StoryEditor
HrvatskaIŽBENIKA

I ratni ‘dobitnici‘ i ratni ‘gubitnici‘ iste su sudbine: raselili su se po Europi i svijetu. Jedni malo prije, drugi malo poslije

6. rujna 2020. - 21:51
AFP

Kad raziđe se dim, kad ode u nebesa, sagradit ćemo grad, sa tisuću adresa.. – pjevao je u one dane, teške ratne dane ponosa i slave, dok se uzduž i poprijeko Lijepe naše još sve dimilo od neprijateljskih granata, svojim neponovljivim, visokim baritonom veliki Vice Vukov, stihove Krste Jurasa - jedinog živućeg - koje je uglazbio još jedan - i on nažalost pokojni - velikan iz ove neponovljive šibenske akuže, Arsen Dedić.

Dim se razišao, već odavno je otišao u nebesa, ima tome dvadeset i više godina, ali grad sa tisuće adresa – to nismo izgradili. Nismo imali za koga. Hrvatska je svih ovih godina, osobito od ulaska u EU, gubila svake godine po jedan grad, ne samo s tisuću, nego i s desecima tisuća adresa. Uostalom, dovoljno se samo sjetiti naslova, još uvijek su na netu – Hrvatska je izgubila grad veličine Samobora (2017.)

Novi depresivni podaci: Hrvatska je lani izgubila grad veličine Poreča (2019.) Hrvatska lani izgubila grad veličine Opatije ili Crikvenice (2015.), a 2014. se pisalo kako je Hrvatska lani izgubila grad veličine Knina, Sinja ili Trogira – trebamo izrazito pronatalitetnu politiku! - upozoravali su i tada, kao i danas demografi, poput Anđelka Akrapa.

Političarima su, i onda i sada, ispadali bomboni iz usta. Bilo hrvatskim, bilo srpskim, sasvim svejedno. Oni uvijek nude optimizam, kao što ga je ponudio i Milorad Pupovac, na povijesnoj komemoraciji žrtvama ratnog zločina u Gruborima – "Stigla struja, sad će i povratnici".

"Možemo samo zamisliti koliko bi ovdje bilo ljudi da smo imali nekoga s kime smo ovaj politički iskorak mogli napraviti, kao što to danas možemo s Plenkovićem i njegovom Vladom" – kazao je Milorad Pupovac. A ne treba zamišljati – valjda po prilici jednako onoliko koliko ima i u drugim selima s većinskim hrvatskim stanovništvom po Dalmatinskoj zagori.

Ili bolje reći koliko ih nema. Jer, pusto je i mitsko "hrvatsko" Kijevo, opustio je čak i "kraljevski" Knin, unatoč tome što, za razliku od Grubora i drugih srpskih sela, nije imao problema sa strujom, koju neka od njih, nažalost, još i danas čekaju. I ratni "dobitnici" i ratni "gubitnici" podijelili su istu sudbinu – raselili su se po Europi i svijetu. Jedni malo prije, drugi malo poslije.

I nije to nešto što je od danas, ili od jučer. I nije to problem koji će se brzo riješiti, velikim gestama. I sijalicama. Traje to još otprije, od šezdesetih godina prošlog stoljeća, kada su antifašistički "ratni pobjednici" iz Drugog svjetskog rata – i Hrvati i Srbi – masovno išli raditi kod "poraženih", ratnih gubitnika Švaba, kao gastarbajteri čim su dobili pasoše i pravo da mogu ići vanka raditi. Bivšoj su državi njihove doznake bile dragocjen izvor deviza koje im nije mogla osigurati nekokurentna privreda, industrija koja bi 1990., kad su se otvorile granice za stranu robu, krahirala i da nije bilo rata.

Razlika je samo u jednom – onda su išli većinom neobrazovani, fizički radnici, a danas takvi ne trebaju nikome, pokraj Kine, pa vani odlaze najbolji, najobrazovaniji i najpotentniji – VSS-ovci, informatički potkovani, sa znanjem stranih jezika. I sa sobom vode obitelji, žene, djecu. Ne odlaze na privremeni rad, kao gosti, već trajno i za stalno, a nama ovdje ostaju samo - adrese. I infrastrukura i ceste, koje po praznim selima, i "srpskim" i "hrvatskim", i manjim i većim, gradimo za duhove. Živi su u Dublinu, snimio ih je Dubravko Merlić za HTV ovih dana, prikazao u "Opstanku". I vele da se ne misle vratiti tako skoro...

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?

Izdvojeno

28. listopad 2020 23:51