Koji put hadezeovce treba braniti od njih samih. Oni se, na primjer, toliko trude praviti glupima da bi prostodušan svijet zaista mogao povjerovati kako se radi o čeljadi s intelektualnim teškoćama. Neću reći da je vladajuća stranka usporediva s ogrankom Mense, međunarodne udruge koja okuplja osobe visokog kvocijenta inteligencije, ali, bogami, nisu ni balvani kakvima se vole graditi.
Već trideset godina oni se javno muče s razumijevanjem koncepta sukoba interesa, iako im je savršeno jasno o čemu se tu radi. Naprosto su procijenili kako je vrlo praktično i korisno praviti se Tošama, zamagljivati bit problema i onda hladno nastavljati s praksom zloupotreba službenih položaja i ovlasti. Zadnjih, pak, dana i tjedana, kao fol, razbijaju glavu preteškim pitanjem što je to govor mržnje? Zapravo su već i odustali od demoliranja tintare jer su se dosjetili odgovora koji, po prilici, glasi ovako: govor mržnje jest kad govoriš da nešto mrziš.
Ako, recimo, imaš sedam godina i kažeš mami da prezireš špinat ili tripice, to je, po našim hadezeovcima, eklatantni primjer govora mržnje i mi, kao društvena zajednica, moramo učiniti ozbiljne napore da bismo ga iskorijenili. Djecu moramo odgajati u duhu uključivosti i tolerancije, da više ne mrze ni špinat ni tripice, nego da ih, u najgorem slučaju, tek blago ne podnose, sve onako decentno, uz osmijeh i pristojno “Hvala, ne bih”.
Totalitarna satrapija
A nisu razmaženi klinci jedina prijetnja stabilnosti države i poretka. Jer, što ćemo s onima koji mrze narančastu boju, cvrčke koji ljeti nemilice, danju i noću, gude, automobile s dvjema vratima, pozive telefonskih anketara, strukirane košulje, parizer, mlako pivo, studen u studenome, zimsko računanje vremena, svoju godinu rođenja, uzbrdice, nizbrdice, gužvu, opustjele ulice, sebe same? Naravno, ništa.
Ne voljeti neke osobe, pojave, fenomene, predmete i proizvode savršeno je u redu. U redu je ne voljeti ih samo malo, baš kao što je u redu i ne voljeti ih puno, dakle, mrziti ih. Kad bi nam netko uskratio mogućnost biranja koga ćemo ili što ćemo voljeti, a što nećemo, tada bismo živjeli u totalitarnoj satrapiji, dakle, u vlažnom erotskom snu prosječnog hadezeovca kojemu su zadnjih dana puna usta panike zbog tobožnje eskalacije govora mržnje.
U slobodnoj Hrvatskoj slobodno je guglati i to bi, barem ponekad, mogli činiti i članovi vladajuće stranke. Da se, recimo, netko od njih odvažio u pretraživač upisati sintagmu “govor mržnje” ili hate speach”, brzo bi i lako saznao kako se dotični pojam definira. Cambridgeov rječnik (a lijepo je govorio Davorin Popović, samo budale uče na greškama, pametni uče na Oxfordu i Cambridgeu) poručuje kako je to “javni govor kojim se izražava mržnja ili ohrabruje nasilje prema nekoj osobi ili skupini zbog pitanja rase, vjerske pripadnosti, spola ili seksualne orijentacije”.
Priprema terena
Naravno, znaju to naši hadezeovci, barem njihov prvi ešalon, i bez mudrosera s vjerodajnicama Sveučilišta u Cambridgeu, samo se prave da nemaju pojma. Pa je tako naš premijer, prigodno tronutim glasom, nekidan kazao sljedeće: “Dakle, ta mržnja koja je generirana iz više kutova, kontinuirano, ima svoj efekt. A onda dio ljudi artikulira svoje nezadovoljstvo tako da dođe, uvjeren da je sve to tako, možda bacanjem molotovljevih koktela.”
Čovjek koji je u jednoj jedincatoj, čak ne predugoj rečenici, premostio zjapeći bezdan između raširenog zaključka da je HDZ grozna stranka i bombe iz kućne radinosti, nije glup, ni slučajno, samo je opasan. Jer citiranu rečenicu on nije izgovorio da bi se pred očima javnosti izjadao, olakšao dušu, skinuo sa sebe teret i podijelio zebnju koja ga pritišće, nego zato što je počeo pripremati teren za obračun s onima koji su tobožnji širitelji mržnje.
Problem, naime, nisu ljudi i društvene skupine kojima je dosta HDZ-ove kleptomanije i šovinizma (u kojemu čuči i iz kojega se širi autentični, zlokobni govor mržnje), nego oni koji bi im zatvorili gubicu, jer su se stvari polako počele otimati kontroli. Bogati dragoga, mozga uzrujani hadezeovac, došli smo dotle da nas može pljunuti tko god poželi. Njemu, nervoznom i uvrijeđenom pripadniku vladajuće stranke, neće pasti na pamet otvoriti kišobran, on bi radije zatvorio pljuvača. Nastave li Plenković i njegovi pobočnici guditi u istome tonu, dakle, prepoznavati govor mržnje tamo gdje ga nema, jer se radi “samo” o dubokom gađenju prema stranci koja nam je uzurpirala državu i oduzela budućnost, tek tada bi stvari zaista mogle eskalirati. Ako ikoga treba smirivati, onda su to hadezeovci koji bi se konačno morali pomiriti s činjenicom da u dobrom dijelu javnosti izazivaju mučninu.