StoryEditor
Hrvatskajučer, danas, malo sutra

Ivica Ivanišević: Zašto su prigovarači savjesti izabrali biti baš ginekolozi, a ne urolozi, pedijatri ili radiolozi? Pita li se tu itko o standardima profesije...

13. svibnja 2022. - 19:46

Službeno, agnostike i ateiste u ovoj zemlji treba svijećom tražiti. Naime, više od devedeset posto građana deklariraju se kao vjernici. U to mi je, naravno, teško povjerovati. Problem je, naime, u tome što općenito ne vjerujem rezultatima masovnih izjašnjavanja koji zrcale granitnu, sjevernokorejsku monolitnost. Taj megapostotak, doduše, sugerira kako je broj autentičnih vjernika kod nas značajan, ali navodi i na razložnu slutnju kako su ovdje ljudi izloženi ne manje značajnom pritisku konformiranja. Nitko u svojoj sredini ne želi stršati kao bijela vrana, nego radije bira praviti se da i sâm dijeli vrijednosti u koje se većina glasno zaklinje.

Ali zanemarimo načas moju sumnjičavost i dopustimo mogućnost da svi koji su zaokružili svoju odanost vjeri uistinu jesu takvi: dakle, pobožni do srži i privrženi vrijednostima koje njihova crkva promiče. Okej, sad možemo dalje. U zemlji koja ima više od devedeset posto vjernika (uglavnom katolika, uz male zajednice pravoslavaca, muslimana i protestanata) pobačaj je zakonom dopušten. Taj zakon nije nam pao s neba, niti ga je nametnula neka tuđinska sila, za njega su slobodnom voljom glasali saborski zastupnici koje su građani Republike Hrvatske – inače, još jednom podsjećam, gorljivi vjernici – izabrali jednako slobodnom voljom. Kakav zaključak možemo izvesti iz premisa da su naši ljudi religiozni i da im je pobačaj prihvatljiv? Bojim se, samo jedan: da je manjinu onih koji se zauzimaju za kriminalizaciju abortusa potpuno umjesno zvati radikalima.

Jednostavno, zar ne! Ali nije, sugerira nam naša praksa. Jer ginekolozi koji ne žele obavljati abortuse neće priznati da su ono što zaista jesu, naime, ljudi koji svoja radikalna vjerska uvjerenja stavljaju iznad zakona. Oni žele da se njihovo natražnjačko oglušivanje o pravila struke i civilizirane zajednice pompozno nazove prigovorom savjesti.

image
Zeljko Hajdinjak/Cropix

Za početak, to je uvredljivo za sve one liječnike koji svoj posao rade normalno i u punome opsegu. S pozicije klasičnog prigovarača savjesti, kolega koji obavlja abortus nije ništa drugo nego ubojica, moralna mizerija vrijedna prezira i gađenja. Ustanova u kojoj se dotični zahvat izvodi teško da se smije zvati zdravstvenom, prije će biti kako se radi o klaonici ili stratištu. A kad već jest tako, zašto gospodin prigovarač, svojoj savjesti unatoč, ostaje zaposlenikom mesnice koja se lažno izdaje za bolnicu, zašto održava srdačne kolegijalne odnose s tobožnjim liječnicima koji su ustvari obični mesari? Valjda mjera njegove savjesti nadmašuje visinu mjesečne plaće? Ili je ipak ne nadmašuje, nego bi gospodin htio biti moralno uzoran, ali na tuđi trošak i štetu?

image
Damir Skomrlj/Cropix

Cijela žvaka o prizivu savjesti velika je prevara i laž, kvazihumanistička floskula kojom se zaklanja barbarska pokornost vjerskom fanatizmu, i točka. S dvadeset pet-šest ili više godina, kad su birali svoju specijalizaciju, današnji su se prigovarači mogli obavijestiti o važećim zakonima ne samo na našim prostorima, nego i u cijeloj Europi i propitati svoju savjest, pa zrelo promisliti hoće li jednoga dana biti kadri izvoditi abortuse. U dvadeset i prvom stoljeću na europskome tlu to se, naime, očekuje od ljudi koji su svoje medicinsko obrazovanje odlučili izbrusiti u niši ginekologije. Mogu razumjeti da netko ne može ili ne želi raditi pobačaj, ali ne mogu razumjeti da se takav netko odlučio školovati za ginekologa. Zašto, pobogu, nije izabrao biti pedijatar, kirurg, urolog, oftalmolog, radiolog? Gotovo svugdje je legitimno biti pacifist. Neka njih u školstvu, građevinarstvu, kulturi, umjetnosti, teškoj metalurgiji, poljoprivredi, novinarstvu... Samo na jednome mjestu oni nemaju što raditi – u oružanim snagama. Tamo nam ne trebaju raznježeni hipiji s cvijećem u kosi, nego dobro obučeni, namrgođeni profesionalci koji su u stanju, ustreba li, bez oklijevanja zapucati.

Zato je tlapnja o prizivu savjesti samo to, tlapnja, kojom se manjina vjernika radikalnih stajališta pokušava javno producirati kao moralno nadmoćna svim drugim građanima koji žive u suglasju sa standardima profesije koju su izabrali i zakonima zemlje čiji su državljani. Toleriranje slobode tobožnjeg prigovora savjesti nanosi višestruku štetu: ugrožava zdravlje žena, izvrgava ih poniženju, laičku državu pretvara u katoličku talibaniju, zakone, koji bi trebali jednako vrijediti za sve, pretvara u predmet sprdnje, a usput vrijeđa i zdravu pamet, jer se ovdje ne radi ni o kakvoj obrani savjesti, nego o golom nasilju u ime zatucanog, barbarskog shvaćanja vjere.

image
Damir Skomrlj/Cropix
Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
19. svibanj 2022 20:20