StoryEditorOCM
Hrvatskaopasne namjere

Iznenađeni objavom Marijane Puljak i njenim viđenjem kriznih mjera, uputili smo joj 12 pitanja, no odgovore još čekamo. Pogledajte što je napisala i što smo je pitali

23. studenog 2022. - 12:57

Ne prestaju frcati reakcije na uvođenje poreza na ekstraprofit - baš kao što ne prestaje ni gomilanje ekstraprofita.

"Ovo je kriza koja zahtijeva od onih koji imaju više, da pomognu onima koji imaju manje. To je svojevrsni solidarni doprinos radi pravednije podjele tereta krize koja pogađa sve u društvu", obavijestio je premijer Andrej Plenković, izričito naglasivši da je ova "solidarnost" i "pravda" isključivo vanredna i kratkotrajna mjera.

Ovo su, očekivano, komentirali mnogi političari i poduzetnici. Međutim, nama je za oko posebno zapela objava Marijane Puljak koja dolazi iz redova liberala; točnije, stranke Centar.

Ona je, na svom Facebook profilu, napisala:

"Uvođenje novog poreza dovest će do daljnjih poskupljenja i još većeg siromašenja građana RH.

...

Hrvatska je već sada jedna od država s najvećim poreznim opterećenjem u svijetu i gomilom birokratskih prepreka za poduzetnike. Još jedan porez, čak treća stopa poreza na dobit, pa makar bio i jednokratan, opet šalje poruku da je loše biti uspješan. Proračun države se puni nikad bolje, prihodima od PDV-a, i ako itko ima “ekstraprofit” onda je to državni proračun. Uvođenje novog poreza ograničit će investicije i rast i razvoj poduzeća i cijelog gospodarstva.

Zagovaramo solidarnost i pravednu raspodjelu tereta krize, no kako bi mogli pomoći svim potrebitima u teškim i kriznim situacijama moramo imati bogato i razvijeno društvo koje neće kažnjavati uspjeh već prepoznati tko su zaista oni koji iskorištavaju krizu za punjenje vlastitih džepova.

Ovo je, zapravo, idealna situacija u kojoj država može smanjiti birokratski aparat, poreze i parafiskalne namete i tako pomoći poduzetnicima i građanima. Nažalost, kao i do sada, Vlada provodi promašene ekonomske politike koje nemaju za cilj pomoći građanima, već napuniti proračun kako bi se moglo nastaviti s promašenim politikama dijeljenja novca podobnima i hranjenja aparata koji jamči opstanak društvenog statusa quo."

Na "smanjivanje poreza poduzećima" koja ostvaruju ekstraprofit i poticanje "rasta i razvoja" gospodarstva se nedavno odlučila i bivša britanska premijerka Liz Truss. Nakon što su takve ideje šokirale tamošnju javnost, podvijenog repa je podnijela ostavku. Trajala je 44 dana.

Zamijetivši još nekoliko interesantnih konstrukcija u objavi ove bivše zaposlenice OTP banke i ne uspjevši u potpunosti pojmiti logiku njenih izvedenica, okuražili smo joj se postaviti par pitanja. Točnije - dvanaest.

Nažalost, odgovore nismo dobili ni nakon par dana. Međutim, kako javnost ne bi ostala zakinuta za 100-postotni muk saborske zastupnice, čiji suprug i politički istomišljenik sve glasnije najavljuje osvajanje Banskih dvora, neispunjeni upitnik objavljujemo ovdje.

Ali, prije toga, kratki uvodnik.

Naime, postoji nešto što se zove "kapitalistički ciklusi" ili "boom&bust cycles". Oni su, u širem vremenskom razdoblju, gradivno tkivo tog društvenog uređenja. Ili, u jako širem vremenskom razdoblju - riječnikom nekog fizičara - njegovi atomi. Bez njih kapitalizam, kao takav, ne može postojati.

Ti ciklusi, po samoj svojoj prirodi, sadrže recesije. Recesije su definirane smanjenjem gospodarskog rasta, padom zaposlenosti i, sukladno tome, standarda.

Čitav ovaj "problem" - zapravo inherentna ciklička nužnost - nastane zato što će ljudi, željni tehničkog cilja igre kapitalizma - profita - pretjerano ulagati kada je kredit lako dobiti, a kamate su preniske. Ovo će onda stvoriti preveliku izloženost dugu ekonomije u cjelini.

Pošto u bazenu cirkularnog novca ne postoji iznos koji se treba vratiti kao kamata - jer je primarno emitirani novac emitiran kao on sam, bez pri komercijalnom kreditu izmišljene i nametnute kamate - to je kao igra muzičkih stolaca, u kojoj postoji jedan stolac manje nego li je ljudi koji igraju. Netko tu kamatu neće moći (fizički imati otkud) vratiti. Taj bankrotirani entitet će prouzrokovati da onaj kojem on duguje također nema taj isti novac za proslijediti, pa se kula od karata pomalo (ali sigurno) urušava.

Dakle, misliti da kapitalizam funkcionira bez recesija i svega neugodnog što ide uz njih je, jednostavno, ne razumjeti njegove tehničke aspekte. A boriti se protiv toga je kao davanje gasa pred provalijom.

Jasno, čitava ova kolektivna fantazija se odvija u okvirima nepromijenjenih fizičkih datosti planeta, jednake radne snage te iste dostupnosti tehnologije i znanja, dok ukupni svjetski dug - kada se zbroji javni i privatni - sjedi na rekordnih 303 bilijuna dolara. A Zemlja ga duguje... Valjda izvanzemaljcima.

image
Leon Neal/Afp

Svakako, ovo su pitanja koja smo uputili Marijani Puljak, no odgovore nismo dočekali:

1. Što fali punjenju proračuna? Zašto proračun postoji, da se puni ili da se ne puni? Je li bolje kad se loše puni ili kad se dobro puni? Predlažete li potpuno ukidanje proračuna, kao takvog?

