Svakih desetak godina u Hrvatskoj slijepi progledaju.
Cijelo desetljeće lopatama se krade ispred, iza i mimo njih, tovare se kamioni plijena, zamračuju čitavi konvoji narodnog bogatstva, a oni ništa ne vide. Nije da ne gledaju, ali sve im je džaba kad ne vide. I tako, velim, po desetak godina. A onda se dogodi nešto neobjašnjivo. Oni koji su gledali, a nikada ništa nisu vidjeli, koji su svjedočili, ali ništa nisu shvaćali, odjednom se trgnu, otvore im se skorene oči, prozrače male sive stanice, pa im iz dupeta u glavu doputuje misao kako je HDZ lupeška stranka koju bez oklijevanja i pod svaku cijenu treba smaknuti s vlasti.
To se dogodilo na izmaku devedesetih, nakon majke svih HDZ-ovih grabeža, tranzicijske pljačke čije pune, a zastrašujuće razmjere nikada nećemo znati, projektirane na Pantovčaku, milošću operetnog vrhovnika, i izvedene u režiji prvog ešalona Tuđmanovih pouzdanika.
Lupeži drmaju zemljom
To se dogodilo na početku druge dekade novoga milenija, kad je Sanader - u još uvijek nerazjašnjenom manevru - prvo sišao s vlasti, da bi potom ušao u zatvor s optužbama kako je osobno popalio palete javnoga novca. To bi se, vjeruju ljudi kojima se HDZ gadi, moglo dogoditi i sada, jer je narod, i onaj njegov najzatucaniji dio, konačno shvatio kakvi lupeži drmaju ovom ubogom zemljom.
Ne bih se kladio, i to ne samo zato što kao dosljedni pesimist ne vjerujem u sretne završetke. Uspoređivati današnje prilike s onima od prije desetak ili dvadesetak godina ne čini mi se naročito pametnim. Da, naravno, vladajuća stranka je ona ista kojoj su kleptomanija i šovinizam jedini razlozi postojanja. No skoro sve ostalo je drukčije i neusporedivo.
Za početak, nije zgorega podsjetiti na činjenicu kako Tuđmana de facto nije porazila ujedinjena oporba, nego smrt. Da je obožavani generalissimus Francek bio u zdravlju i snazi, tko zna kako bi se izborna priča zaključila. Nisam siguran da se HDZ-u ni desetak godina kasnije dogodio poraz: partija se ustvari sama urušila nakon što je njezin veliki vođa iznebuha demisionirao i skončao u tamnici, a pobjeda je natrčalom Milanoviću sjela na volej kao da mu je centrirao Modrić vanjskim dijelom kopačke.
Kad ispod svega podvučemo crtu, mislim da možemo izvući zaključak kako je opozicija u oba slučaja bila sretnija nego pametnija. Nemojmo dopustiti da nam patina prohujalih godina zamagli srž i smisao: naša je oporba oduvijek bila jalova, čak i u svojim najboljim danima, kad nam se činilo da predstavlja ozbiljnu snagu s potencijalom za korjenite promjene. Ne, žalim slučaj, nikada nije bila takva, oduvijek je kaskala za civilnim udrugama i medijima, koji su jedini širili prostore slobode.
Ako hoćete sasvim konkretno, ljudi poput Zorana Pusića ili Drage Hedla učinili su neusporedivo više za demokraciju i općeniti napredak ove zemlje od bilo kojeg političara.
Oporba nam je bila jadna i na izmaku devedesetih i početkom drugog desetljeća ovoga tisućljeća, ali smo je barem imali. Imamo li je danas? Ne bih se zakleo.
Za početak, SDP je od nekadašnje političke činjenice ostao samo knjigovodstvena, još uvijek postoji, ali postoje i terminalni pacijenti koje samo aparati održavaju na životu. Ta luzerska nakupina kolebljivih oportunista raskoljena je u triješće. Svejedno na koga mislimo kad govorimo o SDP-u, na Grbina i njegove, ili na partijske otpadnike koji su se registrirali pod imenom Socijaldemokrati, nitko od njih nema snagu postati mobilizacijskim faktorom čitave opozicije s centra i ljevice. To ne mogu biti ni ostale političke snage kojima raspolažemo, i to iz jednostavnog razloga što nisu snage.
Krš na desnici
Možemo! još uvijek nije postalo stranka, jer osim Tomaševića i Benčićke tamo ne postoji treća markantna osobnost koja bi biračima na nacionalnoj razini nešto mogla značiti. Nadalje, Puljkove ambicije su, očigledno, goleme, ali on iza sebe nema čak ni neozbiljnu, a kamoli ozbiljnu stranku, ima samo suprugu. I njemu, dakle, fali treći.
Hvala dragome bogu, na desnici je krš još i veći. Kao da si u gluhe noćne sate patrolirao gradom i maricu natrpao propalicama svake fele. Oni također, baš poput HDZ-ovaca u koje sa zavišću upiru pogled, ne znaju ni za što drugo osim šovinizma i kleptomanije. Jedina razlika između njih i zajedničara jest u tome što su malo veći šovinisti, a malo manji kleptomani (jer nisu dovoljno blizu javnim blagajnama).
Ukratko, oporbu imamo, ali kao da je i nemamo. Mogu li te razmrvljene i kilave političke formacije doći glave Andreju Plenkoviću, osvjedočenom meštru preživljavanja, koji je naučio plivati u oceanu afera? Na tu okladu još uvijek ne bih uložio ni prebijenu lipu.