Premda su svi optuženici živi i nalaze se u Srbiji, i premda su neki od njih javno i priznali zločin, punih 30 godina u Hrvatskoj nitko još nije osuđen za raketiranje Banskih dvora, napad koji je imao za cilj demoralizirati Hrvate u otporu velikosrpskoj agresiji i JNA, te im poručiti da su svi oni za Beograd zapravo - isti.
Nimalo slučajno, u trenutku ispaljivanja raketa iz vojnog zrakoplova na sjedište hrvatskih vlasti u zgradi su se na sastanku našli svi Hrvati na tadašnjim najvažnijim saveznim i republičkim funkcijama: predsjednik Hrvatske Franjo Tuđman, savezni premijer SFRJ Ante Marković i predsjednik predsjedništva SFRJ Stipe Mesić.
Žrtve među njima su izbjegnute samo igrom slučaja, jer su se neposredno prije napada premjestili u drugu prostoriju. Pomalo je paradoksalno da je optužnica u Hrvatskoj za ovo zlodjelo podignuta tek lanjske godine, no i tad očito samo da se zadovolji forma. Ona, naime, naknadno nije potvrđena na Županijskom sudu u Zagrebu jer su optuženici opovrgnuli neke od dokaza kao nezakonite.
Za raketiranje Banskih dvora 7. listopada 1991. terete se Ljubomir Bajić (82), tadašnji zapovjednik 5. zrakoplovnog korpusa JNA, Slobodan Jeremić (72), pomoćnik načelnika za zračnu podršku RZ i PZO, Đuro Miličević (66), načelnik 105. lovačko -bombarderskog avijacijskog puka, te Čedomir Kovačević (70), referent tadašnje kontraobavještajne službe pri ratnom zrakoplovstvu i protuzračnoj obrani. Sam napad izveli su piloti Ratko Dopuđa (64) i Damir Lukić (63), koji jedini uz srbijansko ima i hrvatsko državljanstvo.
Umirovljeni general nekadašnje JNA Ljubomir Bajić priznao je urbi e torbi prije četiri godine u intervjuu za N1 televiziju da je baš on bio taj koji je odlučio da se bombardiraju Banski dvori, sjedište tadašnjeg hrvatskog državnog vrha.
- Ja sam se zakleo državi u kojoj sam živio da ću je braniti i štititi njen teritorijalni integritet i ustavni poredak i smatrao sam da je ispravno napraviti ono što sam napravio - rekao je tom prilikom Bajić. Premda se ovaj general JNA u penziji tada junačio kako je odluku da jednim napadom pokušaju ubiti Tuđmana, Markovića i Mesića donio sam i na svoju ruku, u to je teško povjerovati. Iz Banskih dvora su svakako imali pouzdanu terensku informaciju o prostorijama u kojima će se u zadani sat nalaziti Mesić, Marković i Tuđman.
Slobodan Jeremić, tadašnji pomoćnik načelnika za zračnu podršku RZ i PZO helikopterom Gazela je iz Beograda doletio na aerodrom Udbina gdje je bio smješten 105. lovačko-bombarderski avijacijski puk RV i PVO te se tamo sastao s načelnikom štaba i zamjenikom zapovjednika tog puka majorom Miličevićem. On je Jeremića upoznao da raspolažu obavještajnim podacima o prostorijama u kojima bi se tad trebao nalaziti tadašnji hrvatski predsjednik dr. Franjo Tuđman i njegovi gosti.
Miličevića se optužnicom teretilo da je naredio zapovjedniku 249. lovačko-bombarderske eskadrile Ratku Dopuđi da kao pilot aviona Super Galeb G-4 s Kovačevićem kao kopilotom i Lukićem kao pilotom drugog aviona raketiraju Banske dvore i objekte u njegovoj blizini. Dopuđa, Kovačević i Lukić istoga su dana oko 15 sati doletjeli s Udbine do Zagreba, nakon čega je Dopuđa prema Kovačevićevim uputama avionskim bombama MK-82 bombardirao Banske dvore u dijelu gdje se na ručku trebao nalaziti Tuđman sa Stjepanom Mesićem i Antom Markovićem. Njih trojica su se trojica iz prostorije koja je pogođena makli koju minutu prije negoli je šest raketa poletjelo prema gornjogradskim krovovima.
- Mnogi od nas bi poginuli da smo ostali dulje na ručku. Nakon eksplozije digla se prašina kao da je najveći požar. Nismo vidjeli jedan drugoga, te smo izašli iz zgrade držeći se za ruke. Novinari su nas pitali što se dogodilo, a ja sam im rekao: ‘Rat, rat je počeo’ - prisjetio se svojedobno Stipe Mesić, tadašnji predsjednik kolektivnog predsjedništva SFRJ, političkog tijela koje je nominalno zapovijedalo saveznom vojskom koja je raketirala svog vrhovnog zapovjednika.
Da je Stipe Mesić tad smrtno stradao, na njegovu bi funkciju u rotirajućem predsjedništvu savezne države došao Branko Kostić, Srbin veći od svakog Srbina, iako je bio Crnogorac. Eliminacijom Ante Markovića bi Miloševićeva politička struja u izvršnoj vlasti tadašnje države također osvojila sve formalne poluge moći. Premda režimski tumači kod nas desetljećima navode kako je cilj toga napada bio samo Franjo Tuđman, u tadašnjem rasporedu političkih snaga on objektivno nije bio najzanimljivija meta velikosrpske klike, jer je borba za premoć unutar saveznih struktura moći bila u samoj završnici.
Već sutradan, stvari su se stubokom promijenile: 8. listopada 1991., na tajnoj lokaciji u podrumu Inine zgrade u zagrebačkoj Šubićevoj, Sabor je jednoglasno izglasao Odluku o raskidu svih državnopravnih veza Hrvatske s Jugoslavijom. Snažno potaknuta, među ostalim, i raketama na Banske dvore, Hrvatska je odriješila cimu i krenula u samostalnu plovidbu slobodnim morem.