Hadezeovci i Hrvati općenito male su bebe za naprednjake i Srbe.

Hoćete primjer? Do siječnja ove godine u fotelji šefa tamošnje elektroprivrede sjedio je stanoviti Milorad Grčić koji je prije toga pekao prasiće. Navodno odlično. Njegov uspon političkom vertikalom mnogi su doživjeli kao upravo nenadoknadivi gubitak za srbijansko ugostiteljstvo.

Iz pečenjare znakovitog imena “Fantazija” do Elektroprivrede Srbije nije se džilitnuo zaslugom činjenice što raspolaže blistavim kvalifikacijama. Studij je, doduše, upisao još kao mladić, ali ga je, po osobnom priznanju, “zanemario zbog rata i sankcija”. Naknadno je - i navodno! - ipak diplomirao na Fakultetu za uslužni menadžment u Sremskoj Kamenici. Navodno utoliko što dotična akademska ustanova uporno, već godinama odbija javnosti predočiti njegov diplomski rad.

No, sve i da je zaista završio taj faks, on mu ne bi bio ni od kakve pomoći za upravljanje delikatnim, strateški važnim sektorom čije održavanje i uredno funkcioniranje traži angažman vrhunskih stručnjaka. Djevičansko neznanje o energetici nije, međutim, Grčića spriječilo da ignorira isprva savjete, a potom i očajničke vapaje tehnologa koji su ga upozoravali da su postojeći rudnici ugljena iscrpljeni. On je nastavio nezajažljivo grabiti, ne mareći što uz dragocjeni ćumur uzima i ilovaču. Kad se ona zapekla u termoelektranama i tako zaribala cijeli sustav, ugledni pečenjar otjeran je s prestižnog položaja.

Ipak nismo najgori?

Ovoga ljeta Srbija se morala suočiti s tri bolne činjenice – da su joj termoelektrane u komi, da su hidroakumulacije prazne i da je cijeli svijet u golemoj energetskoj krizi. I kako je premudri Aleksandar Vučić riješio ovaj problem? Sjetio se otići u Jasenovac i režirati skandal koji će onda njemu lojalni mediji - a takvi su gotovo svi, uz nekoliko časnih iznimaka vrlo ograničenog utjecaja – tjednima neumorno rastezati kao žvakalicu da se nitko ne bi sjetio razmišljati o činjenici kako bi cijelu zemlju uskoro mogle obasjati petrolejke.

Do te razine ludila HDZ se još uvijek nije strmopizdio, iako ne sumnjam da hoće, samo trebamo biti strpljivi. No, sve ovo nisam napisao da bih se upuštao u procjene kad će naša stožerna stranka dodirnuti dno dna gdje je već neko vrijeme kolegijalno čeka partija Aleksandra Vučića, nego da bih podsjetio na očigledno: kako je Srbija po svim ili barem većini mjerljivih parametara gora od nas i kako nas samim svojim postojanjem zgodno i utješno podsjeća na činjenicu kako Hrvati ipak nisu najnesretniji narod na svijetu.

Taj poučak drži vodu sve dok se ne zateknete u Novom Sadu i poželite otputovati u Beograd kao, recimo, potpisnik ovih redaka prošloga tjedna. Što mislite koliko je tamošnjoj ferati potrebno da prevali osamdesetak kilometara, što je udaljenost između dva najveća srbijanska grada? Pola sata! Majke mi, ne lažem, ne karikiram, ne pretjerujem. Tek što si se udobno smjestio i rasklopio laptop da bi nekako ubio pusto vrijeme koje stoji pred tobom, već te iz razglasa obavještavaju kako si stigao na odredište.

Nakon toga iskustva, htjeli-ne htjeli morate si postaviti pitanje zašto bi itko živio u pregolemom, prljavom, prometno zagušenom, opasnom i divljem Beogradu kad tamo može samo raditi, a živjeti u mirnom, skockanom, lijepom, ležernom Novom Sadu.

Vlak od tisuću km na sat?

To, međutim, nije jedino pitanje koje će vam pasti na pamet. U nekom trenutku počet ćete razmišljati o tome kako bi mogla izgledati Slavonija da je sa Zagrebom povezuje suvremena - ravničarska, dakle, ne previše zahtjevna - pruga. Bi li se i u tom slučaju ljudi iz nje iseljavali ili bi se, upravo suprotno, ljudi tamo masovno doseljavali u potrazi za ugodnijim i mirnijim – ali ne izoliranim i zapuštenim - okružjem? Konačno, zašto uboga, nesretna, izmrcvarena Srbija može sebi priuštiti pristojnu željeznicu – pa makar samo na ograničenom potezu od osamdesetak kilometara – a mi pod egidom HŽ-a i dalje imamo savršeno beskorisno, groteskno ruglo koje guta milijarde javnoga novca?

Izletić koji je u meni razgorio ljubomoru i produbio potištenost zgodno se poklopio s objavom vijesti da je u Kini testiran prototip vlaka koji može juriti do 1000 kilometara na sat.

Već trideset i dvije godina nisam sjeo u domaću željeznicu, i to iz jednostavnog razloga što je život prekratak da bih ga potratio na truckanje našim feratama. Lako za mene, ali mnoga djeca, osobito iz Dalmacije, koja su vršnjaci hrvatske demokracije, već su ušla u četvrto desetljeće života, a još uvijek nemaju pojma što to znači putovati željeznicom. Mogu li oni uopće razumjeti puni smisao ponosne kineske objave da će im ferate uskoro redovito šibati soma kilometara? •