StoryEditor
HrvatskaKULTURA SJEĆANJA

Tko ima pravo odbiti ruku pomirenja i jesmo li opet osuđeni na ponavljanje prošlosti jer ništa nismo naučili?

22. studenog 2020. - 19:17
Vlado Kos/Cropix

Ako se ne pojave, nikako nije dobro, a ako se pak pojave, brzo se nađe sto mana takvog poteza.

Važi to i za Knin i za Vukovar. A zapravo će kazati ili da još nismo svi dovoljno spremni za iskorak preko ratnih rovova, ili su neke rane jednostavno još uvijek prebolne (mučeni i ubijeni), a neke su, na kraju krajeva, i sasvim otvorene (kao kad je u pitanju sudbina nestalih).

Ne treba isključiti niti mogućnost da neki o pomirenju govore neiskreno, s figom u džepu. Netko možda zbog osobnih gubitaka uistinu ne može oprostiti, iako ćemo se svi složiti da su dobrosusjedski odnosi imperativ normalnije budućnosti i suživota generacija koje tek dolaze.

Ipak, sve to ne bi smjeli biti razlozi, ma koliko veliki i važni bili na individualnoj razini, da se o istim događajima "stvaraju" različite istine, da se "hrane" drastično različite interpretacije istih činjenica. Da jedna povijesna sekvenca "urodi" s toliko različitih "istina".

Jer bi to bio pouzdan temelj nekih novih nesporazuma, sutra možda i opasnijih konfrontacija.

Zato treba priznati kako se prva rečenica ovog teksta odnosi i na slučaj dolaska delegacije Srpskog narodnog vijeća, odnosno SDSS-a, na Dan sjećanja za žrtvu Vukovara.

Penavina priča o skandalu

Istina, s druge strane, treba i to jasno kazati 29 godina nakon svih strahota Vukovara, u pravu su i oni koji tvrde da ne vide velikog razloga za pretjeranu fascinaciju činjenicom da netko tko je potpredsjednik Vlade sudjeluje u nekom državnom protokolu.

Jasno, tu se misli na Borisa Miloševića, potpredsjednika Vlade iz redova SDSS-a, koji je nakon sudjelovanja u Koloni sjećanja osjetio potrebu jasno kazati: "Kao građanin RH i kao potpredsjednik Vlade RH ne mogu pronaći dovoljno snažne riječi da izrazim žaljenje zbog onoga što se dogodilo Vukovaru jer od svake moje riječi glasnije govore sve vukovarske grobnice, poznate i nepoznate, i sva patnja ljudi koji su izgubili svoje živote, svoje bližnje, svoje domove".

Tu je izjavu, odnosno, objavu na društvenim mrežama kao dobrodošlu pozdravio i vukovarski gradonačelnik Ivan Penava, no upravo je bivši HDZ-ovac dan ranije podigao frku burnom reakcijom na vijest – kasnije se pokazala neistinitom i demantirana je i od Vlade i od srpske delegacije! – da će državni tajnik Zvonko Milas zajedno s predstavnicima SNV-a sudjelovati u činu polaganja vijenca u Dunav za sve srpske žrtve u Vukovaru.

Penava je u tome, naime, vidio povod za konstataciju kako je u pitanju "skandal koji još nije viđen u modernoj hrvatskoj državi u Vukovaru".

Iz Vlade su pojasnili kako nije ni bilo predviđeno da državni tajnik Milas, koji je na koncu oba dana ostao kod kuće zbog viroze, položi vijenac u Dunav zajedno s delegacijom SNV-a, već je on trebao s njihovom delegacijom položiti vijenac na Ovčari, mjestu zlostavljanja i zločina nad hrvatskim braniteljima i civilima dovezenim iz vukovarske bolnice... Nakon svega, Milorad Pupovac je na sebe preuzeo krivnju zbog dovođenja javnosti u zabludu.

