Kad god se vozim zabitima Dalmatinske zagore ili Like, pomišljam na isto: kako bi izgledao moj život da sam se, umjesto u Splitu, rodio u nekome zabačenom zaseoku gdje je bog rekao laku noć, kilometrima daleko od prvoga dućana, a stoljećima daleko od prve knjižnice? I to nikad ne ispadne dobro.
Ma koliko se trudio uteći i nadvladati prokletstvo vlastitih korijena, magnetske sile zavičaja uvijek prevladaju i ja ostajem zarobljen na tvrdoj stini predaka, baveći se onim čime su se prije mene bavili i moj otac, djed, pradjed... Zimi nosim šubaru i kožuh, ljeti također, a u zahod – naravno, daščani, vanjski – ne idem bez puške, za ne daj bože, ako natrče vukovi ili Srbi opet odluče napasti.
U surovom, gladnom predjelu koji lijep može biti samo na razglednici, dakle, kad...