I neka netko kaže da je ulazak u EU bio loš. Nije! Split ima EU samit, a Srbija zlo od Vučića. I tko je bolje prošao?

Split je ovih dana pravi centar svita. 

U grad pod Marjanom stigli su francuski predsjednik Emmanuel Macron, talijanska premijerka Giorgia Meloni, njezini grčki, portugalski i malteški kolege Kyriakos Mitsotakis, Luís Montenegro, Robert Abela, ciparski predsjednik Nikos Christodoulides te slovenski premijer Janez Janša. S njima i sam vrh Europske unije: predsjednica Europske komisije Ursula von der Leyen i predsjednik Europskog vijeća António Costa. Među posebnim gostima su monegaški knez Albert II. i jordanski prijestolonasljednik Al Hussein bin Abdullah II.

Okupili su se na samitu MED9, susretu devet mediteranskih članica Europske unije kojemu ove godine predsjeda Hrvatska.

Samo dan ranije na Poljud je istrčala Španjolska, aktualni svjetski nogometni prvaci. A dok se predsjednici, premijeri i nogometne zvijezde razilazile, u Splitu već traje okupljanje jednog sasvim drukčijeg društva.

Riječ je o Međunarodnom udruženju pomorskih sveučilišta, IAMU, koji u Hrvatskoj upravo održava  svoju 26. godišnju skupštinu. A nakon nje i znanstvenu konferenciju koja će u Splitu okupiti rektore, dekane, profesore i istraživače pomorskih sveučilišta, akademija i institucija iz gotovo 40 država sa svih kontinenata. Raspravljat će o autonomnim brodovima, umjetnoj inteligenciji, sigurnosti plovidbe, zelenoj tranziciji i tome kako će izgledati pomorstvo budućnosti.

Sve to u nekoliko dana. Sve to u Splitu, u Hrvatskoj.

Može li se nešto slično dogoditi i u drugim državama bivše Jugoslavije?

Može.

Slovenija je dvaput predsjedala Vijećem EU-a, a još 2001. na Brdu kod Kranja ugostila je prvi susret američkog predsjednika Georgea W. Busha i ruskog predsjednika Vladimira Putina. Potom je bila domaćinom susreta EU-a i SAD-a 2008., sastanka čelnika država EU-a, kao i lidera država Zapadnog Balkana. 

Beograd je posljednjih godina ugostio i Vladimira Putina, i Macrona i kineskog predsjednika Xi Jinpinga. A dogodine će Srbija biti domaćin EXPO-a 2027., velike međunarodne manifestacije na kojoj se očekuju milijuni posjetitelja.

Ni Bosni i Hercegovini veliki međunarodni skupovi nisu nepoznanica. Sarajevo i Jahorina su 2019., dok je BiH predsjedala Procesom suradnje u jugoistočnoj Europi, ugostili samit na kojem su bili turski predsjednik Recep Tayyip Erdoğan, tadašnji crnogorski predsjednik Milo Đukanović, predsjednici Sjeverne Makedonije i Albanije Stevo Pendarovski i Ilir Meta, srbijanska premijerka Ana Brnabić i bugarski premijer Bojko Borisov.

Ipak, tu postoje određene razlike.

Macron je u Beograd dolazio u bilateralni posjet Srbiji. U Split je ovoga tjedna stigao zajedno s Meloni, Mitsotakisom, Montenegrom i drugim europskim čelnicima zato što se ovdje sastaje skupina država kojoj Hrvatska pripada i kojoj ove godine predsjeda. Nije dakle stvar u tome tko može dovesti veće političke zvijezde. Nego u povodu zbog kojeg su one došle. 

I sada bi, logično, bilo zgodno zaključiti kako je Hrvatska tu gdje jest zato što smo pametniji, sposobniji ili uređeniji od naših susjeda. 

Nismo.

Ušli smo u NATO i Europsku uniju, na pragu smo ulaska u OECD, društvo 38 najrazvijenijih  svjetskih gospodarstava. Ti su ulasci, svaki na svom polju, potaknuli neke od ključnih promjena u Hrvatskoj. Zbog NATO-a smo prilagođavali vojsku, zbog Europske unije zakone, sudove, granice, način na koji trošimo javni novac i kontroliramo natječaje. Zbog Schengena smo skinuli kućice s granice prema Sloveniji, zbog eura kune spremili u ladice, a zbog europskog tužiteljstva hrvatske ministre danas mogu istraživati tužitelji koji nisu na daljinski Banskih dvora. Da bismo ušli u OECD, ponovno prolazimo kroz desetke provjera, od upravljanja državnim tvrtkama i borbe protiv korupcije do poreza, tržišnog natjecanja i javne uprave.

Nismo, dakle, preko noći dobili uređenu državu. Samo smo ušli u društvo u kojem su pravila stroža, a susjedi za stolom imaju nezgodnu naviku povremeno pogledati što radimo ispod njega.

To je institucionalni okvir kojeg zemlje nastale nakon raspada Jugoslavije, izuzev Slovenije, nisu imale.