Vukovarski branitelj Stipo Mlinarić Ćipe iz Škorina Domovinskog pokreta je konstatirao kako "nitko nije ubijen na mjestu gdje su bačeni vijenci, a posebno nitko nije mogao biti ubijen 17. studenoga", postavljajući usput pitanje je li ovo Pupovčeva "perfidna igra izjednačavanja žrtve i agresora?".

Bivši ministar kulture i povjesničar Zlatko Hasanbegović je dodao kako je "neprimjereno i neumjesno da se u kontekstu obilježavanja vukovarske tragedije to čini baš taj dan", odnosno, "da se taj vijenac mogao položiti i mjesec ili dva ranije"...

Zanimljivo, nitko, niti s najljuće desnice, nije imao što za prigovoriti gesti Verana Matića, posebnog izaslanika predsjednika Srbije, koji je pri polaganju vijenca na Ovčari kleknuo pred spomen-obilježjem ubijenim ranjenicima i civilima, u maniri njemačkog poslijeratnog kancelara i nobelovca Willyja Brandta, poslije koje, kako je kazao Matić, "ne treba izmišljati ništa novo".

"Neophodno je uspostaviti međusobno povjerenje kako bismo riješili neka bolna i teška pitanja kao što su pitanja nestalih. Moramo biti svjesni kako je gradnja mira na dugi rok važan posao. Potezi i geste velikih ljudi svakako bi pomogle, ali jako puno malih gesta običnih ljudi su pravi put. Ovo je, koliko god to nekome smetalo, bila jedna od takvih gesta", pojasnio je Matić gestu koja je u dijelu srbijanske javnosti – one koja još valjda vjeruje i da se Oluja 1995. dogodila bez ikakvog povoda u događanjima od 1991. pa nadalje - naišla na očekivane osude...

Stvaranje paralelnih istina

A kad već spominjemo "Oluju", jasno je da službeni Beograd i Hrvatska nikad neće jednako gledati na povratak trećine okupiranih područja u pravno-politički sustav RH i posljedični zbjeg većine civila iz fantomske RS Krajine, ali to nije razlog da se odbija ponuđena ruka pomirenja s bilo koje strane, makar su u pravu i oni koji podsjećaju da u konkretnom vukovarskom slučaju to ima malo stvarne težine sve dok je sudbina nestalih – i dalje nepoznata. A s druge strane ne pristiže niti jedna korisna informacija.

No, reakcijama poput "mogli su se ti vijenci položiti mjesec ili dva ranije", potiče se stvaranje paralelnih istina-povijesti; jedne očito za Hrvate, a druge za Srbe, neovisno o tome jesu li demokratsku RH odabrali za svoju domovinu. A to je vrlo opasna igra.

Time se, naposljetku, nastavlja svojevrsno "prokletstvo" paralelnih istina koje u našem društvu dandanas opstaju i kad je u pitanju interpretacija nekih događanja u Drugom svjetskom ratu i, posebno, neposredno nakon njega.

Kultura sjećanja zato je kod nas izvor podjela u društvu, a ne temelj očekivanog samodefiniranja društva, odnosno, izgradnje prepoznatljivog identiteta. Zapravo, taj problem imamo od osamostaljenja.

"S obzirom na delegitimaciju simboličkog nasljeđa bivše države, prvo desetljeće hrvatske samostalnosti prošlo je u znaku brisanja politika sjećanja na bivšu državu", konstatiraju Luka Jušić i Stevo Đurašković u svom članku "Politike povijesti u Estoniji i Hrvatskoj: Drugi svjetski rat kao 'prošlost koja nikad neće proći'?" (Anali Hrvatskog politološkog društva 2017.).

A to je paralelno značilo i potragu za novim identitetskim osloncima, što je nakon demontaže ideološke i indoktrinirajuće ostavštine prethodnog sustava tijekom tranzicije otišlo u reinterpretaciju povijesne uloge, u Estoniji tamošnjih pripadnika SS-a koji su se borili protiv Crvene armije, a kod nas u redefiniciju pripadnika ustaškog pokreta kao (antikomunističkih) boraca za naciju te revitalizaciju ustaških simbola i pozdrava "Za dom spremni".

