StoryEditor
HrvatskaJučer, danas, malo sutra

Ivica Ivanišević: Tko može biti lud pa bacati polovicu novca za ‘Dalmatinu‘ na tehnološku kramu koja realno ne služi ničemu osim bujanju militarističkih fantazija?

Piše Ivica Ivanišević
25. lipnja 2021. - 10:48
Tko može biti lud pa bacati novac na tehnološku kramu koja realno ne služi ničemu osim bujanju militarističkih fantazija i k tome još otvara lijepe mogućnosti za koruptivno muljanjeAFP

Sjećate li se Mije Crnoje, ministra s rokom trajanja kraćim od jogurta? Njegov streloviti uspon na političkoj sceni pretvorio se u slobodan pad kad su novinari ustanovili da na adresi koju je prijavio kao svoje boravište nema ni kuće ni stana, samo drvena straćara od desetak kvadrata.

Zaboravimo sada na zlosretnog ministra, ali nemojmo smetnuti s uma njegovu ljupku baraku. Pretpostavimo nemoguće, da je u toj šupi neki kućevan domaćin sve uspio smjestiti: i kuhinju, i dnevni boravak, i spavaću sobu, i dječju sobu, i zahod, i kupatilo, i špajzu. Bi li se tada odlučio investirati u skupi alarmni uređaj povezan s vanjskim kamerama, zadnju riječ sigurnosne tehnologije? Bojim se, nažalost, da se još nije rodilo čeljade s takvim viškom imaginacije, koje bi moglo zamisliti ovu ludost. Naime, svatko razuman, ma čak i oni koji su to samo djelomično, vrlo dobro zna kako se pojate brane baturicama i motikama, a ne sofisticiranom japanskom ili korejskom tehnologijom.

Pretvaramo se u pustinju

Ali zašto vas gnjavim nemogućim scenarijem investiranja u opremu koju moj hipotetski domaćin niti može priuštiti niti mu realno treba, jer se nitko ne jagmi za prisvajanjem njegove uboge imovine? Pa zato što se nešto slično tome zadnjih dana i tjedana događa svima nama, a mi se većinski pravimo da ništa nije sporno, nego je, dapače, sve okej. Kad je već tako, ne preostaje mi ništa drugo nego još jednom manjinski zaguditi na tu temu. Govorim, naravno, o borbenim avionima, sasvim precizno, o dvanaest rabljenih francuskih letjelica koje će nas koštati milijardu eura, premda još uvijek nismo čuli zbog čega nam one točno trebaju, koju će našu neporecivu i nasušnu potrebu zadovoljiti, osim plašenja Srba.

Podsjećam, ako je kome promaknulo, ovih su dana objavljene dvije zanimljive koliko i uznemirujuće vijesti. Prva je ustvari rezultat istraživanja koje je pokazalo da svaki treći hrvatski grad ili općina imaju premalo stanovnika, što će reći da su ekonomski neodrživi. Druga informacija stigla je iz općine Legrad koju bi bilo primjerenije zvati Leselo, jer je zadnjih desetljeća ušla u se i pretrpjela demografski slom, pa se sada kuće tamo prodaju za jednu kunu. Obje informacije sugeriraju isto: da se ova zemlja pretvara u pustinju, jer se iz nje mladi iseljavaju.

Naravno, dok traje opća bježanija, s vrhova vlasti liju se suze zbog takvoga trenda. Kad ne plaču, odgovorni čimbenici razbijaju glavu preteškim pitanjem kako stati na kraj iseljavanju. Pa evo im još jedne intrigantne pitalice: koliko će kupnja dvanaest rabljenih aviona vratiti mladih doma? Prije bih se kladio da će dotični borbeni zrakoplovi motivirati i one koji o tome do jučer nisu razmišljali da kupe kartu u jednome pravcu za neki civilni zrakoplov koji leti na liniji do Berlina ili Dublina.

Tehnološka krama

Opscenu svotu od milijardu eura, koliko će nas koštati ovaj šoping, prosječnom je čovjeku teško predočiti i smjestiti je u neki realan okvir. Poslužimo se stoga komparacijom. Kako, primjerice, eskadrila francuskih Rafalea stoji u usporedbi s Dalmatinom? Govoriti o autocesti Split – Zagreb znači govoriti o trasi dugoj 380 kilometara na kojoj su izgrađena 292 objekta, od toga 26 mostova, 50 vijadukata, 91 nadvožnjak, 78 podvožnjaka, 25 prolaza, 14 tunela i pet prijelaza za životinje. U cijeloj našoj povijesti nije bilo većeg građevinskog pothvata. Čisto sumnjam da će ga i biti, barem u nekoj doglednoj budućnosti. I koliko je taj prevratnički, golemi, upravo epski projekt koštao? Sedamnaest milijardi kuna, odnosno nešto više od dvije milijarde eura. Te novce mi, naravno, nismo imali, nemamo ih ni danas, pa su Hrvatske autoceste još uvijek dužne kao Grčka. Prije tri godine s vrhova vlasti stigla je optimistična procjena da bi dug mogao biti u cijelosti isplaćen tek 2033.

Dakle, pothvat koji je promijenio lice ove zemlje, bez kojega bi turizam, naša jedina ozbiljna ekonomska uzdanica, bio praktički nemoguć, koštao je kao malo više od dvije eskadrile rabljenih francuskih aviona, i taj ćemo "luksuz" još dugo otplaćivati. E sad, tko može biti lud pa bacati skoro polovicu toga novca na tehnološku kramu koja realno ne služi ničemu osim bujanju militarističkih fantazija i k tome još otvara lijepe mogućnosti za koruptivno muljanje koje će se prikriti šupljom frazom o transferu znanja i tehnologije? Odgovor je, naravno, jasan: mi, de jure Hrvati, de facto ovce. Koji nismo kadri čestito ni zameketati kad nas pastiri šišaju tupim sječivom, a kamoli učiniti štogod drugo, pokušati im se, recimo, oduprijeti.

item - id = 1108289
related id = 0 -> 1126748
related id = 1 -> 1126262
Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
17. rujan 2021 00:00