Otkako je počelo ovo s koronom, nisam obukao hlače i košulju. To ne znači da sam prešao na haljine (premda ljeti često razmišljam o tome zavideći Rimljanima na togama), nego da mi je stajling postao pokućarski jadan. Kad izađem iz pidžame, uđem u tutu, i to je to. Oblačim se kao tipična danguba iz kladionice, kojoj dani prolaze u iščekivanju rezultata estonske hokejaške lige. Samo što u kladionicu nikad nisam ušao, a sada, sve i kad bih htio, nemam gdje.
Primijetio sam, međutim, da moj odjevni stil koji bi se mogao nazvati đikanski casual, nije samo moj. Lijep broj ljudi koje na ulici viđam jednako su ležerno obučeni u iznošene pamučne trenirke koje nikad nisu natopljene znojem nego ih tek povremeno poškropi koja kap šuga, kave ili piva.
Pandemija je iz temelja...