StoryEditor
HrvatskaZATVARANJE OČIJU

Isusovac Stanko Perica: Strašno je što nas više ne šokiraju utopljeni migranti u našim rijekama i u Mediteranu!

20. srpnja 2020. - 07:27
Pater Stanko Perica, novi ravnatelj Isusovačke službe za izbjeglice  Damir Krajač/HANZA MEDIA

Broj raseljenih osoba prošle je godine dosegnuo oko jedan posto svjetske populacije. Najnoviji su to podaci iz izvješća UN-ove Agencije za izbjeglice (UNHCR) u Ženevi, a prema njima, broj raseljenih samo u 2019. porastao je za devet milijuna u odnosu na prethodnu godinu.

Šokantne su tvrdnje Ujedinjenih naroda o tome kako je rekordnih 78,5 milijuna ljudi u svijetu napustilo svoje domove do kraja prošle godine, bježeći pred ratovima i progonima. Iako su restrikcije u pandemiji koronavirusa usporile kretanja raseljenih osoba, migranti i izbjeglice ostaju goruća tema i veliki izazov svim europskim zemljama.

Najaktivnija organizacija u tom pogledu u Hrvatskoj svakako je Isusovačka služba za izbjeglice (JRS). Upravo su raseljene osobe globalni socijalni apostolat isusovaca, a hrvatski isusovci pokrivaju područje srednjoistočne Europe. Njihov ravnatelj dugo je bio pater Tvrtko Barun, izvrstan komunikator koji je na toj poziciji odradio sjajan posao, čovjek o kojemu se mnogo pisalo i govorilo, koji je problematiku raseljenih osoba znao staviti u prvi plan.

Od posljednjeg dana srpnja njegovu funkciju preuzet će pater Stanko Perica. Imenovanje novog ravnatelja na čelu ove organizacije bilo je sjajan povod za razgovor o tome kakvo je trenutno stanje, ali i kakva budućnost očekuje Hrvatsku i susjedne zemlje u pogledu migranata i izbjeglica. No, za početak, trebalo je upoznati patera Stanka.

– Čini mi se da sam nekako već po genetici migrant, ako ne i izbjeglica. Ja sam, naime, dalmatinski Riječanin u Zagrebu. Majka mi je iz Bola na Braču, te je nakon rada u "Jugoplastici" prešla u Koksaru Bakar. Otac je rođen u Drenovcima kod Županje, a podrijetlom je iz Kruševa kod Obrovca. On se u Rijeku doselio već kao dijete, a meni je kao djetetu vezu s Dalmacijom usađivao pohodima Kantridi kad je gostovao Hajduk. Ljeta su pak bila rezervirana za Bol i Zlatni rat.

U Rijeci sam završio pravni fakultet, zaposlio se u odvjetničkom uredu i položio pravosudni ispit, ali sam pritom polako uviđao da ipak želim dati više od sebe u životu nego što to mogu u odvjetničkim vodama.

Puno sam čitao i istraživao, i otkrio red koji to "više" ima upravo u svojem geslu, i koji je organiziran tako da njegovi članovi mogu na najkorisniji način staviti svoje talente u funkciju.

Tako sam u isusovce ušao s 27 godina, i u novicijatu u Splitu proveo dvije prekrasne godine, prvu upamćenu po stotom rođendanu Hajduka, a drugu po onom famoznom snijegu.
Zatim je slijedio studij u Zagrebu i Rimu, te svećeničko ređenje 2018. godine.

'Izvan sirotinje nema spasenja'
 

I vrlo brzo se otvorio put rada s raseljenim osobama?

– Kad sam s poglavarom razgovarao o tome na kojem se polju staviti na raspolaganje, izrazio sam želju za konkretnim radom s potrebitim i marginaliziranim osobama, odnosno za angažmanom u socijalnom apostolatu.