Istodobno, na stotine memorijalnih obilježja iz NOB-a našlo su se na udaru politikantskog vandalizma jer je antifašizam izjednačen s komunizmom, odnosno, srpskom hegemonijom.

No, da povijest nigdje nije jednosložna pokazuje i spomenuti estonski primjer: ondje se tako rehabilitirala uloga "Šumske braće" s kraja Drugog svjetskog rata, a riječ je o jedinicama nastalih spajanjem raznih antikomunističkih jedinica nakon ulaska ruske Crvene armije u baltičke zemlje sredinom 1944. Borba protiv komunističkih snaga "Šumskoj braći" daje i antifašističku oblandu u percepciji današnjih Estonaca, dok ih današnja ruska manjina na Baltiku doživljava prije svega kao prijetnju.

Otud i dvije komemoracije Dana pobjede nad fašizmom: službena, na europski dan pobjede nad fašizmom koji se u Estoniji obilježava kao dan nacionalne tragedije u kojem je jedan totalitarizam smijenio drugi; te neslužbena, kad se okupe predstavnici ruske manjine i nevladinih organizacija koji u "Šumskoj braći" vide filofašističku prijetnju...

Naravno, provala revizionizma ujedno je i posljedica - jednako i kod nas i u Estoniji - višedesetljetnih guranja pod tepih brojnih nacionalnih (pot)pitanja u socijalističkim državama: "Komunističke diktature u Sovjetskom Savezu i Jugoslaviji potisnule su sjećanja poraženih te nametnule mit o Velikom domovinskom ratu, odnosno, o Narodnooslobodilačkoj borbi (NOB)... U oba slučaja, poraženi su kao neprijatelje primarno percipirali komuniste, koji su najčešće poistovjećivani s Rusima, odnosno sa Srbima", pišu Jušić i Đurašković. A komunizam je pritom doživljen i kao najveći neprijatelj nacijama i novim državnostima.

Sve su to razlozi zbog kojih većina Hrvata, kako je u svom članku "Crni' i 'crveni' u Hrvatskoj i Srbiji" ustvrdio Janko Bekić ("Političke analize", broj 8), danas ima izrazito negativan stav prema hrvatskoj ulozi u Drugom svjetskom ratu.

U međuvremenu se isprofilirao revizionistički narativ kojeg, kako to definira prof. dr. Mirjana Kasapović (u "Političkoj misli", 55/1), čine tri glavne postavke.

Prva kaže da je NDH bila normalna onodobna protupobunjenička država koja nije koristila državni teror kako bi uništila vjerske i etničke zajednice koje su u ustaškoj ideologiji i politici bile određeni kao prirodni ili organski neprijatelji te tvorevine, nego je primjenjivala ograničena legitimna sredstva borbe kako bi se zaštitila od političkih pobunjenika.

Druga postavka kaže da u NDH nisu počinjeni masovni zločini, a kamoli genocid, ni nad Srbima, ni nad Židovima, ni nad Romima; štoviše, glavne žrtve bili su Hrvati te zločine NDH treba desrbizirati i dejudeizirati.

Treća teza kaže da je logor Jasenovac bio samo radni i sabirni, a ne koncentracijski logor smrti. Dekonstruiranje "mita o genocidu" u NDH put je u rehabilitaciju NDH, ističe prof. dr. Kasapović, navodeći kao najdrastičniji primjer publicista Igora Vukića.

Po njemu, "poslijeratne ekshumacije nisu uspjele pronaći više od 500 žrtava", što je druga krajnost nekadašnjih napuhavanja brojki od strane jugoslavenske historiografije.