2. Kojim točno alatima "zagovarate solidarnost i pravednu raspodjelu tereta krize"? Manjim porezima za one koji više zarađuju? Ili idejom da se bogati trebaju bogatiti većim multiplikatorom nego siromašni pa, kad se stvori dovoljna razina nejednakosti, će i siromašni dobiti nešto?

3. Sugerirate da "još jedan porez...šalje poruku da je loše biti uspješan". Jesu li - vanredni i nenamjerno isprovocirani - ekstraprofiti, uzrokovani globalnom pandemijom, prekidom opskrbe, ratom i inflacijom, vaša ideja "uspjeha"?

4. Što je, konačno, taj "uspjeh"? Je li uspjeh ekstraprofit za jednog ili ekstraprofit za sve?

image
Fanatic Studio/Gary Waters/ Sc/Science Photo Library Via Afp

5. Ukazujete da "moramo prepoznati tko su zaista oni koji iskorištavaju krizu za punjenje vlastitih džepova". Ako se punjenjem državnog proračuna pune "vlastiti džepovi", čiji džepovi se pune ekstraprofitima privatnika?

6. Objašnjavate da će "uvođenje novog poreza ograničit investicije i rast i razvoj poduzeća i cijelog gospodarstva". Osim napomene da je danas omjer novca u cirkulaciji i investicija najmanji nego ikad u povijesti, znatiželjni smo - kako se zove to kad država uloži u gospodarstvo pa onda ono raste i razvija se, što istoj državi donosi povratnu korist?  

7. Kažete "kako bi mogli pomoći svim potrebitima...moramo imati bogato i razvijeno društvo". Što je to "bogato"? Je li to apsolutna ili relativna stavka? Postoji li bogato bez siromašnog? Može li "bogato" kupiti "manje bogato" i čini li to "manje bogato" "bogatim"? Je li korporacija koja ima profit veći od 300 milijuna kuna, a koji je iznad razine od 20 posto od prosjeka u zadnje četiri godine, "nebogata"? U odnosu na koga je nebogata; na onoga koji ima 600 milijuna ili onoga koji ima 5 milijardi profita?

8. Iz kojeg razloga bi morali "pomoći potrebitima" u situaciji u kojoj bi, kako rezonirate, "imali bogato društvo"? Gdje su potrebiti u bogatom društvu? Kada i kako društvo postaje bogato? Koliko ljudi u društvu treba biti siromašno da bi društvo bilo bogato?

image
Damjan Tadic/Cropix

9. Svjetska populacija je od 1960. godine do danas narasla dva i pol puta, dok je BDP, to jest količina proizvedenih dobara i usluga - ili "ekonomski rast" - u istom razdoblju multipliciran 61 put. Po nekakvoj uvriježenoj logici stvari moderne ekonomske misli, ukrštavanje ovih parametara trebalo bi značiti da u 2022. godini, u materijalnom smislu, prosječan čovjek živi nekih 24 puta bolje nego njegovi baka i djed. Ipak, realne plaće (kupovna moć) su, više-manje, iste kao 60-tih; i na zapadu. Stoga, koliko točno - očito više od 61 put - treba gospodarstvo narasti da bi narastao i standard?

Bonus pitanje: Može li, na konačnom planetu, BDP (potrošnja konačnih resursa) također rasti beskonačno, a ako ne, dokle točno može? Ili je možda umjesto beskonačnog rasta praktičnije - jer je "beskonačno" ipak malo nepraktično - napraviti nekakvu redistribuciju?

10. Kako to redistribucija dovodi do "većeg siromašenja" onima kojima se daje? Tko je taj tko, u tom slučaju, toliko oduzima siromašnima da, unatoč što im se daje, postaju još siromašniji? Gdje i u koju svrhu odu ta oduzeta sredstva? Je li prestanu postojati? Kojim točno mehanizmom, bez redistribucije - dakle, bez mijenjanja trendova toka bogatstva - dolazi do toga da svi postanu bogati (op.a. da imaju odsustvo siromaštva)? Gospodarskim rastom iz pitanja poviše?
 


11. Ako famozni trickle down economics tj. ideja da što su "bogati bogatiji siromašni su isto...bogatiji" funkcionira, zašto je onda, po univerzalnom računu etičke granice siromaštva, 60% svijeta ekstremno siromašno? Naime, da bi dobila klasični izmjer, Svjetska banka uzima prosjek standarda nekolicine najsiromašnijih zemalja svijeta, a rezultat primjenjuje na čitavi svijet (radi se o 1,90 dolara dnevno). Peter Edward sa sveučilišta u Newcastle-u je pak osmislio tzv. etičku granicu siromaštva prema kojoj bi, kako bi se globalno dostigao očekivani životni vijek preko sedamdeset godina, ta univerzalna brojka trebala iznositi 7,40 dolara. Nije puno, složit ćete se.

12. Slobodno tržište postoji već 250-300 godina, a moderni kapitalizam 50-ak. Za koliko godina, po vašim procjenama, možemo očekivati da će nevidljiva ruka uravnotežiti stvari i bi li joj se - da malo galvaniziramo čitav ovaj proročansko-metafizički proces - možda ipak bilo razborito pomoliti - vlastitim rukama?

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
26. siječanj 2023 08:59