Zorana Milanovića lako je zamisliti u seoskoj gostionici.
Uvijek dolazi u isto vrijeme, po njemu možeš narihtati sat, i sjeda za isti stol, odakle se pruža lijep pogled na cijelu krčmu. Konobarica zna što on pije, a on zna sve. Sjedne tako ovaj neizbježni gost uz šalicu kave bez šećera, mali vinjak i čašu mineralne, pa redom oplete po aktualijama. Ništa ne može uteći njegovoj pažnji, sve on prati, o svemu je obaviješten, o zbivanjima u selu kao i o događajima u bijelome svijetu, gdje god na zemljopisnoj karti upreš prstom, on je svugdje doma. I, naravno, priprosti seljani bez puno škole, običan svijet koji se cijeloga života nikamo nije mrdnuo, zadivljeno ga slušaju otvorenih usta kako divani čas o Stipinom pašancu Joskanu koji je kupio Toyotinog hibrida “ka da je auto, boga ti dragoga, pegla, pa je svugdi možeš mećat da se puni”, čas o harmoniziranom indeksu potrošačkih cijena iz kojega se može iščitati zabrinjavajući rast stope inflacije u Njemačkoj.
Kao iz studentske menze
Samo što Zoran Milanović nije anonimna danguba koja za svoj ćeif i zabavu seljana palamudi o svemu što mu padne na pamet. On to ne radi u seoskoj gostionici iza čijeg šanka stoji Badelov ili Stihlov kalendar s golišavim djevojkama, nego na Pantovčaku, s predsjedničkog brijega, izdašno plaćen javnim novcem.
Kad se vijest, ustvari nagađanje o izgledima Andreja Plenkovića da zamijeni Jensa Stoltenberga na mjestu glavnog tajnika NATO-a, iz švedskih medija prelila do naših, on je odmah znalački požurio objasniti kako je dotični položaj relevantan koliko i onaj servirke u studentskoj menzi.
U tradicionalnoj maniri seoskog mudrijaša, svim je naivcima – dakle, apsolutno svima, jer nijedan građanin ove uboge zemlje nije mu ni do koljena – poručio kako taj položaj nije ni kreativan ni politički važan, pa je ustvari svejedno tko ga obavlja, može čak i Plenković. To je jednim, doduše manjim, dijelom istina, mogu mnogi, samo Milanović nikad i ni u kojoj varijanti neće moći, jer je u zadnjih godinu i nešto malo više dana dospio, i to potpuno zasluženo, na glas kao zagovornik i branitelj ruskih interesa.
Uspoređujući glavnog tajnika NATO-a s gospođom koja kuha kavice i toči Jamnicu, naš predsjednik pokušava uvjeriti samoga sebe da nema nikakvog razloga za ljubomoru.
To mu, međutim, ne može za poći za rukom, jer je i zadnjem idiotu jasno kako je u njegovom slučaju đelozija neizbježna. Ipak su on i Plenković gojenci sličnoga profila, jednako formatirani u Ministarstvu vanjskih poslova, skladno nezainteresirani za bilo kakvu ideologiju i čvrsto povezani gorljivom ambicijom da budu na vrhu upravljačke piramide. Milanović je počeo sjajno, brže i bolje od svoga suparnika, ali se na vrhu zadržao kratko. Ostao je upamćen kao najgori premijer u povijesti Republike Hrvatske, što nije malo postignuće znamo li kakvi su sve osebujni tipovi drmali ovom zemljom, a od svih kolega iz bijeloga svijeta uspio se sprijateljiti samo s jednim, premijerom Albanije Edijem Ramom.
Granica mu nebo, briselsko nebo
S druge strane, Andrej Plenković već je stekao status dede Pantelije mlade demokracije. Ponekad ti se mora učiniti da ga iz fotelje predsjednika vlade ne bi mogao izbaciti ni milenijski tornado. Oko njega stalno divljaju cikloni skandala i afera, većina njegovih suradnika i pouzdanika prije ili kasnije završi u marici, ali on, unatoč svemu, opstaje. Kao da nije čovjek nego teflonska tava, za njega se ne lijepi nijedna šporkarija. Doma je stekao reputaciju mitološkog bića kojemu nitko ništa ne može, a u Europi ga dočekuju toplo i srdačno. Aktualna ćakula o njegovim izgledima da se dokopa položaja glavnog tajnika NATO-a može se na koncu ispostaviti kao samo to, puka ćakula, no ni takav eventualni rasplet ne bi mogao dovesti u pitanje činjenicu kako mu je masna europska sinekura prije ili kasnije naprosto suđena.
Za razliku od Milanovića koji može maštati “samo” o drugom predsjedničkom mandatu – što nije malo za vas ili mene, dragi čitatelji, ali jest za narčiza Zokijeva tipa – Plenkoviću je nebo granica, i to sumorno, oblačno, briselsko nebo.
Barem zbog jednog razloga svi bismo mu trebali držati fige da uspije i zaista postane glavni tajnik NATO-a. Kao premijer Republike Hrvatske i Milanovićev arhineprijatelj, on je uporno odbijao smijeniti svestrano nekompetentnog ministra obrane. No, s tajničkog položaja, rasterećen potrebe da Zokiju tuče kontru i čini dišpete, uskoro bi mogao utjecati da se nesretnog Banožića konačno otjera s položaja kojemu je tragično nedorastao. •