Vukić "otkriva" da se u logoru živjelo - dobro. Cvali su obrti i industrija. Logorska je bolnica bila "pravi raj", kako Vukić kaže. Za Uskrs su zatočenici jeli kuhana jaja i komad slanine, pisali su libreto i glazbu za operetu "Raj na oceanu"; izvodili kazališne predstave, igrali logorsko prvenstvo u nogometu te odbojku, dok su se žene natjecale tko će bolje izvesti talijanske i mađarske romanse i međimurske narodne napjeve...

Nije se, ukazuje Kasapović na više puta krivo prepisivanu informaciju, izvodila Tijardovićeva "Mala Floramye", nego je dirigent Erih Samlaić "svojim toplim tenorom" na probama pjevao ariju "Daleko m'e biser mora"... Čista idila, reklo bi se.

Banalizacija zla

"Rijetko je tko kao hrvatski revizionisti otišao daleko u banalizaciji zla i trivijalizaciji zločina", konstatirala je prof. dr. Kasapović, podsjećajući da "postotak stradalih Židova u NDH ide među najviše 'pragove smrtnosti' među svim genocidima i viši je od stope smrtnosti Židova na područjima Europe kojima su upravljali nacisti, a iznosila je oko 67 posto. U NDH taj se postotak penje i do 80 posto...

I što se postiglo takvim pristupom povijesti, osim što se podijelilo društvo?!

"Napori da se umanje i negiraju zločini u NDH proizveli su suprotne učinke. Skrenuli su pozornost svjetske znanstvene zajednice na genocid u NDH koji je dotad izazivao razmjerno ograničenu pozornost zapadne historiografije i ubrajao se u 'manje poznate genocide'", primjećuje prof. dr. Kasapović.

Jasno, u tu "kašetu" ne treba trpati ozbiljne istraživače-povjesničare poput recimo don dr. Josipa Dukića, koji se godinama bavi istraživanjem žrtava Drugog svjetskog rata i poraća na prostoru Dalmacije. Jer nije svaki revizionizam pejorativnog značenja, niti bez pokrića u činjenicama.

"Do demokratskih promjena, zadatak utvrđivanja broja žrtava bio je pod strogim nadzorom partijsko-političkih ćelija koje su priječile slobodno i neovisno istraživanje. Zbog toga se o nekim žrtvama, pripadnicima partizanskih jedinica i dijelu civila, govorilo poprilično glasno, dok se o drugima, pripadnicima ustaških i domobranskih postrojbi i povećem broju civila, samo u strahu šaputalo. Vrijeme demokracije otvorilo je mogućnosti slobodnog istraživanja, o čemu se u vrijeme komunizma moglo samo sanjati", konstatirao je Dukić u predgovoru knjizi "Dugopoljski žrtvoslov (1941.-1948.)".

Uostalom, upravo je u Dugopolju, uočio indikativan primjer ispisivanja "paralelnih" povijesti, zbog čega onda ispaštaju generacije: na spomeniku u središtu mjesta 1971. urezana su imena 209 žrtava rata, od kojih je 77 pripadnika partizanskih jedinica, a 132 su bili dugopoljski civili. Svi ostali, koji su pripadali "izdajničkoj strani", nisu bili navedeni kao žrtve rata...

"O njima se nije smjelo govoriti i pisati, a njihovi potomci su na različite načine ponižavani, čime su uz gubitak najbližih bili i dodatno traumatizirani. Shvativši po koje su ključu odabrana imena na pločama spomen obilježja, nije se moglo ni očekivati da bi se na tim istim pločama mogla naći imena osoba koje su nastradale kao domobrani i ustaše. Međutim, i danas nam je nejasno zbog čega na tim pločama nedostaje 17 pripadnika partizanskih postrojbi i 51 civilna osoba", konstatirao je Dukić...

I zato se samo možemo nadati kako se sličan "selektivni" pristup neće primjenjivati i danas, kad se piše povijest koju će učiti neke buduće generacije.

Jer će inače stvarno ispasti da nas povijest baš ničemu nije naučila. Osim ponavljanju grešaka.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?

Izdvojeno

23. studeni 2020 10:38