Vjerujem, naime, da je istinita ona maksima španjolskog isusovca Jona Sobrina "Izvan sirotinje nema spasenja".
Rad JRS-a je pod ravnanjem p. Tvrtka Baruna proteklih godina jako razvijen, a sada je na meni da te aktivnosti nastavim i dodatno intenziviram, uvijek u skladu s motom JRS-a: "Pratiti, služiti i zagovarati."

image
Izbjeglice nisu nestali, kao ni sukobi i siromaštvo koji su natjerali ljude na napuštanje svojih domova. A Hrvatska im je na putu...
 
Mohammed Abed/AFP

Bilježe se rekordne brojke u burnom desetljeću raseljavanja. S čime se susrećemo u ovom dijelu Europe posljednjih mjeseci?
– Pandemija je naizgled sve zamrznula u prostoru i vremenu, pa tako i migrante i izbjeglice. Uklonila ih je s radara interesa javnosti i učinila im teže dostupnima njihova prava.

Mnogi su ostali izolirani i dodatno zaboravljeni u nehumanim uvjetima u raznim prihvatnim centrima, posebice u Grčkoj, gdje boravi jako velik broj djece bez pratnje u uvjetima koji su ispod razine ljudskog dostojanstva.

Vijesti o utopljenima u Mediteranu i u našim rijekama više nas toliko ne šokiraju, a trenutno je suspendiran i program preseljenja, koji je bio jedini legalan način dolaska izbjeglica na europsko područje. S druge strane, ova je situacija, u kojoj je trebalo znati improvizirati i pronalaziti brza i konkretna rješenja, pokazala važnost civilnog sektora, koji je prilagodljiv i fleksibilan.

Tako se i JRS brzo prilagodio na novonastale potrebe, počevši od podjele higijenskih i dezinfekcijskih sredstava socijalno najugroženijim izbjegličkim obiteljima, pa do online integracijskih aktivnosti, online nastave hrvatskog jezika, psihosocijalne pomoći, call centra na arapskom i farsi jeziku, koji je radio 24/7 kako bi pružio podršku i prenosio sve važne upute i preporuke osobama koje još nisu dovoljno dobro naučile hrvatski jezik da bi se same snalazile u našem medijskom prostoru.

Velik je broj raseljenih na našim prostorima, a podaci koje spominje UNHCR na svjetskoj razini upravo su zastrašujući. No, procjenjuje se da će te brojke u budućnosti biti i veće. Tome će najviše pridonijeti globalno zatopljenje, koje će mnoge krajeve učiniti nepogodnima za život. Uz to i ekstremno siromaštvo, koje je ova pandemija već sada učinila još vidljivijim.

Osim toga, fascinantno zvuče podaci da mnoge zemlje trećeg svijeta imaju prosječnu dob stanovništva od tek 15 godina. Takve se "dječje države" teško mogu organizirati tako da ponude svojim stanovnicima perspektivu koja bi parirala bogatim državama zapada. To su ogromni globalni problemi i možemo pred njima jednostavno slegnuti ramenima, no migranti i izbjeglice jasno nam pokazuju da smo i mi dio tog globalnog sela.

image
Damir Krajač/HANZA MEDIA

Sada je u BiH 10 tisuća migranata i izbjeglica

O kolikom se broju ljudi trenutno brine vaša organizacija na području Hrvatske, ali i susjednih zemalja?

– Stvarnost migracija je dinamična, pa tako i brojevi značajno osciliraju, no mi se trudimo pratiti tu dinamiku i stalno kreirati nove projekte u skladu s potrebama.

Trenutno je od zemalja u kojima djelujemo najdinamičnija situacija u BiH, gdje je oko 10 tisuća izbjeglica i migranata. Glavni nam je zadatak ondje prevođenje i medicinska pomoć.

U Srbiji smo koncentrirani na maloljetnike bez pratnje, za koje vodimo kuću integracije, dok na Kosovu pružamo razne usluge u tamošnjim prihvatnim centrima.

