Biti medicinska sestra, pa i brat, radničko je zanimanje u punom smislu riječi. Srećom, nije riječ o zanimanju koje će nestati, iako se u svijetu outsourcinga, robotizacije i samousluživanja ništa ne smije isključivati ni prognozirati.
O medicinskim sestrama pisali smo u ovom prilogu prije pet godina ponukani pričama pacijenata kako su medicinske sestre najsvjetlija točka zdravstvenog sustava. Nakon toga i sami smo se mogli uvjeriti da su većinom zaista profesionalne, ljubazne i empatične. Unatoč manjku vremena i strpljenja za javljanje na telefon i poneki ispad iz uljudnog ophođenja, nakon svega što čovjek može proživjeti u hrvatskim institucijama i firmama, profesionalnost medicinskih sestara stršala je kao jarbol na plitkome krstašu.
Teza i bojazan tadašnjega teksta bila je da će ulaskom u Europsku uniju baš one otići u inozemstvo. I stvarno su otišle. Donedavno se činilo da su otišle one najsposobnije i najodvažnije, kao što odu i ponajbolji nogometaši. Međutim, kako uči navijačko iskustvo, kad je liga jaka, to se toliko ne osjeti. Sada se vidi da su i ove koje su ostale odlične, iako je samo zdravstvo u proteklih pet godina nastavilo ubrzanu putanju prema dolje.
Čin 'satnica'
Danas medicinskih sestara ima znatno manje. Za razliku od nastavnica, kojima su razredi sve prazniji, njima su odjeli sve puniji, a njih je sve manje po glavi pacijenta. Da se u zdravstvu dijele vojni činovi, a mogli bi jer je riječ o uniformiranome sektoru, medicinske sestre komotno bi mogle imati najmanje čin satnice jer "duže" po stotinjak ljudi. A kakav je trend, mogle bi napredovati do brigadirki, pukovnica ili generalica, koje bi, ne daj bože, "dužile" nekoliko stotina ili tisuća ljudi. Ministar zdravstva vjerojatno bi bio sretan, ne i one, a o pacijentima da ne govorimo.
Ma koliko se danas piše o različitim sojevima virusa, broju zaraženih, hospitaliziranih, umrlih, onima na respiratoru, o sestrama, kao i o medicinskoj braći, liječnicima i liječnicama, tehničarima, specijalizantima, spremačicama, vozačima i svima drugima u zdravstvenom sustavu piše se vrlo malo. Pa čak ni o onima na COVID odjelima. Oni imaju svoje glasnogovornike u epidemiolozima i Stožeru, a kakvi su oni, vidimo i čujemo svaki dan.
Zdravstvo je danas zadnje u lancu, ušće u koje se ulijeva loš i siromašan sustav, neodgovornost građana, lutanje Ministarstva i Stožera, a u nas je najgore naći se zadnji u tom lancu. Posla je puno, vas malo, baš kao i razumijevanja nadležnih. Dovoljno je danas vidjeti, na primjer, sestre i liječnike po ordinacijama opjevane opće prakse – u izravnom kontaktu pregledavaju, liječe, pišu uputnice, cijepe, daleko iznad radnog vremena. Pa su morali nazivati pacijente zbog samoizolacije i cijepljenja. Nikome nije palo na pamet angažirati nekoliko stotina mladih, nezaposlenih i komunikativnih telefonista da se javljaju na telefon, da pomognu liječnicima i sestrama, i nešto zarade. Sada još trebaju i testirati u ambulantama. Što je dalje? Da u novoj "reformi" zdravstva same obavljaju operacije pod lokalnom anestezijom?
A pored svakoga od testiranih, oboljelih, hospitaliziranih i cijepljenih pacijenata, onih na respiratoru, onih koji su se uspjeli izvući i onih koji nisu, bila je i barem jedna medicinska sestra. U ove dvije godine, prorijeđene, izdržale su golemi pritisak, rade u nenormalnim, teškim uvjetima, produženo, od primarne zaštite do bilo kojeg odjela, pa i onoga za COVID. Pokazale su se pametnima i znanstvenijima i u odnosu prema antivakserstvu i vakcinoskepticizmu, u čemu su pokleknuli i neki s višim znanstvenim stupnjevima. Unatoč nekim neodlučnostima oko cijepljenja, i u tome su potvrdile da su iznad društvenoga prosjeka.
Pokazale su i zavidnu mogućnost samokontrole. Unatoč svakodnevnom stresu i traumama kojima su izložene, konfuziji iz Stožera i prekomjernom opterećenju iz Ministarstva, s plaćom koja od inflacije štiti djelotvorno kao kapula od COVID-a, nismo mogli pročitati da su se makar verbalno sukobile s nekim agresivnim antivakserom koji ne želi ili ne može znati kako se ljudi bore na COVID odjelu. A da sam tamo završi, sestre bi se borile za njega kao da im je svakodnevno slao cvijeće i bombonijere i primio četiri doze cjepiva. Nema što, Hipokratova zakletva jača je od bilo kakve prisege.
Bez salonskih heroja
Kad smo već kod zakletve, uniformi i COVID odjela, situaciju s pandemijom lako je usporediti s nedavnim ratom. Uostalom, stožerni ministar obrane od koronavirusa Vili Beroš nekidan je zdravstvene radnike nazvao svojom vojskom, iako se nije čulo da su mu oni odvratili s gromoglasnim "Pozdrav!".
