Ajmo, za promjenu, započeti poezijom. Dakle: "Stirajte od srca vsak oblak plahosti/ vazmite na se ščit batrivosti/ draže vam budi glas, ime, poštenje/ neg hip, magnutje, sramotno življenje/ navik on živi ki zgine pošteno". Dotični srokovi pripadaju pjesmi "Pozivanje na vojsku" Frana Krste Frankopana, a posljednji stih neobično je popularan među plačljivim nacionalistima koji, nakon što naliju čuturu, vole imaginirati vlastitu junačku smrt.
Ovih dana oni su, međutim, iskorišteni, kao osebujan komentar tužne sudbine međimurskog župana Matije Posavca. Jedan od članova Facebook grupe koja broji sedam i pol tisuća članova, njima se poslužio da bi čovjeka – koji je priznao sve koruptivne radnje stavljene mu na teret – proglasio uzorom poštenja, zapravo junakom koji ne žali ni svoga života da bi obranio ono što mu je najsvetije – svoju čestitost.
Nije ovo ni prvi, a neće biti ni zadnji put da je netko zlorabio slavni Frankopanov stih. Zapravo, kad malo bolje razmislim, ne sjećam se ni jednoga primjera u kojima su ove dramatične riječi iskorištene na skrupulozan način i s valjanim razlogom. Dapače, iskustvo mi kaže da se za tim stihom najčešće posezalo kad je trebalo uzdignuti sasvim suspektne tipove kod kojih je sve bilo sporno, i životno poštenje, i mučenička smrt.
Frankopana boli patka
Fran Krsto Frankopan davno je umro i boli ga patka što mi s njegovom baštinom radimo. Zato se radije posvetimo Facebook grupi čijom su ljubaznošću stihovi ovoga slavnog plemića, pjesnika i urotnika iznova dospjeli u široku javnost.
Čime je to Matija Posavec zadužio sedam i pol tisuća ljudi koji su pristupili Facebook grupi u njegovu čast? Okej, nema nikakve sumnje da su se tamo registrirali i znatiželjnici, dokoličari, dangube... Vjerojatno je zalutao i neki od onih tipova kojima su svaka prilika i mjesto dobrodošli da bi mogli namrčiti neku gadost i njome trovati ljude.
No, čak i kad bismo broj simpatizera prepolovili, ostalo bi ih više nego dovoljno. A njima bi trebalo pridružiti i pitaj boga koliko ljudi – a sigurno ih nije malo! – koji također podupiru posrnulog župana, ali nisu skloni javnom iskazivanju odanosti.
U čemu je stvar? Koja je tajna Posavčeva uspjeha koji, kako vidimo, traje i nakon što mu je DORH počeo puhati za vrat? Možda se odgovor krije u dinamičnom životopisu dotičnoga?
Matija Posavec rođen je 1980. godine, završio je Prometni fakultet, što nije bogzna kakva referenca, i dvogodišnje "usavršavanje" iz političkog marketinga na Poslovnom učilištu, što je još i skromnije akademsko postignuće. Bio je novinar i urednik u malim, lokalnim, medijima, potom predavač u autoškoli da bi se 2009. prestrojio na kolosijek politike, postavši prvo zamjenik župana, a potom i župan, evo već u trećem mandatu.
Od čovjeka s takvom biografijom ne trebaju se očekivati čuda, no ona su se, izgleda, ipak dogodila, jer blamaža s mitom po skontiranoj, skoro pa socijalnoj tarifi, njegovoj popularnosti, čini se, nije ni najmanje naškodila.
Nema nam pomoći
Da je, recimo, riješio ili se barem približio rješenju pitanja društvene integracije Roma, nekako bismo i razumjeli njegovu omiljenost u širokoj javnosti. Ali vraga, na tome planu, situacija je i dalje ista, dakle, grozna, na sramotu županije i cijele države. Da, u Međimurju se lijepo živi, ali se živjelo i prije Posavca, kao što će i poslije njega, pa mu ni to ne možemo upisati kao zaslugu. Prije će biti da je u korijenu njegove popularnosti jedno bizarno nagnuće što ga Hrvati većinski dijele.
Mi naprosto volimo one koji se riječju ili, još bolje, djelom rugaju pravoj državi. Dizanje iznad zakona kod nas se shvaća kao definitivna potvrda muškosti: tko se nije ogriješio o famozne pozitivne propise, taj je tetkica.
Ljude koji u drugim kulturama obilježavaju kao kriminalce, naš svijet ljupko naziva mangupima. Kad netko napravo nešto kažnjivo i ajme meni, mi kažemo da je pogriješio. Nije daleko dan kad će i u novinama osvanuti naslov kako je N.N. iz kalašnjikova pogriješio trojicu građana, ili kako je X.Y. pogriješio nekoliko milijuna kuna iz ove ili one banke.
Mi volimo loše momke. Oni među nama koji u sebi nemaju hajdučku žicu, koje je strah odmetnuti se od zakona, trude se barem biti jataci, podržavati veće frajere od sebe. I prije kraja prvoga mandata bilo je jasno da je Milan Bandić teški muljator, pa ipak je uvijek iznova biran, 367 puta zaredom, i tko zna bi li i dalje ostao poteštat da se smrt nije odlučila pozabaviti kadrovskom politikom. Nama naprosto nema pomoći. Kao što ni za Posavca nema straha: DORH-u unatoč, pred njim je blistava budućnost.