Ljepota je, kao što znamo, u oku promatrača. A velikosrpstvo?
Dok je potpredsjednica Vlade Anja Šimpraga nekidan polagala vijence, dio Škrabrnjana joj je, izvijestili su mediji, okrenuo leđa. Za početak, ispravimo netočni navod.
U gesti domaćina nije bilo ničega dostojanstvenog i pristojnog, pa ni o kakvim leđima ne može biti riječi. Stvari valja nazvati njihovim imenom pa reći kako su joj okrenuli stražnjice. A zašto je počašćena tom besprimjernom gestom? Valjda stoga što je u očima promatrača prepoznata kao eksponentica velikosrpskih zločinačkih ideja. Anja Šimpraga imala je četiri godine kad je počeo rat.
Ne četrdeset, čak ne ni četrnaest, nego četiri! To, međutim, nekima još uvijek nije dovoljan razlog da je konačno skinu s popisa osumnjičenih.
U zemlji u kojoj je rođena, u kojoj se školovala, iz koje, javno je kazala, ne misli otići, u kojoj, konačno, obnaša visoku funkciju potpredsjednice Vlade, ona se ne smije pokloniti žrtvama ratnih zločina koje su počinili njezini sunarodnjaci. Svi su oni isti, uvjeren je dio naše patriotske javnosti, koji uporno, skoro trideset godina nakon rata, na leđa ratne djece tovari teret hereditarne krivnje i misli da je okretanje guzice humanistička poruka. Ali što se može, i velikosrpstvo je kao i ljepota, u oku promatrača. A veliko mađaronstvo? Vrijedi li i za njega isto? Pa ne baš.
Vidi četnikušu!!!!
Koji dan nakon incidenta u Škabrnji, Viktor Orban snimljen je kako u žaru nogometne ognjice nosi šal na kojemu je otisnuta karta Velike Mađarske, čiji su integralni dijelovi Međimurje, Baranja (južni, dakle, naš dio pokrajine koja se prostire u dvije države) i Kvarner. I kako je na taj eklatantan primjer posezanja za hrvatskim teritorijem reagirala naša javnost?
Desni toaletoidi bili su prezaposleni otkrivanjem četverogodišnjih četnikuša, društvene mreže također, premijer je samo odmahnuo rukom i dobacio kako se ne stigne baviti šalovima, a cijeli je slučaj elegantno pospremio ad acta – tko bi drugi nego – predsjednik Republike: “Ja ću se na to nasmijati. Njegove (Orbanove) aspiracije prema Hrvatskoj se svode na to da mjesec dana krstari Jadranom u osmom mjesecu i nađemo se na večeri. Ne bih tome pridavao ozbiljniju pozornost. Kakve susjede imamo, to (Mađarska) je još najbolji.”
Ajmo redom. Kad netko vrlo zorno pokaže kako bi htio ukrasti lijep komad tvoje zemlje, Milanoviću je to smiješno. Komadanje Hrvatske, odnosno čerupanje Baranje, mažnjavanje Međimurja i otimačina Kvarnera njemu se duhoviti za krepat. Iako Mađarska ima nezanemarivu povijest okupiranja tuđih, pa i naših teritorija, iako tamo iz godine u godinu snaže sentimenti prema boljoj, dakle, velikoj prošlosti, on se svejedno ceri na šareni šal kao lud na brašno.
Da bi opisao koliko je dežmekasti buco bezopasan, Milanović je i samoga sebe ugurao u jednadžbu o Orbanovoj čestitosti. Jer, mađarskog premijera od svih hrvatskih ljepota zanimaju samo dvije, plavi Jadran i markantni Zoran. Njega interesira isključivo namakanje u našemu moru i poneka krepka večera u dobrome društvu našega predsjednika. To nije vrijedno pozornosti čovjeka koji zapravo i nema drugih ovlasti osim da – kao vrhovni zapovjednik – brine o očuvanju teritorijalne cjelovitosti zemlje.
Konačno ili prije svega, Milanović je čvrsto uvjeren da mi ionako nemamo boljih susjeda od Mađara s kojima nas veže koješta: podanička povijest u imperiju koji nije bio naš, potom okupacija dijela zemlje od strane tamošnjih fašista, pa onda i nezanemariva povijest mutnih poslovnih odnosa zbog kojih smo se odrekli nacionalne naftne kompanije.
I kako poslije svega ne živjeti u čvrstom uvjerenju da nam iz Mađarske – zemlje koja je, povrh svega, još i neokrunjeni europski šampion u disciplini ruganja demokraciji – mogu stizati samo srdačni pozdravi i pohvale za nenadmašno more, najljepše zubace i adekvatnog Zokija?
Kriva od godine četvrte
Nakon što je Milanović odriješio Orbana od svake, pa i najmanje krivnje za podgrijavanje velikomađarskih sentimenata, naši suverenisti mogu biti mirni: od Mađara nam ne prijeti nikakvo zlo. Znamo odakle ono dolazi i u kakvim sve pojavnim oblicima.
Zato skrenimo pogled s onižeg debeljka dizajniranog kao da je prodavač u poljoprivrednoj apoteci, i radije usmjerimo pažnju na ženu koja je ne samo sumnjiva, nego neporecivo kriva još od svoje četvrte godine života. Njezini šalovi doći će nam glave, odnosno vrata, a ne Orbanovi, mozga naš pregrijani patriot. To je problem, braćo i sestre, i njega nam valja riješiti. A za to nam nije dovoljno okretati guzice.