Što je bilo zajedničko državama koje su bile utemeljene na totalitarnim ideologijama nacifašizma i komunizma?
To su bile države koje su se smatrale zadnjim utemeljenjem onoga što je istinito i dobro, zadnja riječ povijesti. Takve nacifašističke/komunističke države nazivamo i etičke države, nasuprot demokratskim državama. Demokratska država utemeljena je na nadmoći prava i ljudske slobode, dok se etička država postavlja kao apsolutni sudac dobra i zla, kao izvor etike za pojedinca i za zajednicu, kao jedini kreator općeg dobra.
Demokratska država nije etička država, jer je u njoj nositelj i izvor moralnog djelovanja slobodni pojedinac, njegov zdrav razum i savjest, dok je etička država ta koja odlučuje koje je ponašanje dobro, a koje ne. Demokratska država pak nije ni neetična, no ona ne određuje što je istinito, a što lažno, što je (za mene) dobro ili zlo, već jamči građaninu okvir, tri temeljna naravna prava, pravo na slobodu, pravo na život i pravo na vlasništvo.
U ime naroda
Etička država, kao apsolutni arbitar istine i dobra, stoga će vam, kako su činili nacifašisti i komunisti, u ime države (u ime naroda), ako niste u skladu s propisanim moralom i istinom bez problema oduzeti slobodu, bez problema će vas ubiti ili poslati na Goli otok, bez problema će vam uzeti vaše vlasništvo (nacionalizacija). Demokratska država, jamčeći ljudima slobodu, nuka ih na građansku inicijativu i odgovornost, etička država pak odgaja, pa onda, kako znamo iz povijesti nacifašizma i komunizma, i preodgaja. Demokratska država stvara uvjete, okvir za autonomni razvoj pojedinca, etička država taj isti razvoj propisuje.
Nažalost, i liberalne demokracije, od Amerike do EU-a, pod utjecajem wokizma, dženderizma, radikalnog feminizma i druge moralne policije sve se više pretvaraju u etičke države, koje propisuju kako se koga oslovljava, što je ispravno misliti i reći, s političkom korektnošću kao novim oblikom etičkog puritanizma te tzv. antidiskiriminacijskim zakonima u funkciji nečije infantilne poremećenosti. To je sloboda koja je izgubila priključak na ono što su izvorni liberali smatrali regulatorom slobode, a to je zdrav razum, protiv bilo kojeg dogmatizma, pa i sekularnog, kvaziliberalnog.
Demokratska država iako nije etička nije nije ni nemoralna, ona iznimno cijeni i potiče moralnost građana, ali je ne propisuje. Kao u nacifašitičkom, komunističkom, ili kvaziliberalnom obliku dženderističke etičke države.
Sažeto: Država ne bi trebala dobiti ovlasti izvan nužnih, jer ne predstavlja vrhunac etike, vrhovnu svrhu i apsolutnog arbitra dobra i zla.
Država nije etička norma za pojedinca, pa ni ponašanje države nije izuzeto od moralnih ocjena pojedinca koji, naprotiv, ima pravo na otpor i pobunu protiv bilo kojeg oblika zlouporabe vlasti. Demokratska pravna država je jamstvo slobode, ali nije pozvana davati pravila mišljenja ili ponašanja, odlučivati što je moralno prihvatljivo, a što nije.
Prijedlogom novog zakona o kojem se prošli tjedan žustro raspravljalo u Saboru, ako zakon prođe, Hrvatska bi mogla (opet) postati etička, a ne demokratska država.
Ovo je zakon koji se bavi prekršajima, a ne kaznenim djelima koja su po toj materiji već definirana drugim zakonima, od klevete nadalje, pa nije jasno čemu ovaj, jednom dijelu, “ćudoredni” zakon s drakonskim kaznama.
Najviše bure, očekivano i za javnost zabavno, podigao je pozdrav “Za Dom spremni”, omiljena igračka raznih Pupovaca i drugih moralnih higijeničara društva koji u kući imaju sav namještaj, osim zrcala.
Država i partija mogu lagati, građanin ne
No, ako država već propisuje koji je pozdrav ili simbol totalitarnih i zločinačkih režima prihvatljiv a koji ne, i sama postaje etička država jer je arbitrarna pa su joj pozdravi i simboli nekih etičkih, totalitarnih država i sustava prihvatljivi, neki ne. Ako smo demokratska država koja je suprotnost svim totalitarnim, nacifašističkim, komunističkim i kvaziliberalnim, pa i četničkim, etičkim režimima, ovaj zakon treba biti jasniji. Jer Hrvatska je devedesetih postala suprotnost tim sustavima, demokratska, a ne etička država, pa je ovakvim maglovitim odredbama nejasno kojim putem želi nastaviti: putem demokratske ili etičke države.
Jednako tako, prema tom zakonu, baš u maniri etičke države, i Hrvatska država neće arbitrarno određivati samo što je dobro, a što zlo u pozdravima i simbolima, već i jeste li djecu odgojili dobro ili loše. Koja će to državna instancija ili službenik biti kriterij što je dobar odgoj?
K tome, opet u maniri etičke države, i Hrvatska država bi određivala što je istina a što laž u ime borbe protiv lažnih, uznemiravajućih vijesti. Dakle, morat ćemo Obulječinom ministarstvu medija još dodati ministarstvo istine. Takav zakon već ima Rusija. Ako taj zakon o širenju lažnih vijesti prođe, demokratski izbori će biti nemogući, jer se tijekom izbornih kampanja najviše laže. Trebat će dokinuti i lovačka i ribička društva.
Bedasto je tvrditi, kao taj zakon, kako laž uznemirava. Naprotiv, ljude puno više uznemiruju istine, primjerice, da smo pred demografskim kolapsom, nego Plenkovićeva muljancija da smo pod njegovim vodstvom ušli među 15 najrazvijenijih zemalja svijeta. Istina često više uznemirava nego laž. No, očito, lagati smije država i partija, građanin ne. Već viđeno...
U jednom: biti lažljiv čovjek nije protuzakonito, biti loš čovjek ili roditelj nije protuzakonito. Kao što ni biti idiot nije protuzakonito pa dići ruke za ovakav neizbrušen zakon.