenom Bogdan na popisu bilo svega 167 stvarnih osoba. Ostalih 276 su bili ‘klonovi’.

Tih 276 smo prema Razumovim tvrdnjama izbrisali i na njihovo mjesto uvrstili novih 276 Bogdana prema popisu iz 1964. godine. Prema Razumu, sličan je slučaj i s prezimenom Božić gdje se među 141 žrtvom nalazi 36 ‘klonova’.

Osobno i profesionalno nepodnošljivo

Odgovorno tvrdimo da se u popisu nalazi 83.763 imena različitih osoba među kojima svakako ima pogrešaka i nedostataka. Upravo zbog toga stalno i pozivamo ljude da nam se jave s novim informacijama kako bi popis mogli učiniti što točnijim i što potpunijim“, ističe Jovičić te napominje kako su uvažavajući sve „konstruktivne informacije“ popis iz 1964. godine skratili za 937 imena osoba koje su se vodile kao jasenovačke žrtve, a zapravo su preživjele logor ili su stradale na drugom mjestu te kako se ne žele svađati, nego časno raditi posao koji „do sada nitko nije kvalitetno napravio.

Meni je u Jasenovcu ubijeno 88 članova šire obitelji i ovo sve skupa mi je osobno i profesionalno gotovo nepodnošljivo”, zaključila je.

Skoro čitav travanj web-stranica Spomen-područja bila je hakirana i izložena računalnim napadima. Nije uništena, zasad. Minoriziranje jasenovačkog stradanja dobiva novi zamah.

Dani su dugi, a mrak sve gušći.