StoryEditor
HrvatskaNOVI ŽIVOT

Jadranko, Hrvat koji je ‘pobjegao‘ u Irsku: Otišli smo jer nam se ne sviđa kakva je Hrvatska postala. Želim da moja djeca odrastaju drugdje; Odgovorio je i na pitanje hoće li se ikad vratiti...

Piše PSD
1. prosinca 2021. - 12:53

Ako bi se imigranti iz Hrvatske u Irskoj dijelili na one koji su morali otići iz ekonomskih razloga i one koji su željeli otići jer su naprosto htjeli živjeti drukčije, onda bi Varaždinac Jadranko Jed Gjerek (1974.) zasigurno spadao u ovu drugu skupinu, piše Nives Matijević za H-Alter u svom serijalu tekstova vezanih uz Irsku i iseljavanje hrvatskih obitelji. 

Prvi dio pročitajte ovdje: 

Tisuće hrvatskih obitelji su otišle u Irsku, izašli podaci koliko zaista naših građana živi u toj zemlji. Iz Hrvatske je u tu državu preselio jedan oveći grad

Gjerek je majstor lončarstva, kojim se bavi već dva desetljeća. Bio je tzv. gradski lončar grada Varaždina sa statusom nositelja nematerijalnog kulturnog dobra za tradicijsko lončarstvo sjeverozapadne Hrvatske. U Irsku je došao 2017. godine, najprije sam. Mjesec dana kasnije, kad je završila školska godina, stigla je i supruga s djecom od 7 i 9 godina.

„Ne spadam u ekipu koja je morala otići. Recimo da sam morao otići zbog sebe i svoje obitelji, zbog našeg osobnog razvoja i zbog toga što se ne slažem s tim kakva je Hrvatska postala kao država i društvo. Želim da moja djeca odrastaju u multinacionalnoj i multikulturalnoj sredini, ravnopravno s drugim kulturama, nacijama, religijama, rasama i seksualnim orijentacijama, u kojoj se na onog tko je drukčiji ne gleda kao na neprijatelja. Ne zanima nas ništa ispod te razine. To je razlog zašto smo otišli. Djecu odgajamo tako da im je domovina cijeli svijet, da govore više jezika, da jednog dana imaju diplomu priznatu svugdje u svijetu i da mogu od svog znanja i vještina živjeti i raditi gdje budu htjeli.

Živjeli smo u centru Varaždina. U Hrvatskoj nam je sredina postavljala okvire koje nismo bili spremni prihvatiti, pa smo još od 2013. razmišljali da se maknemo. Prvo smo mislili otići u Istru, koja je drukčija od ostatka Hrvatske, ali time bismo promijenili sredinu, ali ne i državu/društvo, pa smo odustali. Godinu prije odlaska prikupljali smo informacije o raznim državama, a izbor se suzio na Irsku. Svidio nam se irski školski sustav i kako stvari ovdje funkcioniraju, a neki naši prijatelji iz Varaždina već su bili tu. Uz njihovu pomoć riješili smo i smještaj u Tuamu kod Galwaya, na zapadnoj obali Irske. I danas smo u istom mjestu, ostat ćemo još desetak godina, dok djeca ne završe školovanje, a onda ćemo vidjeti…

U Hrvatskoj sam kao lončar izrađivao različite predmete, prodavao na sajmovima, sudjelovao na izložbama, predavanjima i radionicama. Objavio sam i knjigu „Tradicijsko lončarstvo sjeverozapadne Hrvatske između Drave i Ivanščice“ i nekoliko istraživačkih radova o lončarstvu. Deset sam godina radio na Špancirfestu, a moj je studio i danas tamo. Naravno da sam mogao ostati u Varaždinu, hodati od vrata do vrata raznih institucija, upozoravati da ne poštuju Zakon o kulturnim dobrima, svađati se s činovnicima, raditi iste predmete i vrtjeti istu priču. Ali to ne bih bio ja, pa sam izišao iz komfor zone.

Kad sam došao u Irsku, moj je engleski bio poprilično skroman, što sam shvatio tek u razgovoru s ljudima kojima je engleski prvi jezik. Prva tri posla bila su mi u tvornicama – u tvornici boja za HP printere, pa tvornici medicinske opreme i na kraju u kompaniji Valeo koja proizvodi parkirne kamere za automobile visoke klase.

U međuvremenu sam postao art i craft tutor u obrazovanju odraslih, pa radim pola radnog vremena za jednu obrazovnu agenciju. Usto sam redovni student treće godine suvremene umjetnosti sa specijalizacijom u 3D medijima. Član sam Ceramics Ireland, krovnog udruženja irskih umjetnika keramičara, te lokalnog udruženja keramičara Clay Galway. Radio sam i na projektu u sklopu Europska prijestolnica kulture Galway 2020. Sudjelovao sam i na nekoliko izložbi, a radovi su mi se našli i u nekim irskim publikacijama. Vjerujem da je moj rad u uzlaznoj putanji, a imam i potporu fakulteta.

Supruga je kao stručnjak za suplemente u Hrvatskoj radila u trgovini zdrave hrane, pa isti posao radi i ovdje. Oboje smo zadovoljni poslom, djeca su zadovoljna školom, imamo prilike za rast i razvoj, a država i društvo nas ne sputavaju.

Bi li se vratio u Hrvatsku? Hrvatsko je društvo, nažalost, postalo izuzetno zatvoreno. Problem je takvog društva što je ono samo sebi mjerilo i ne prihvaća usporedbe i preispitivanje vlastitih vrijednosti. Potrebno mu je otvaranje i povezivanje sa svijetom i ozbiljna reforma u kojoj koja će ljudi (opet) naučiti razliku između istine i laži, lijepog i ružnog, dobrog i lošeg. S obzirom da se društva mijenjaju na razini 20 plus godina, a da u Hrvatskoj nikakav početak promjena nije na vidiku, mislim da se odgovor sam nameće.“

U Irskoj nema hrvatskih klubova, niti kakvih klasičnih organizacija, ustanova ili institucija gdje bi se okupljali raspršeni imigranti iz Hrvatske. Dijelom je to stoga što je riječ o relativnoj novijoj emigraciji, no nije isključeno da je i sama struktura hrvatske emigracije u Irskoj takva – a doima se da su to dominantno mlađi i urbani ljudi, koji se često sele i mijenjaju poslove – da joj takav način okupljanja nije ni neophodan.

item - id = 1147599
related id = 0 -> 1156317
related id = 1 -> 1155685
Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
07. siječanj 2022 00:36