StoryEditor
HrvatskaSUŽIVOT

Milošević u Kninu, Medved u Gruborima. Kome smeta normalizacija odnosa?

29. kolovoza 2020. - 15:32
Za pijetet ratnim žrtvama nikad nije kasno - Milošević, Medved, Milanović i Pupovac na komemoraciji u selu GruboriDenis Lovrović/AFP

Dan nakon što su počast srpskim civilnim žrtvama rata u Gruborima među ostalima odali potpredsjednik Vlade i ministar hrvatskih branitelja Tomo Medved te predsjednik Republike Zoran Milanović, na naslovnicama srbijanskog tiska nije se moglo pročitati niti slovo o toj komemoraciji.

Kada je, koji tjedan ranije, bio najavljen odlazak SDSS-ovca, ujedno i potpredsjednika Vlade Borisa Miloševića u Knin, na 25. proslavu Oluje, tamošnji su medijima danima brujali o neviđenoj bruci i sramoti, mnogi i o izdaji...

Zaključak se sam nameće – ni Medved na komemoraciji u Gruborima, ni Milošević na "Oluji" u Kninu, baš kao i sutra Milorad Pupovac u Škabrnji ili Vukovaru, ne uklapaju se u dominantni diskurs službenog Beograda po kojem je hrvatska politika današnja jednako kao i ona iz doba Pavelićeve NDH, prije svega antisrpska, "Oluja" isključivo genocidna, a pomirenje ustvari i nije baš najpoželjnije jer ruši sve dogme na kojima počiva odnos Aleksandra Vučića prema Srbima koji su otišli iz Hrvatske ili u njoj još, eto, žive.

A to je odnos stalne viktimizacije, koji ni danas ne luči jasnu granicu između žala za ljudskim sudbinama i životima i naricanja nad propašću, netko će reći fantomske, ali u ono doba vrlo stvarne Republike Srpske Krajine, paradržave uspostavljene na gotovo trećini teritorija međunarodno priznate RH uz pomoć ostataka JNA i paravojski koje su pristizale iz Srbije, nerijetko predvođene sumnjivim likovima s kriminalnim backgroundom, kao što je bio recimo pokojni Željko Ražnatović Arkan...

Manje je poznato da je 21. veljače 1992. Republika Srpska Krajina proglasila opću amnestiju za sve koji su napustili Jugoslaviju nakon 1945., dakle, za sve koji su se borili u četničkim jedinicama, s očitom namjerom da stekne simpatije i pomoć iseljeničke zajednice u svijetu...

Naslijeđeni sukobi

Jasno, ima i u Hrvatskoj onih koji u simboličkim gestama pomirenja i iskazivanja pijeteta svim žrtvama, neovisno o naciji - vide prije svega "relativiziranje" Domovinskog rata. Nije teško pogoditi, riječ je o reakcijama s krajnje desnice, konkretno, Hrvatskih suverenista – no službena politika hrvatskih vlasti je ovoga ljeta demonstrirala dosad neviđeni iskorak kad je u pitanju odnos prema vlastitoj prošlosti.

Vlada Andreja Plenkovića, koja je u svemu imala i podršku predsjednika države, inače svog žestokog političkog protivnika, pokazala je što zapravo znači veličina pobjednika, onog koji ne likuje, nego pruža ruku pomirenja. Koji ne zataškava ono čega bi se trebalo stidjeti, nego se s tom istinom suočava.

Odlazak ministra branitelja u Grubore zato je bio demonstracija političke zrelosti ove hrvatske Vlade, ali i spremnosti na suočavanje s neugodnim epizodama iz novije prošlosti, konkretno, iz legitimne vojno-redarstvene akcije vraćanja dijela okupiranog teritorija u ustavno-pravni poredak Republike Hrvatske.

Kultura sjećanja koju promovira Plenkovićeva vlada utoliko je dobrodošao pokušaj da se stavi "točka na i" Domovinskog rata; odnosno da se pokaže da "olujna" pobjeda nije manje vrijedna ako se službena politika pokaje zbog pojedinačnih zločina koji su, kako je rekao Milanović, "nagrdili reputaciju države koja je napadnuta; kompromitirali i ugled specijalne policije, koja je uspjela cijeli rat raditi, boriti se, izlagati se pogibelji na junački i pošten način".

Istina, još uvijek nismo dočekali pravni epilog likvidiranja srpske starčadi, ali dobra politička volja je demonstrirana. A to je u politici jako važno jer postavlja novi minimum odnosa prema srpskoj (sutra i bilo kojoj drugoj) manjini, te stava države prema zločinima bilo koje vrste ispod kojeg nijedna buduća vlast u Hrvatskoj neće moći samo tako samovoljno ići.

Jasno, to ne znači da je uistinu i stavljena konačna, definitivna "točka na i" Domovinskog rata. Verbalnih, nažalost, i fizičkih incidenata izraslih na antagonizmima iz tog razdoblja sigurno će biti i dalje (evo, i ovog smo tjedna čitali o novom etnički motiviranom sukobu mladića u Vukovaru, što će reći da mladi ne "vuku" osobne traume, nego ih "nasljeđuju" od starijih), ali to više nije nešto što ne bismo mogli razlikovati od službene politike hrvatske Vlade.