U Hrvatskoj je referentna točka našeg djelovanja Centar za integraciju izbjeglica SOL u Zagrebu, koji se svakodnevno brine za sve koji pokucaju na vrata – kako za izbjeglice, tako i za građane koji se žele uključiti u naš rad, pružiti podršku, ali i pronaći odgovore na pitanja koja ih muče u vezi s migracijama i izbjeglicama.

Nastojimo biti veza između izbjeglica i lokalne zajednice, most između njih i gradova koji ih primaju, ali i državnih institucija i drugih organizacija. U suradnji s njima organiziramo programe prekvalifikacije i zapošljavanja izbjeglica uz učenje hrvatskog jezika. Uvijek su tu i brojni volonteri kao podrška u učenju. Koncentriramo se na deficitarna zanimanja, čime se olakšava zapošljavanje, a ujedno pokazuje kako migranti mogu pomoći u ekonomskom prosperitetu društva.

Od početka pandemije nam je, predostrožnosti radi, onemogućen pristup prihvatilištima za tražitelje azila u Zagrebu i Kutini, a ondje smo inače svakodnevno provodili programe, posebice usmjerene na podršku ženama i djeci, kao i pravna savjetovanja.
 

Prema vašim procjenama, imaju li Europljani razloga za zabrinutost?

– S raznih strana čujemo zabrinutost glede budućnosti europskog identiteta. Mnogi smatraju da će ga migranti svojom kulturom, religijom i navikama nepovratno deformirati.

Osobno vidim osnove za tu zabrinutost i baš zato držim genijalnim postojanje JRS-a, organizacije kršćanskog predznaka koja se brine o izbjeglicama i svim prisilno raseljenim osobama.

Ako se složimo da je kršćanstvo, uz grčku filozofiju i rimsko pravo, u temelju europskog identiteta, onda smo najspokojniji ako brigu o očuvanju tog identiteta ostavimo upravo tim fundamentima. Isusovci su bili prvi koji su stvarali kulturne veze između Europe s jedne, te Azije i Sjeverne i Južne Amerike s druge strane.

Mislim da je rad JRS-a danas nastavak te tradicije, gdje opet želimo ono najbolje što imamo podijeliti s drugima i od njih primiti ono što nas može oplemeniti. Kao i onda, i danas je to težak pothvat.

Nekada smo imali mnoštvo misionara mučenika koji su nerazumijevanje svojih nakana platili životom. Danas naše kršćansko čovjekoljublje također nerijetko biva izvrgnuto ruglu ili pak zloporabi.
No, mi drugog izbora osim čovjekoljublja nemamo, i dok je tako, europski je identitet na sigurnom.

Bilo bi tužno živjeti u zemlji u koju nitko neće

Kakve su prognoze što se selidbenih valova tiče, jesmo li spremni na izazove pred nama?

– Mi smo na ovim prostorima već naviknuti na tzv. valove emigracije, no teško je priviknuti se na ideju da bi se netko iz druge zemlje namjeravao nastaniti kod nas. Ipak, to je dokaz da i naš dio svijeta postaje sve prosperitetniji i time privlačniji.

Bilo bi tužno živjeti u zemlji u kojoj se ne želi nastaniti nitko osim onoga kojeg je dopala sudbina da se u njoj rodi. Migracije već sada sve manje imaju oblik valova, nego na njih treba računati kao na stalan proces koji se eventualno može intenzivirati političkom situacijom i drugim prilikama u nekoj zemlji.

Treba ih, dakle, prihvatiti kao dio života i ojačati mehanizme integracije kako bismo migracije učinili zamašnjakom ne samo ekonomskog rasta, nego rasta društva u cjelini, rasta u kapitalu humanosti, empatije i benevolentnosti.
Ako pak ostanemo inertni i pasivni, povijest nas uči kako migracije redovito postanu zamašnjakom populizma, jer nikoga nije lakše optužiti za vlastiti neuspjeh nego stranca.
 

