Inflacija nije kao potres. Velike trešnje dogode se bez najave, iznebuha, u jednoj jedinoj sekundi. Već u sljedećoj možeš biti lišen svoga doma ili, u još gorem slučaju, svoga života. Pred potresom nema zaštite, njega nitko ne može prevenirati, nema te vlasti, ma koliko uspješna i čestita ona bila, koja svojim građanima može zajamčiti sigurnost u slučaju takve nesreće. Jedino dobro što se o potresu ima reći jest to da se radi o najdemokratičnijoj od svih elementarnih nepogoda. Kako od nje nitko ne može uteći, sasvim je svejedno što vam je parkirano ispred kuće, neki, malešni, ruzinavi Fiat veteranske dobi ili ganc novi Ferarri, jeste li sirotinja ili puni para kao brod. Osim što napada iznenada, skoro da bismo mogli reći iz zasjede, potres, k tome, ne bira žrtve, potpuno neselektivno ubija sve redom.

Milenijska kiša

Inflacija je više kao poplava. Da bi vas pogodila, potrebno je ispuniti neke pretpostavke. Za početak, trebali biste živjeti u blizini neke velike vode koja može nabujati. Potom, šanse za nesreću kudikamo su vam veće ako ste svili gnijezdo u nekome zapuštenom dijelu zemlje bez mreže odvodnih kanala i nasipa, s općenito kilavom infrastrukturom i javnim službama koje niti su adekvatno opremljene niti stručno ekipirane.

Tek tada trebaju vam obilne oborine koje će nemilosrdno, danima natapati mjesto u kojemu živite. Pretpostavke za veliku nesreću ne mogu se stvoriti začas ili preko noći. Potrebne su godine ili čak desetljeća temeljitog ignoriranja potrebe izgradnje cjelovitog sustava obrane od poplava. A onda vam treba povodanj bez kraja i konca, milenijska kiša koja će danima puniti potoke i rijeke sve dok se one ne izliju iz korita i zaprijete pretvaranjem dolina u velika akumulacijska jezera. Od poplave, u načelu, možete pobjeći. Doduše, u prtljažnik automobila ne možete spakirati svoju kuću, nju ćete morati prepustiti na milost i nemilost vodenoj stihiji, ali nitko od vaših najmilijih neće odnosno ne bi trebao izgubiti glavu, jer ćete imati dovoljno vremena da odmaglite na neku višu i sigurniju kotu.

Tako otprilike stoje stvari i s inflacijom. Ona dolazi polako, nakon što se stvore uvjeti, i onda počinje mljeti, isprva dizelaški tromo i sporo, da bi onda, ako izostane adekvatan odgovor vladajuće garniture, dobila na ubrzanju. Na koncu, u naročito tragičnim slučajevima, može dostići brzinu Rimčeve Nevere. Postupnost razvijanja inflacije ključan je razlog zbog kojega političari uvijek kasne s mjerama za njezino suzbijanje.

U čemu je stvar? Svaki visoko pozicionirani čimbenik, svejedno je li Hrvat ili Francuz, rijetko, ako ikad, vadi novčanik iz topline svoga džepa. Da zbog nekog razloga mora izvaditi takujin, sva je prilika da bi mu on obolio na pluća, jer nije uspio razviti imunitet na niskim, zimskim temperaturama. I nije stvar u tome da su političari škrti (iako nemamo razloga vjerovati da su velikodušni). Oni naprosto žive takvim ritmom života da se neki drugi ljudi (članovi obitelji, tajnici, partijska pješadija...) u njihovo ime bave trivijalnim poslovima kao što je plaćanje računa.

Trajna opsesija

Za političara je rast inflacije samo brojka, dakle, relativno apstraktan simbol koji nema nikakvog izravnog utjecaja na njegovu svakodnevicu. Odležani biftek žvakao je prije šest mjeseci, žvakat će ga i sutra, osim ako se ipak ne odluči za oboritu ribu. Uostalom, vidjeli ste imovinske kartice naših visokih čimbenika, nema tu sirotinje.

S druge strane, za takozvanog običnog ili malog čovjeka koji svakoga jutra ide na tržnicu ili u dućan, to je stalni, trajni, nezaobilazni generator stresa. Kad cijene pred tvojim očima rastu možda ne baš iz dana u dan, ali sasvim sigurno iz tjedna u tjedan, i kad te to propinjanje brojki gura prema crti na kojoj se relativno pristojan život pretvara u životarenje ili nešto još gore, onda inflaciju ne možeš ignorirati, o njoj ne misliti ili nekome drugome delegirati da se bakće s njom. Tada ona postaje tvojom trajnom opsesijom, unatoč činjenici da si apsolutno nemoćan pred tim zlom.

Oni koji moć imaju, imaju i kasno paljenje. Njima treba vremena da shvate razmjere užasa koji nagriza zemlju i posljedice koje će on ostaviti. A i onda kad im konačno dođe iz dupeta u glavu, veliko je pitanje hoće li od toga biti ikakve koristi. Jer, ako su kapacitirani kao ovi naši - koji ni dvije godine nakon potresa nisu kadri stradalnicima osigurati krov nad glavom - teško se nadati ičemu dobrom. Zato uživajte u predstojećim blagdanima, tko zna kad ćete si to opet moći priuštiti.