StoryEditor
HrvatskaJUČER, DANAS, MALO SUTRA

Ivica Ivanišević: Civilizacijski iskoraci trebaju samo desnici. Hrvatska ljevica, čak i kad je najgora, ipak ne mora hvatati priključak...

15. kolovoza 2020. - 12:00
Premijer je preokrenuo unutarnju ravnotežu moći i utjecajaTom Dubravec/HANZA MEDIA

Malo je govora koji su tako snažno odjeknuli kao onaj Plenkovićev kninski. Prolaze dani, a komplimenti na njegov račun se ne stišavaju. Ne dolaze samo iz onih društvenih krugova koji su se uvijek zauzimali za toleranciju, razumijevanje i uvažavanje, nego i s one strane političkog spektra kojoj je raspirivanje međunacionalne netrpeljivosti neka vrsta core businessa.

Okej, nemojmo pretjerivati, nisu baš svi požurili srdačno zapljeskati premijeru. Nema nikakve sumnje da su njegove riječi ojadile lijep broj ljudi koji i dalje odbijaju povjerovati kako život nije vestern u kojemu je nama, ma što god napravili, povjerena uloga dobrih momaka i čestitih kauboja, a Srbima onih loših, dakle, bezdušnih desperadosa ili krvoločnih Indijanaca.

Sotto voce, u intimi svoga doma odnosno kvartovske birtije, vjerojatno su mu skinuli i ponekoga sveca, ali nitko se nije odvažio glasno istupiti ili, ne daj bože, u javnosti napraviti skandal. Alka je, primjerice, bila krasna prigoda da se pred očima cijele države upriliči jedan prikladni, dakle, prostački dramolet. Uostalom, ne bi bilo prvi put. Ali vraga, sve je prošlo glatko, uz jednodušno odobravanje okupljenih uglednika i običnog svijeta iz publike.

Uštekani u struju

Kao da je netko cijelu zemlju uštekao u struju i pritisnuo tipku „on“, svi su preko noći odjednom postali svjesni činjenice da se u njihovo ime nisu događale samo slavne pobjede, nego i neslavni zločini. Iz te se okolnosti izvodi, pak, neizbježan i ohrabrujući zaključak da se u Kninu dogodilo nešto važno, dosad nezabilježeno i društveno korisno. Je li baš tomu tako?

Da, ali ne. Bez i najmanje želje da podcijenim premijerovu gestu kojoj i sâm srdačno, bez fige u džepu aplaudiram (što bih učinio i prije četiri godine da je Plenković tada imao petlje odaslati istu poruku), mislim da ne bismo smjeli pretjerivati s dimenzioniranjem učinaka njegova govora.

Za početak, on nije prvi visoki hrvatski dužnosnik koji se osjetio pozvanim upozoriti na notorno: da srpsku starčad u danima i tjednima poslije Oluje nije pobila neka fantomska zarazna bolest, nego naš autentični hrvatski šljam prikladno odjeven u uniforme.

Konačno, dok se ovih dana najavljuje premijerov posjet Varivodama, red je podvući da je tamo već bio Ivo Josipović, i to prije punih deset godina. „Ne može se ničim opravdati, ničim obrisati krv koja je ovdje prolivena. Isto tako, ne može se oprati sramota koja je počinjena hrvatskom narodu ovim ubojstvom“, kazao je tadašnji predsjednik RH pred spomenikom žrtvama, u govoru kojeg nitko nije opisao kao važan civilizacijski iskorak.

A razlog tome je vrlo jednostavan. Hrvatska ljevica, čak i kad je najgora, ipak ne mora hvatati priključak s civilizacijom, za razliku od desnice koja beznadno zaostaje, čije iskorake predugo iščekujemo, pa im onda kada se (ako se uopće) dogode, ozareno plješćemo kao mališanu koji je netom prohodao.

Velika regresija

Konačno, pamtimo ne tako davna vremena kada međunacionalni odnosi nisu bili ovako jadni. Zaslugom političara s ljevice (okej, priznajem, i barem jednoga hadezeovca, Ive Sanadera, kojega su se njegovi nekadašnji poslušnici odavno i u cijelosti odrekli) živjeli smo u društvenoj klimi u kojoj nitko nije zazivao civilizacijske iskorake, jer oni nisu bili potrebni.

Potrebno je bilo tek to da HDZ, uz pomoć svojih pretorijanaca zamaskiranih u braniteljske udruge, ne povuče ovu zemlju natrag u predcivilizacijski ponor. Što se i dogodilo nakon što se vlasti dočepao Tomislav Karamarko. Čovjek koji nam je priuštio nezabilježenu regresiju potrajao je kratko, bio je okružen ljudima koji su nas svojom nesposobnošću uspijevali od srca nasmijati, naposljetku, i sam se potvrdio kao apsolutno potkapacitiran političar.

E sad zamislite kako bi nam bilo da se zadržao dulje, da su mu suradnici bili ljudi od formata, da je i on sâm bio takav. Od ovoga Karamarka još se oporavljamo; neki napucani, nabrijani, apgrejdani Tomica.2 vratio bi nas doslovce u srednji vijek.

Ljudi koji su mu davali srdačnu potporu niti su u međuvremenu nestali niti su se kolektivno podvrgnuli operaciji koja im je potpuno promijenila osobnost. Oni su i dalje tu, među nama, dosljedno isti, s cijelim buketom svojih surovih predrasuda koje brižno zalijevaju i samo čekaju zgodnu priliku da ponište sve dobro što nam je premijerov kninski govor donio. Ne bi im bilo prvi put.

Toga je, valjda, i Plenković svjestan. Predsjednik Vlade ne treba mijenjati Hrvatsku. Njegov zadatak je malo teži, on mora promijeniti HDZ. A to još nije učinio, samo je preokrenuo unutarnju ravnotežu moći i utjecaja.

Izdvojeno

15. kolovoz 2020 12:03