Crna Gora među državama regije najdalje je odmakla na putu prema članstvu u Europskoj uniji. Članica je NATO-a, otvorila je sva pregovaračka poglavlja, ali za stolom poput ovoga u Splitu još ne sjedi kao članica. Uz to, muku muči s prosrpskom politikom predsjednika Skupštine Andrijom Mandićem.  Sjeverna Makedonija u NATO-u je od 2020., ali njezin put prema Europskoj uniji zbog blokade prvo Grčke, a onda i Bugarske,traje već više od dva desetljeća. Bosna i Hercegovina još je dalje od članstva. Nesređeni vilajet u kojemu Milorad Dodik gleda prema Moskvi i Beogradu, bošnjački političari prema Ankari, a Dragan Čović prema Hrvatskoj.

Trideset i pet godina nakon raspada zajedničke države njezine nekadašnje republike završile su na prilično različitim stranama.

Hrvatska je u Europsku uniju, nemojmo se lagati,  ušla s korupcijom, klijentelizmom, sporim pravosuđem i institucijama koje nerijetko prorade tek kad ih na to natjeraju novinari, građani, europska pravila ili tužitelji.

Afera s opasnim otpadom u Gospiću gotovo je školski primjer. Otpad se godinama dovozio i zakapao. Institucije su znale dovoljno da su mogle reagirati ranije. Ali eto nisu, osim kad je riječ o bivšem HDZ-ovom državnom inspektoru koji je kolege slao na teren očito kako bi iskamčio veće mito od bračnog para Šincek. O problemu se mjesecima govorilo, prosvjedovalo i pisalo prije nego što je država ozbiljno počela shvaćati problem.

Ali na kraju se ipak probilo.

Istraga je pokrenuta, potom i proširena. Šinceki su gotovo godinu dana proveli u istražnom zatvoru. Konačno su objavljeni i rezultati vještačenja koje je potvrđivalo onečišćenje, a Vlada je naposljetku ipak priznala razmjere problema i krenula u sanaciju oko 44 tisuće tona opasnog i neopasnog otpada. U uhićen je i Mikulić u jednom drugom korupcijskom predmetu, ali lako je moguće da istragu povežu i s otpadnom mafijom u Gospiću.

Za usporedbu, u susjednoj Srbiji već gotovo dvije godine traje pobuna nakon pada nadstrešnice novosadskog kolodvora u kojem je poginulo 16 ljudi. Studenti i građani mjesecima izlaze na ulice tražeći odgovornost, a gotovo dvije godine nakon tragedije suđenje još nije počelo. Njegov je početak potkraj rujna ponovno odgođen, ovoga puta na neodređeno.

Sličnu pobunu protiv institucija gledala je i Banja Luka.

David Dragičević bio je 21-godišnji student elektrotehnike koji je nestao u ožujku 2018., a šest dana poslije pronađen je mrtav na ušću Crkvene u Vrbas. Policija je isprva tvrdila da u njegovoj smrti nema elemenata kaznenog djela. Njegovi roditelji u to nisu povjerovali. Slučaj je pokrenuo prosvjede „Pravda za Davida“, na kojima su se okupljali deseci tisuća ljudi. Predmet je na koncu 2021. preuzelo Tužiteljstvo BiH, a Ustavni sud BiH prethodno je utvrdio da Davidovim roditeljima nije bila osigurana učinkovita istraga.

No bilo bi jednako pogrešno iz svega izvući jednostavnu formulu po kojoj institucije unutar Europske unije funkcioniraju, a izvan nje ne.

Pokazuje to Sjeverna Makedonija.

U požaru u diskoteci Pulse u Kočanima u ožujku 2025. poginule su 63 osobe. Otkrilo se da klub nije imao odgovarajuće uvjete za rad i protupožarnu zaštitu. Ali reakcija države bila je brza. Već osam mjeseci nakon tragedije pred sudom se našlo 35 ljudi i tri pravne osobe. Među optuženima su vlasnik kluba, inspektori, državni službenici i policajci. Naknadno je optuženo još 13 policajaca, među njima i četvorica zapovjednika.

Dakle, ni Europska unija nije čarobni štapić.

Razlika nije u tome što kod nas nema skandala. Ima ih. Nije ni u tome što naše institucije uvijek rade svoj posao. Ne rade.

Ali članstvo u Europskoj uniji ipak znači da država djeluje unutar sustava zajedničkih pravila, nadzora i institucija izvan vlastitih granica.

Hrvatska je godinama mijenjala zakone, otvarala i zatvarala pregovaračka poglavlja, osnivala institucije i prihvaćala pravila kluba u koji je željela ući. Nešto zato što smo sami htjeli. Nešto zato što smo morali.

Dobar primjer je europsko tužiteljstvo.

Ured europskog tužitelja u Hrvatskoj danas istražuje i podiže optužnice za prijevare i korupciju povezane s europskim novcem neovisno o domaćem DORH-u. Sama činjenica da postoji još jedna adresa kojoj domaća politika nije nadređena mijenja stvari. Ne čini nas zbog toga ni pametnijima ni poštenijima od susjeda. Ali znači da postoji još jedna brana kada domaće zakažu.

I možda se upravo tu krije dio odgovora na pitanje zašto je Hrvatska danas ondje gdje jest.

Ne zato što smo se jednoga jutra probudili kao uređena država skandinavskog tipa. 

Nego zato što smo, uza sve svoje mane, prije trinaest godina ušli u sustav koji postavlja neka pravila. I koji nas, ponekad i teškom mukom, ali ipak tjera da ih poštujemo.