Vjerojatno ste već negdje imali prilike čuti ili pročitati: Francuska je najveća europska poljoprivredna sila. I taj vas podatak sigurno nije iznenadio. Jer, pitaj boga koliko oni okrenu para samo na svojim senzacionalnim vinima i sirevima, a gdje su sve ostale kulture koje se njeguju u ovoj velikoj, plodnoj i idealno smještenoj zemlji?!
Utoliko se ne treba čuditi što udjel Francuza u ukupnoj europskoj poljoprivrednoj proizvodnji iznosi fantastičnih 18 posto.
Hoćete još malo brojki od kojih će vam pasti vilica? Tamo ima 430.000 farmi, francusku travu ležerno brsti devetnaest milijuna grla stoke (naravno, zar ste sumnjali, najviše u Europi), odatle stiže trećina ukupne proizvodnje uljane repice, žitarica i vina na starome kontinentu...
Ne isplati se...
Brojke bi, izvan svake sumnje, bile kudikamo manje da Francuzi kubure s plodnim zemljištem i klimom te da iza njih ne stoji duga i uspješna poljoprivredna tradicija. No možda i najvažniji razlog njihova uspjeha krije se u činjenici što se tamo poljoprivredom ne bave zaneseni amateri koje slijede vjekovne prakse svojih predaka, nego uzorno školovani profesionalci kojima znanstvena riječ ima neusporedivo veću težinu od ćaćine, pa neće oklijevati da “izdaju” svoju krv, okrenu leđa dobronamjernim, ali promašenim savjetima najbližih te primijene znanja stečena u obrazovnim ustanovama.
A što mislite, koliko Francuska ima srednjih poljoprivrednih škola? Privatnih 578, a javnih ilitiga državnih 217, ukupno, dakle, 795, a njih trenutačno (jer su podaci koje vam serviram najfriškiji mogući) pohađa 206 tisuća učenika. Usporedbe radi – premda je svaka komparacija bolno neumjesna – Dalmacija ih ima dvije i pitanje je koliko će ih još dugo imati, jer se iz godine u godinu tamo upisuje sve manje đaka.
A zašto, molit ću? Zato jer se rad na zemlji i od zemlje kod nas ne isplati. U Francuskoj je taj karijerni izbor unosan, ovdje nije, i točka. Okej, možda Hrvati jesu malo veći snobovi od Francuza pa im se ne da rukama prevrtati po gnoju. Možda su - hoću reći: smo - razmaženiji, komotniji, ljenji, kakvi god želite... Ali prije i poslije svega stoji činjenica da je kod nas neusporedivo teže živjeti od zemlje nego u Francuskoj. A taj sumorni fakat ne da se objasniti nacionalnim genotipom ili našim duboko ukorijenjenim navikama koje nas čine inferiornima Francuzima. On je izravna posljedica društvenog sustava koji je tamo visoko funkcionalan, a kod nas ajme i kuku.
U velikom sam iskušenju zasuti vas još cijelim silosom podataka koji dokazuju očigledno, da su, naime, Gali od svoje zemlje napravili poljoprivredni Disneyland, ali ipak neću jer mi se od tolikih brojki vrti u glavi. Ipak, moram, ali baš moram, spomenuti još dvije fantastične činjenice.
Unatoč tome što je kontinentalna poljoprivredna velesila bez ozbiljne konkurencije, Francuska u stvari i an ženeral na agrikulturu gleda skoro kao na zadnju rupu na svirali.
Nećete vjerovati, ali samo tri posto stanovništva radi na zemlji, a njihov trud materijalizira se u mršavih dva posto BDP-a. Sva ta impresivna, čudesna, monstruozna statistika tek je govnu brat, mali kamenčić u oceanu masnih prihoda koje Francuzi ostvaruju u drugim proizvodnim, odnosno uslužnim nišama.
Ljubavno pismo
Nije li to vrijedno divljenja? Čak 795 škola svake godine izbaci pitaj boga koliko stručnjaka za grožđe, tikvice, svinjske bržole i tovljene šarane, oni potom svojim trudom i pameću pokore Europu, a sve to da bi njihova domovina na koncu skucala dva posto BDP-a.
Nije, međutim, Francuska velika samo zbog toga, ona je velika i zbog još jedne stvari. Znate li koliko je u tamošnjoj mreži poljoprivrednih škola zaposleno ljudi koji bi trebali biti na usluzi učenicima s posebnim potrebama? 1181! Alo, ponovit ću, 1181! Zemlja koja ima sve, od Moët & Chandona do Rafalea (da podsjetim na eskadrilu lovaca koja će nas doći fiskalne glave), ima, očito, i dovoljno srca da se brine o najranjivijoj društvenoj skupini, ne štedeći na potrebama te djece i trudeći se potpuno ih integrirati u društvo.
Nemojte me krivo shvatiti, ovo ljubavno pismo Republici Francuskoj ne pišem zato da bih se dodvorio nekom imigracijskom uredu i aplicirao za državljanstvo.
Moj tekst u stvari nema nikakve veze s tom velikom, nama stranom državom, nego s ovom našom malom, promašenom i beznadnom, u kojoj i pamet i duša kopne u izravnom prijenosu, i teško je reći bez čega ćemo prije ostati. Jedino što je sasvim izvjesno jest da hoćemo.
U državi s posebnim potrebama malo je nade za djecu s posebnim potrebama.