StoryEditor
HrvatskaJučer, danas, malo sutra

Ivica Ivanišević: O mrtvima sve najbolje? Pristati na posmrtni lovostaj pa izabrati kićeno laganje ili šutnju umjesto izricanja istine, znači legitimirati laž

5. ožujka 2021. - 14:37

Ako mi dopustite, ja bih o smrti. Ni o jednoj konkretnoj – uostalom, takvih je zadnjih dana i previše – nego sasvim načelno. Kad god premine netko kontroverzan ili još gori, javnost se u hipu podijeli. Oni koji su pokojnika voljeli ili samo poštovali, kroz suze ga počnu kovati u nebesa; oni koji ništa lijepo nemaju reći o njemu, tada zašute. Naravno, jer su ucijenjeni svojim dobrim odgojem, pa ne bi htjeli suditi čovjeku kojemu su već presudili bolest ili neki nesretni slučaj.

Stara izreka poručuje kako o pokojniku treba govoriti sve najbolje i ona je, naravno, uvredljivo besmislena. Kad bi imala ikakvog smisla, onda bi se toplim nekrolozima ispraćali i šljamovi kalibra Slobodana Miloševića, a to je naša javnost, kao što znamo, propustila učiniti. Dapače, njegova smrt ovdje je primljena ne kao dobra, nego kao senzacionalno dobra vijest koja je, nažalost, zakasnila najmanje dvadesetak godina.

Ako smo se radovali njegovoj smrti – a jesmo, i najpitomiji među nama jesu – može li se tada zaključiti da smo postupili neljudski, jer smo pokojnika ispratili na onaj svijet kao bijesnog psa? Meni se čini upravo suprotno, da se od našeg iskrenog veselja (to većeg što su mu prethodile godine frustracije i ogorčenja) ne može ni zamisliti ljudskija reakcija.

Kako naći balans?

Može li se, ipak, barem u manje drastičnim slučajevima od Miloševićeva, pronaći balans između razložne kritičnosti prema nekoj osobi i iskazivanja sasvim načelnog poštovanja činjenice da je ta osoba upravo preminula? Nisam siguran. Zamislite da vam je umro nepodnošljivi susjed s trećeg kata i da ste požurili njegovu sinu izraziti sućut. Čeljade sklono kompromisima u toj bi prigodi moglo reći nešto otprilike ovako: "Prika, pape ti je bija škovaca od čovika, al mi je onako, čisto ljudski, žaj šta je umra." Tom izbalansiranom, suosjećajnom rečenicom koja ipak čuva vaš integritet, vi biste se mogli izložiti samo ozbiljnom riziku od premlaćivanja.

Pa dobro, kad već stvari stoje tako kako stoje, nije li onda najpametnije neke smrti naprosto prešutjeti i dati priliku ožalošćenima da se u miru oproste s voljenom osobom? Odgovor na ovo pitanje jednostavan je i lagan kad se radi o pokojniku čija smrt nije odjeknula puno dalje od njegova portuna. Naravno da je u tome slučaju dostojanstvena šutnja jedina prihvatljiva reakcija.

No, što nam je činiti s javnim osobama, osobito onima koje su imale ozbiljan društveni utjecaj, neke čak i opipljivu moć? Pristati na šutnju o njima značilo bi pomiriti se s činjenicom da je svačija smrt zapravo neka vrsta reseta odnosno povratka na tvorničke postavke. Nema veze što je pokojnik za života izigravao državne i moralne zakone, što je iz javnog kazana grabio samo za sebe i svoje, što se bahatio i bogatio na račun onih kojima je trebao služiti, smrt ga je vratila na početak: opet je beba, čist kao suza, nevini anđeo.

Rok šutnje

To, bojim se, neće ići. Nijedna javna osoba ne može se smrću ispisati iz javnosti, niti očekivati da će ta ista javnost preko noći postati dementna. Smrt nije pročišćenje, ona ne iskupljuje, samo podvlači crtu ispod nečijeg života, dopušta svođenje konačnog računa. A ne vidim nijednog razloga zašto bi taj saldo trebalo prešutjeti. Zbog tobožnje pristojnosti? Jer to nalaže takozvani red? Dobro, a koji bismo rok šutnje onda trebali smatrati prihvatljivim, kad bismo konačno mogli steći pravo na otvaranje usta?

Evo, recimo, jednog primjera koji ni po čemu nije drastičan. Dragutin Tadijanović ni pojedincima ni zajednici nikada nije priuštio nikakvo zlo. Na onaj svijet ispraćen je potpuno u duhu poučka "o pokojniku sve najbolje", kao jedan od najvećih pjesnika ne samo Hrvatske, nego i svoga vremena.

Je li četrnaest godina, koliko je proteklo od njegove smrti, dovoljno vremena da konačno kažemo kako on nije bio čak ni osrednji pjesnik te da jedino dobro što se o njegovu književnom radu može reći jest to da je u 102 godine života i 87 godina autorskog djelovanja napisao samo 500-tinjak pjesama? Je li se to moglo reći i prije šest-sedam godina ili je, pak, moja malenkost i sada uranila, pa se drznula namrčiti blasfemiju nekoliko desetljeća prerano?

Pristati na posmrtni lovostaj pa izabrati kićeno laganje ili šutnju umjesto izricanja istine, znači legitimirati laž. A laž, čak i kad je relativno benigna (ako se njome, recimo, veličina jednog omanjeg pjesnika napuhuje do grotesknih dimenzija cepelina), uvijek nanosi štetu. Svima, a najmanje pokojniku, jer njemu se dogodilo već sve što se imalo dogoditi, i dobro i loše. On je, naime, i doslovno mrtav-hladan.

item - id = 1081947
related id = 0 -> 1130023
related id = 1 -> 1128261
Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
26. rujan 2021 08:43