No, još uvijek stoji ona kako je Hrvatska većini raseljenih osoba tek tranzitna zona. Koliko je tražitelja azila?

– U Hrvatskoj je trenutno oko 500 tražitelja azila, dok su do danas međunarodnu zaštitu u Republici Hrvatskoj ostvarile svega 954 osobe. Dio njih više nije u državi, a dio ih napusti Hrvatsku i prije odluke o međunarodnoj zaštiti.

Putem projekta preseljenja na kojemu je JRS parter našoj Vladi, pristiglo je 20 sirijskih obitelji, i dobar dio njih već se uvelike integrirao, naučili su jezik, rade, školuju se, žive među nama. Nismo pritom imali nikakvih velikih problema niti smo primijetili kulturološke razlike koje bi nama ili njima ometale suživot.

Neke rijetke iznimke pokazale su da se ipak svi još uvijek moramo zajednički vježbati u toleranciji, suživotu i prihvaćanju, što vrijedi za obje strane jer je integracija dvosmjeran proces. Dakle, integracija, a ne asimilacija – jer nije cilj da svi izgubimo svoje posebnosti i stopimo se bez razlike, što je i nemoguće, jer nismo isti ni svi mi rođeni u Republici Hrvatskoj, nego da naučimo živjeti zajedno.

Mi u JRS-u slavimo zajedno i Božić i Bajram i Novruz, vrlo profesionalno djelujemo u timu koji je vrlo raznolik i to je naše bogatstvo i snaga – dokaz da se može tako živjeti.

Integracijom kontra getoizacije

Europski građani često istupaju u javnost s izjavama straha prema migrantima, optužuju ih za nasilje, pljačku, silovanja... Jesmo li u novoj eri rasizma?

– Neki afrički autori upozoravaju kako je vrhunac rasizma smatrati kako su svi crnci dobroćudni i pošteni, a za ono zlo koje eventualno neki od njih čine krive su frustracije koje su im nanijeli bijeli kolonizatori. Po takvom tumačenju oni bi bili nekakva bića iz bajke, idealizirani, no infantilni, na kraju krajeva, neljudi.

Tako su i migranti ljudi poput svih nas, većinom dobronamjerni, ali i među njima, kao i među nama, ima zlonamjernih pojedinaca. Ono što mi kao JRS možemo učiniti jest to da ljudskim pristupom budimo humanost u njima i spram njih. Umjesto getoizacije nudimo integraciju.

Umjesto zatvorenih vrata, na koja uporno kucanje budi u ljudima agresiju, nudimo otvorena vrata, osmijeh i upornost u nalaženju rješenja. Umjesto besperspektivnosti i apatije, nudimo učenje jezika i vještina traženih na tržištu rada.

Naravno da time nećemo svesti na nulu stopu kriminaliteta među migrantskom populacijom (kao, uostalom, i onu koja je usmjerena protiv njih), ali njihova će ljudskost biti očuvana.
 

A Hrvati? Kakvima smo se mi pokazali?

– Tko se s tematikom izbjeglica susreće samo u medijima, napose ako čita komentare na portalima, mogao bi pomisliti da smo društvo koje je poprilično negativno nastrojeno prema strancima. Srećom, susreti uživo ipak razbijaju ovu predrasudu.

Naši ljudi vole pomoći, trude se imati dobrosusjedske odnose, a budući da ljubav prolazi kroz želudac, nema boljeg načina da se međusobno upoznamo i zavolimo od zajedničkog stola.

JRS tu želi dati poticaj i primjer, kako bi se ljudi onda nastavili družiti, pomagati i međusobno organizirati. Najradosniji smo kada vidimo da nakon naših akcija ljudi sami nastavljaju dalje, kroz svoju svakodnevicu, jednostavno živjeti zajedno, jedni s drugima i jedni za druge.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?

Izdvojeno

23. rujan 2020 04:22