A to je odmak od prethodnih politika HDZ-ovih Vlada, koje nisu pokazivale takvu širinu, svjesne da bi im to dio birača uzeo kao svojevrsnu slabost i nedopustivi uzmak. Pa makar se, eto, radilo i o komemoriranju civilima ubijenim nakon oslobađanja Knina...

Beethoven u Jasenovcu

Nevoljkost ili samo pragmatičnost ranijih vlada kriva je, primjerice, i za to što dosad još nitko nije stavio nedvosmislenu "točku na U" još davnijeg, Drugog svjetskog rata. Uostalom, otud i rasprava o ustaškom pozdravu "Za dom spremni" i u 2020. godini!
Ispod čega stoji duboko rašireni nacionalistički narativ po kojemu je samo koketiranje s ustaštvom – ono "pravo" hrvatstvo.

Sve su to posljedice pokušaja revizije vlastite novije povijesti tijekom devedesetih godina, u vrijeme pokušaja konstruiranja novog nacionalnog identiteta (na mjesto socijalističke ideologije došla je nacionalna ideja) te kreiranja nove kulture sjećanja u hrvatskom društvu. Spomenici NOB-u, na kojima su i imena tisuća Hrvata, to uglavnom nisu preživjeli.

Tako smo, kako je svojedobno konstatirala prof. dr. sc. Mirjana Kasapović u "Političkoj misli" (u broju 1 iz 2018.; "Genocid u NDH: umanjivanje, banaliziranje i poricanje zločina") svjedočili i dekonstrukciji "jasenovačkog mita", odnosno, poricanju dimenzija masovnog zločina ustaša.

Kasapović ističe u tom kontekstu pokušaje da se Jasenovac prikaže kao sabirni i radni logor, u kojem je, kako to tvrdi publicist Igor Vukić, bio "razvijen obrt, industrija i poljoprivreda", a razvijeni su bili i "kulturni, zabavni i sportski život u logoru".
Logorski orkestar je pod ravnanjem Natka Devčića, izvodio Beethovena, glazbeno-kazališna sekcija iz kožare je izvodila dijelove iz Shakespearovog "Sna ljetne noći"... Igrali su tamošnji zatočenici navodno nogomet, odbojku, bilo je i predstava, znali su zalutati i Romi s dresiranim medvjedima i majmunima...

Kasapović primjećuje: "Hrvatski revizionisti tvrde da između nacističke Njemačke i ustaške Hrvatske postoje bitne razlike. Nacistička Njemačka je a priori definirala jednu pasivnu i malobrojnu etničku i vjersku skupinu, Židove, kao svoje neprijatelje, dok je NDH a posteriori odredila jednu aktivnu pobunjeničku skupinu, Srbe, kao svoje političke protivnike. Njemačka država napala je i uništavala nedužne ljude, dok su nedužnu ustašku državu napali politički teroristi – hrvatski i srpski partizani i komunisti te srpski četnici".

Dakle, revizionistima nije bilo dovoljno znanstveno osporavanje nedvojbeno preuveličanih brojki žrtava ustaške strahovlade u Jasenovcu, na čemu su znanstvenici poput Vladimira Žerjavića radili još za SFRJ, raskrinkavajući već tada višegodišnje političke manipulacije jugoslavenskih historiografa i pseudohistoriografa (oni su s lakoćom došli do više od milijun žrtava logora, što će pak Vukić "reducirati" na jedva 500 posmrtnih ostataka).

Išlo se u takvim pokušajima i korak dalje, pa se tvrdilo kako glavne žrtve u Jasenovcu nisu bili Srbi i Židovi, nego Hrvati. Takve tvrdnje ustvari samo podupiru ključnu revizionističku tezu o naravi ustaškog režima – "da NDH nije bila zamišljena i ustrojena kao fašistička zločinačka država, nego da je takvom postala zbog oružane pobune svojih političkih protivnika, hrvatskih i srpskih komunista te srpskih četnika". Doduše, pritom malo teže objašnjavaju zašto su im se na tapetu masovno našli i Židovi, baš kao i Hitleru...

Obnova povjerenja

A kako je Kasapović konstatirala: "Što je počinjeni zločin veći, to je opasniji mit koji ga želi izbrisati".

I zato je dodala kako su napori da se umanje zločini u NDH tek proizveli suprotne učinke: skrenuli su pozornost svjetske zajednice na genocid u NDH, pri čemu su i mnogi povjesničari tek tada uočili kako je genocid u NDH počinjen prije holokausta u Njemačkoj i zemljama koje je nacistička vojska okupirala.

Takav revizionistički pristup zapravo je u neku ruku kompromitirao i onemogućio potrebno suočavanje društva s punom istinom o poratnim likvidacijama u ime novog, komunističkog totalitarizma (Bleiburg, Jazovka, itd.), što bi također trebao biti dio tranzicije iz višedesetljetnog jednostranačja u pluralizam i demokraciju.