S druge strane, COVID odjel je danas kao '91. Nuštar ili Kijevo, da Vukovar ne spominjemo, u čijem je herojskome narativu neizostavna i bolnica, liječnici Vesna Bosanac i Juraj Njavro, kao i niz manje eksponiranoga medicinskog osoblja. Na prvoj obrambenoj zdravstvenoj crti danas je sve zdravstveno osoblje, puno je manje "dezertera", "münchenske bojne", pozadinaca, štapskih junaka i salonskih heroja...
Uz pohvale svima iz zdravstvenoga sustava, veliki udjel u ovoj borbi imaju specijalizanti, koji su, kao i mladost u "pravom" ratu, uglavnom gurnuti na prvu crtu obrane, iako su željeli živjeti i specijalizirati nešto drugo, mirnodopsko. Tu su i anesteziolozi, cijeli taj takozvani drugi ešalon koji je sada zablistao u punom sjaju, kao do jučer oni obični ljudi, koji su se pokazali kao veliki, hrabri branitelji. I braniteljice naravno.
U tome ustroju, medicinske sestre su zdravstvene dočasnice, koje pravi znalci cijene jer su na prvoj liniji. One ne napuštaju bojišnicu i ne odlažu oruđe.
Odboluju pa se odmah vraćaju na koronsku bojišnicu, tiho, kao i svi pravi junaci i junakinje, preboljenja su im kao ranjavanja. Naravno, rane ne pokazuju razmetljivo pred kamerama, da svi vide. Znaju i da rat još nije gotov iako se pobjeda čini blizu. Još da je uz njih općenarodna obrana, uz doktrinu cijepljenog naroda, virus bi prošao kao Informbiro 1948., povijesno "Ne" odbilo bi ga od granice.
A za Dan zdravlja, za koji malo tko zna kada je, ako ih se sjete, sjete. Doduše, da je s nama Franjo Tuđman, koji se nasmjenjivao ministara i narazrješavao šefova stožera i kod kojega je od broja zaraženih uvijek bio veći broj odlikovanih, dobile bi i one koronske spomenice, statuse braniteljica ili nekakav orden sa zlatnim injekcijama ili toplomjerom.
O ratnom plijenu i privilegijima ne razmišljaju, rade svoj posao stoički, kao vatrogasci ili socijalni radnici. One još njeguju onu staru, dobru, neugušenu – socijalističku ili katoličku, kako hoćete – brigu i sućut. Jer za uspješno bavljenje sestrinstvom, osim stručne, mora se imati i humana crta, koja je kod njih vidljivija nego kod liječnika, koje specijalizacije uglavnom više vode ka stručnom aspektu.
Iako im, koliko znam, to ne brani Hipokratova zakletva, medicinske sestre, za razliku od liječnika, ne odlaze u politiku. I bolje. Njihova humanost i toplina tamo bi samo bile smetnja, taj posao bio bi suprotnost njihovu temeljnom poslanju. Jer i najteži odjel u bolnici manje je stresan i nezdrav od politike. Bilo bi dobro da to shvate i liječnici te da umjesto početka političkog urušavanja odaberu nastavak stručnog usavršavanja.
Stres umjesto novca
Što se tiče prosvjeda, kako da se bune sada u jeku pandemije? Kako će vikati, kad imaju maske, a i nije higijenski, da baš one, zdravstveno i znanstveno osviještene, gnjevno i nekontrolirano razbacuju aerosol. Osim toga, kad se prosvjeduje po danu, dobar dio njih je u smjeni, tko će ih zamijeniti kod pacijenata? Dobar dio je i iscrpljen nakon noćne smjene, a sutra je novi radni dan. Uostalom, treba birati riječi, da pacijenti ne pomisle da su na teret. Trenutno su sindikalnu borbu prepustile medicinskoj braći.
Možda nije posve točno reći, ali po analogiji dalmatinske izreke da žene drže tri kantuna kuće, tako i one drže tri kantuna zdravstva. Premda bi se iz pročitanoga moglo zaključiti da žive u celibatu, kao sestre milosrdnice, to ipak nije tako. Imaju one posla i kod kuće, s djecom na online nastavi, s muževima, očevima i majkama, svekrvama, s hranom i režijama. Heklanje rada u smjenama, donošenje kući više stresa nego novca, traži veliko usklađivanje i razumijevanje familije. Također po analogiji možemo reći da iza svake dobre medicinske sestre stoji dobra obitelj. Ili dobar razvod. Ili samostalni život.
Zahvaljujući i medicinskim sestrama zdravstveni sustav nije se raspao. Pesimisti bi dodali: Nije, ali brzo će. Mi to nećemo reći, znamo da one to neće dopustiti, kao što nisu ni do sada. Medicinske sestre stoje pokraj našeg društva na respiratoru i bore se da preživi. One su dokazano dobre, a mi dovoljno žilavi da ćemo vjerojatno u tome i uspjeti. A kada konačno ustanemo iz kreveta i odšetamo u budućnost koju smo si zacrtali, više nismo njihova briga, eventualno kolegica i kolega sa psihijatrije ili nekih drugih odjela i struka.