StoryEditorOCM
HrvatskaJučer, danas, malo sutra

Ivica Ivanišević o zabrani puštanja cajki u jednom hrvatskom gradu: Frustrira ih što se radi o glazbenom idiomu koji je stigao iz Srbije, i koji – o bože! – naša mlađa publika neumjereno voli. A to nije dobro!

24. lipnja 2022. - 08:37
Ne samo da je odluka o zabrani cajki tijekom Picokijade u Đurđevcu nezakonita, problem je i što nigdje na svijetu ne postoji muzikološka katedra koja će donijeti presudu kako je pjesma Minđosave Karamufović slabija od neke s repertoara klape IntradeBoris Kovačev/Cropix

Sigurno ste čuli ili pročitali: ukrajinski parlament izglasao je zakon kojim se zabranjuje javno emitiranje glazbe umjetnika s ruskim državljanstvom. Zakon je usvojen s dvotrećinskom većinom uz obrazloženje da "glazbeni proizvod države agresora može izazvati separatističke osjećaje u populaciji".

Benevolentni zakonodavac predvidio je, međutim, i iznimke na koje se ova striktna pravila neće odnositi. Od zabrane su izuzeti autori odnosno izvođači koji su javno osudili rusku invaziju na Ukrajinu. A da ne bi bilo nikakve dvojbe oko toga koji su to podobni umjetnici, izradit će se njihov precizan i cjelovit popis. Taj posao neće odraditi neko žovijalno vijeće prigodno imenovano od Ministarstva kulture, nego gospoda s kojom nema zajebancije – SBU, tamošnja inačica CIA-e.

Fašističke tehnike

Naravno, taj zakon nije samo civilizacijska sramota, on je i fundamentalno glup jer potpuno promašuje proklamirani smisao. Niti će na bilo koji način utjecati na podizanje borbene spremnosti odnosno morala kod domaćeg slušateljstva, niti će imalo naškoditi velikoj ruskoj kulturi. Radi se naprosto o paradnoj gesti koja je doslovno kopi-pejstana iz bogatog repertoara fašističkih tehnika za suzbijanje glasova drugih. Oni koji su glasali za ovaj zakon, svejedno jesu li bili pogonjeni patriotskom vrućicom ili su naprosto izluđeni surovošću agresije, vjerojatno nisu ni slutili, no podizanjem ruku izglasali su još jedan veliki ratni poraz, na nekoj simboličkoj razini težak koliko i pad jednog grada srednje veličine.

Naravno, s ove udaljenosti, iz stana u kojemu ima struje i tekuće vode, u kojemu na balkon ne može pasti ništa teže i razornije od golublje kakice, lako je docirati nesretnim ljudima da su pobudalili i da se brukaju donošenjem sramnog zakona kojemu se može obradovati samo jedan čovjek – Vladimir Putin.

Nije bogzna kakav problem sačuvati zdravu pamet, čistu savjest i malo dobrote ako uživaš u luksuzu da na tebe nitko ne atakira. Malo je teže ostati čovjekom kad te zavaljaju po kaljuži i pritisnu ti glavu u žitko blato. Jesam li u pravu? Bojim se da nisam. Vjerojatnije je da sam promašio manje-više sve što se promašiti može. To, doduše, i nije neka vijest, prije će biti da se radi o nastavku moje redovite prakse, ali najnovijem u dugom nizu mojih promašaja ipak vrijedi posvetiti malo vremena.

Iz moga poučka mogao se izvesti zaključak kako su ljudi koji žive u harmoničnim sredinama, kojima ne prijete ni glad, ni žeđ, ni teške bolesti, ni Rusi, imuni od donošenja idiotskih odluka koje malo ili malo više smrde na fašizam. Ilustracije radi, u Kijevu je relativno lako, ili barem nije previše teško, slomiti se suočen s dramatičnim razvojem situacije, posvaditi se s vlastitom pameću i moralom, pa sudjelovati u donošenju odluka kojih bi se razboriti i čestiti ljudi trebali sramiti. S druge strane, u nekoj pastoralnoj provinciji, recimo u, štatigajaznam, Đurđevcu, to nije, odnosno ne bi trebalo biti moguće čak ni u teoriji. Ali jest.

Očinska odluka

Dan ili dva kasnije nakon tužne kijevske objave, mogla se čuti i jedna vrlo slična đurđevačka. Gradski oci (jeste li primijetili kako iza svih komunalnih ludosti uvijek stoje očevi, a nikad majke?) naložili su lokalnim ugostiteljima da za trajanja Picokijade smiju puštati "samo primjerenu tradicijsku i zabavnu glazbu". Prevedeno na standardni hrvatski jezik, to će reći da su zabranili cajke.

Ostavimo načas po strani činjenicu da je njihov nalog nezakonit, jer lokalna vlast može eventualno propisati glasnoću, ali ne i vrstu glazbe koja će se slušati po kafićima, i pozabavimo se malo značenjem ove groteskne uredbe. Ona, očito, sugerira kako su cajke u Đurđevcu najpopularniji glazbeni izričaj, što tamošnju vlast ozbiljno frustrira jer su oni mišljenja kako se radi o inferiornom žanru.

Problem je, međutim, u tome što nigdje na svijetu ne postoji muzikološka katedra koja će crno na bijelo donijeti presudu kako je pjesma neke hipotetičke Minđosave Karamufović slabija od neke druge pjesme, recimo, bilo koje s repertoara klape Intrade. S akademske adrese može doći samo ocjena kako su i jedno i drugo glazbeno djelo u estetskom smislu bezvrijedni.

A kad s priče o cajkama otpušemo paru i maglu tobožnjih umjetničkih vrijednosti, preostaje samo jednostavna činjenica: u Đurđevcu se pred cajkama spustila brklja samo zato što se radi o glazbenom idiomu koji je stigao iz Srbije, i koji – o bože! – naša publika, osobito mlađa, neumjereno voli. A to nije dobro. Jer, znate kako se kaže u Kijevu? "Glazbeni proizvod države agresora može izazvati separatističke osjećaje u populaciji". Kaže se u Kijevu, ali se nešto slično tome misli i u Đurđevcu.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
27. rujan 2023 20:32