I takvi su pokušaji ostali "utopljeni" u rovovskoj dijalektici "crnih" i "crvenih", a mnoga su pitanja ostala bez odgovora. Zločini bez imena nalogodavaca i izvršitelja.

Pa smo tako godinama imali "paralelne" povijesti, komemoriranje različitih datuma i u ratu suprotstavljenih vojski. Štoviše, moglo bi se kazati, kako je to u jednom svom radu zaključio politolog Janko Bekić ("Političke analize", broj 8), da "većina Hrvata danas ima izrazito negativan stav prema hrvatskoj ulozi u Drugom svjetskom ratu, dok je za veliku većinu Srba taj rat izvor nacionalnog ponosa".

I dok se Hrvati i danas "dijele" na ustaše i partizane, "crne" i "crvene" (nakon pobjede u Domovinskom ratu i "nestankom" četnika, njihovo je mjesto u diskursu ovdašnje desnice morao pronaći "unutarnji neprijatelj"), u Srbiji kao svoje slave čak dva pokreta iz Drugog svjetskog rata – i komunistički (partizanski) i monarhistički (četnički). Kako je Bekić primijetio, srbijanska je historiografija "odbacila samo marginalni nedićevski element, koji je služio kao marioneta Hitlerova Reicha": "Tako je stvorena kolektivna svijest o tome da su se Srbi u Drugom svjetskom ratu borili na čak dvije dobre strane"...

A kad tako zamršeno stoje stvari sa, sad već poprilično davnim Drugim svjetskim ratom, kako očekivati jednostavniji pogled na ne tako davni Domovinski rat.

Iskreno, teško, gotovo nikako. Ali ipak, kako je kazao dopredsjednik Vlade Medved u Gruborima, "iskazivanje pijeteta nevinim žrtvama doprinosi uspostavi povjerenja i međusobnog uvažavanja". Ako ništa drugo, barem to.

Jer, kako je naglasio Medved, "povjerenje između većinskog hrvatskog i manjinskih naroda preduvjet je razvoja i sigurne, zajedničke budućnosti. Ono omogućuje dijalog, potiče na suradnju unatoč svih naših razlika, a time učvršćuje stabilnost društva, i jača demokraciju".

I zato, iluzorno je očekivati da se sve interpretacije nedavne prošlosti u skoroj budućnosti – poklope. Osobne rane su za mnoge još uvijek svježe. Isto tako, pretjerano je, na primjerima ljudi koji su se devedesetih tek rodili ili još i nisu bili "u planu", i neprimjereno, od pripadnika srpske manjine - pogotovo nakon Miloševićevog odlaska na obljetnicu "Oluje" - očekivati da se baš oni ispričaju za sve što su velikosrbi i četnici u ime tobožnje obrane Srba i srpstva činili po Hrvatskoj od 1991. pa do 1995. godine...

Zamka viktimizacije

Oni samo ne bi smjeli upasti u zamku viktimizacije, u koju ih aktualni srbijanski predsjednik uporno gura, jer mu takvi jedino odgovaraju kad mu, primjerice, zatreba Hrvatska kao vanjskopolitička prijetnja.

"Ja ne znam što bih trebao napraviti da mi se prizna da sam punopravan građanin RH, ne znam što više da napravim, što da priznam!", kazao je ovih dana za N1 Boris Milošević, dodajući kako "žrtve moraju biti naše žrtve, da ih ne dijelimo", te da "Oluja" za njega nije sporna "jer se radi o pravu RH da vrati svoj teritorij".

Miloševićeve riječi zapravo dođu kao svojevrsni putokaz - kultura sjećanja ovdašnjih Srba mora jasno razlučiti komemoriranje žrtava od bilo kakvog žala za Republikom Srpskom Krajinom koja je, u trenutku kad joj je ponuđen Z4 model visoke autonomije, krajem svibnja 1995., prkosno proglasila ujedinjenje s još jednom sličnom tvorevinom, Republikom Srpskom. Koja je također u svakoj manifestaciji hrvatstva i hrvatskih institucija vidjela zlokobnu restauraciju NDH i ustaških politika prema ovdašnjim Srbima, te je time pravdala svoju agresivnost i zločine nad hrvatskim stanovništvom.

Uostalom, simbolika Republike Srpske Krajine – crven-plavo-bijela trobojnica s grbom na kojem je nacrtan dvoglavi bijeli orao i četiri ćirilična "S" – zapravo je bila preuzeta od srpske kvislinške vlade Milana Nedića tijekom Drugog svjetskog rata.

Odricanje od takvog ideološkog tereta, kao i velikosrpstva jednog drugog Miloševića, Slobodana, hrvatske Srbe ne čini manjim – Srbima, ali zato njihovu kulturu sjećanja čini uključivijom.

Sve drugo bila bi priča o zamrznutim sukobima. Priča bez budućnosti.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?

Izdvojeno

04. prosinac 2020 00:39