Donedavno sam mislio kako se ljudi dijele na one s intelektualnim teškoćama i one bez njih. Danas znam kako postoji i treća, prilično brojna skupina: ljudi s intelektualnim lakoćama. Oni su uglavnom članovi HDZ-a.
Za razliku od nas, običnih, prosječnih, neupadljivih građana, oni ispovijedaju srčanu vjeru u sebe same. Svemu su dorasli, sve mogu, sve hoće, ništa ih ne može zbuniti i pokolebati, oni nikada ne sumnjaju, oni uvijek znaju. Kad bi meni netko ponudio ministarski položaj, svejedno koji, prvo bih se grohotom nasmijao. Ako bi se ispostavilo da je dotični ponuđač mrtav ozbiljan, da se nije šalio, nego mu zaista hitno treba visoki državni dužnosnik, a netko mu je preporučio moju malenkost, grašci ledenoga znoja orosili bi mi leđa. Pobogu, jeste li vi normalni? – upitao bih neznanca koji me pokušava zaposliti. Zar je Hrvatska toliko zaglibila da izbavitelje traži tamo gdje ih zajamčeno ne može naći, među sitnim skribentima s krive strane pedesetih, oskudnoga, napabirčenog znanja, bez upravljačkih iskustava i vještina, među – štono bi rekao Franjo Tuđman – smušenjacima i smutljivcima, mutikašama i bezglavnicima, jalnušima i diletantima?
Manje je slađe
Nije stvar u tome da o sebi mislim sve najgore, niti da mistificiram radnu rutinu ministara koji nisu ništa više od prvih činovnika u državi. Ali je, bogami, ni ne podcjenjujem. S druge strane, u moje pamćenje davno se usjekla jedna mudra rečenica koju sam prvi put čuo iz usta narednika Murtaugha: “I’m getting too old for this shit.” U ovoj dobi koja nije poodmakla, ne daj bože, nego je muževno dostojanstvena, ne trebaju mi angažmani koji traže takozvanog cijelog čovjeka. Slobodan sam tržištu ponuditi samo svoju solidnu polovicu, za više od toga malo mi je kasno. Ako mi je ikada i bilo na vrijeme.
Ni u mladosti nisam zavidio drmatorima na velikim i važnim položajima. Moć, bilo kakve vrste, nikad me nije palila. Novac sam, doduše, respektirao, ali sam se uvijek trudio raspitati o njegovoj cijeni. Nisam, naime, vidio nikakvog smisla u tome da su ti džepovi puni novca, ali da nikad ne uspijevaš biti toliko besposlen da bi tamo mogao utrpati i svoje ruke. Držao sam se one stare, narodne, dakle gubitničke: manje je slađe.
Te riječi prosječnom su HDZ-ovcu najgora moguća blasfemija. Njemu, naime, ni puno nije dovoljno, on bi htio sve, i naravno da će prezirati papka koji slobodnom voljom bira manje. Što god mu ponudili, prihvatit će. On je kao onaj Splićanin iz vica, ali bez mandrilskoga šarma. Kad su jednoga takvog upitali zna li svirati klavir, odgovorio je ovim riječima: Čujte, teško mi je reć, nisan proba. HDZ-ovac nema ni toliko obzira da relativizira svoje umijeće preludiranja po tipkama glasovira. Znate li svirati klavir? Naravno da znam, mirno će slagati i već sljedećega jutra sjesti na klupicu ispred Steinwaya u velikoj dvorani bečkog Musikvereina.
Partija se uvijek pobrine
Zašto se za HDZ-ovcima uporno vuku akademski repovi, zašto nisu kadri sami napisati diplomske radove i doktorske disertacije, nego ih moraju prepisivati? Zato što su oni od prvoga dana na sveučilištu živjeli u čvrstoj vjeri da tamo doista i pripadaju, da su dorasli zadaćama koje će se pred njih postaviti, da je pred njima sjajna budućnost. Pritom se, međutim, nijednoga trenutka nisu upitali koliko su njihove ambicije usuglašene s njihovim mogućnostima. A i što bi si postavljali takva malodušna pitanja kad partija uvijek nađe načina da se pobrine za svoje kadrove. Ako dečko malo zapinje u učenju, ili ako je problem još i veći, jer je momčina tupi milenijski tudum, pa što onda? Dokle god postoje političke veze, nema veze. Već će se naći neko rješenje. Ili kopi/pejstati neko postojeće.
HDZ-ovce, dakle, ljude s intelektualnim lakoćama, neće ubiti sekiracija, oni ne znaju što je stres, ničega se ne plaše, jer sve mogu. Dovoljno je samo da požele. Danas si ministar, sutra direktor javnog poduzeća, prekosutra dekan, dej after jesterdej, hu nouz! Njima je samo nebo granica. A ni plavi svod im ne bi bio krajnji domet da Hrvatska ima svemirski program. Samo što ga, jebiga, nema. Dapače, nema ni pristojnu feratu, a kamoli neku lokalnu inačicu “Enterprisea”.
Svatko pametan, ma čak i svatko glup, htio bi postati HDZ-ovac, ući u zajednicu ljudi s intelektualnim lakoćama, kojima je život pjesma Havaja, koji ne priznaju nemoguće misije i nerješive zadatke, i nemaju nikakvog razloga za nervozu. Da je Pavle Vujisić živ, sad bi se obratio svome filmskom sinu Aleksandru Berčeku i rekao: I tata bi, sine (bio HDZ-ovac).