Vjerujem da se sjećate čuvenih stihova Antuna Branka Šimića: „Pjesnici su čuđenje u svijetu/Oni idu zemljom i njihove oči/velike i nijeme rastu pored stvari/Naslonivši uho/na ćutanje što ih okružuje i muči/Pjesnici su vječno treptanje u svijetu.“
U svojim nježnim godinama vjerojatno ste se, kao i većina vršnjaka, sprdali na njihov račun. Neki su to nastavili činiti i u zreloj dobi, pa se u našem društvu ukorijenila predrasuda kako su pjesnici bez iznimke ćaknuti i zbunjeni tipovi.
No, što nam danas, 104 godine nakon njihova izvornog objavljivanja, prvo može pasti u oči kad ih iznova pročitamo? Nema sumnje, neke bi mogao sablazniti Šimićev izbor tuđinskog ćutanja na štetu domovinske šutnje. Meni se, pak, teško oteti dojmu kako bi se imenica pjesnici lako mogla zami...